Transformacije kulturnih mreža

U razdoblju od 1985. do 1995. međunarodnu kulturnu scenu obilježila je pojava velikog broja mreža različitih profila, ali s istim osnovnim ciljevima: razvijati komunikaciju između kultura, poticati istraživanja u domeni kulturnog razvoja, osnivati baze podataka. Moglo bi se reći da je tih desetak godina bilo “zlatno doba” mreža u kulturi. Svojim osnovnim obilježjima kao što su dinamičnost, nehijerarhijski pristup, fleksibilnost i otvorenost, one su omogućile uspostavljanje novih, tolerantnijih odnosa između različitih kultura. U procesima globalizacije u kojima su mnogi vidjeli opasnost unificiranja kultura, najveća vrijednost mreža bila je u poticanju interaktivnog kulturnog dijaloga u kojem svaka kultura čuva svoje posebnosti, svoju raznolikost kao najvrednije kulturno naslijeđe čovječanstva. U mrežama se nije ulazilo u interakciju sa sebi sličnima po klasnoj ili vjerskoj ili etničkoj pripadnosti, nego se interakcija uspostavljala mnogo šire i obuhvaćala skupine i pojedince iz različitih sredina – geografskih, vjerskih itd. Mreže su postavile u središte zanimanja međunarodne zajednice pitanja s kojima se suočavaju sve zemlje: kulturne promjene, kulturni identitet, kulturna raznolikost. Proces revalorizacije kultura koji je počeo devedesetih godina prošlog stoljeća treba zahvaliti mrežama koje su tu revalorizaciju potakle (na primjer, utjecaj novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija na kulturu, novo poimanje kulturnih politika kao transsektorske razvojne djelatnosti, jačanje uloge i važnosti kulturne suradnje u cjelokupnoj međunarodnoj suradnji, kultura na Internetu).

Kriza mreža u kulturi

Shvaćajući važnost kulturnih mreža u razvijanju interkulturnog dijaloga, u tom je razdoblju osobito Europska unija poticala osnivanje i razvoj europskih mreža, ali i na drugim kontinentima zbivao se isti proces. Štoviše, Unesco i Vijeće Europe osnovali su 1989. mrežu svih mreža – Culturelink sa sjedištem u Zagrebu, čije se djelovanje odvija u transkontinentalnom umrežavanju kulturnih i znanstvenih institucija i pojedinaca. Europske mreže poput Mreže kulturnih, informacijskih i istraživačkih centara u Europi (CIRCLE), Europskog foruma za umjetnost i baštinu (EFAH), Europskog neformalnog susreta kazališta (IETM), znatno su pridonijele afirmaciji ključne uloge kulture u razvoju i međunarodnoj komunikaciji.

Nakon 1995. dolazi do krize u djelovanju mreža u kulturi. Neke se mreže gase, čak i afirmirane kao što je bila mreža Kultura i razvoj Sjever – Jug koju je vodio ugledni belgijski sveučilišni profesor Thierry Verhelst. Od lirskog poziva na umrežavanje Roberta Mullera u pjesmi Decide to Network prije dvadesetak godina došlo se do upozorenja stručnjaka o “gospodarima mreža” i pitanja mogu li mreže u kulturi uopće opstati među tim “gospodarima”. D. Wolton upozorava: vjerovati kako mreže vode miru i razumijevanju znači prepustiti se tehničkoj ideologiji koja danas dominira diskursima o “progresu”. S. Latouche ističe: širenje novih komunikacijskih tehnologija ima snažnu dimenziju kulturnog imperijalizma. Razvija se “industrija komunikacije”, pa između optimizma u prvoj fazi i krize/skepticizma u drugoj fazi, mreže u kulturi moraju redefinirati svoju ulogu.

Potreba redefiniranja uloge mreža

O tome je bilo riječi i na Drugoj svjetskoj konferenciji mreže Culturelink koja je sredinom lipnja ove godine održana u Zagrebu pod naslovom Dinamika komuniciranja: novi načini i novi nositelji. Naglašeno je da mreže imaju iznimnu važnost jer “omogućuju razmjenu ideja”, jer “se postaje interkulturalan, ponekad i nehotice”, jer su mreže “osnovno i savršeno sredstvo za uspostavljanje partnerstva i suradnje”. U svojem nadahnutom izlaganju Jean-Pierre Deru, direktor belgijske Fondacije Marcel Hicter i dugogodišnji voditelj međunarodnog poslijediplomskog studija iz kulturnog menadžmenta (koji su pohađali i neki hrvatski stručnjaci), naglasio je opasnosti u koje danas upadaju mreže u kulturi. To je prije svega njihova težnja za institucionalizacijom što se protivi samoj prirodi mreža, što je antinomijsko, proturječno, samom pojmu mreža. Mreže se pretvaraju u “opskrbljivače” usluga, orijentiraju se na logiku usluga, komercijaliziraju se, što predstavlja, ističe Deru, smrt mreža. Ako mreže žele zadržati svoj smisao, svoju bit djelovanja, onda se moraju ponovo usmjeriti na taj smisao, a to znači prema kulturi rasprava i dijaloga, prema širenju novih spoznaja u relevantnim temama kao što su javne politike, razvoj gradova, i mnoge druge. Jean-Pierre Deru navodi više primjera koji ukazuju na iznimno tešku situaciju u Europi – Vijeće Europe koje je imalo značajne programe u kulturi i važnu ulogu u dijalogu kultura, sada je gotovo napustilo sektor kulture; kulturne politike više nemaju ulogu koju su imale i nazaduju; program Kultura 2000. Europske unije apsolutna je katastrofa. Manevarski prostor za suočavanje s novim izazovima je ograničen.

Najveći problem Deru vidi u političkoj regresiji. Danas jačaju ekskluzivni, a ne inkluzivni pokreti. Postoji jedna vrsta kulturnog povlačenja, sve slabijeg angažmana ljudi iz znanosti i kulture na političkom terenu, a upravo su mreže prava mjesta koja mogu pokrenuti stvari, pod uvjetom da budu manje “sektor usluga”, a mnogo više izraz civilnog društva i kulturnih promjena. Tek punim angažmanom, a ne uslugama u komercijalne svrhe, mreže u kulturi ostvaruju svoj smisao, predstavljaju dinamički sustav komunikacije i suradnje, otvoren novim načinima i novim nositeljima koje same potiču ili stvaraju.