Tranzicija kulturnog sektora

–Nikola Gelevski: Prije svega rekao bih nešto o našem radu i direktnim iskustvima koja vas sigurno neće prosvijetliti, ali su vrlo slična vašima i uglavnom su tužnija, jer imam dojam da je bruto društveni proizvod nažalost proporcionalan s kulturnom produkcijom, a u Makedoniji je jedan od najnižih u Evropi. Rad na kulturnom polju je vrlo otežan, a dodatno je otežavajući nama koji se bavimo alternativnijim kulturnim oblicima. Čini mi se da živimo u vremenu vakuuma, gdje se krčkaju novi modusi i nitko nema dramatičnu prednost. Razgovaramo o polju kulture, jer u drugim područjima EU ima superiornu nadmoć neoliberalnog modela, ali imam dojam da na polju kulture stvari nisu dovoljno jasne. Tradicionalna je kultura pojavom modernizma dovedena u pitanje već prije sto godina, tako da je njezina kriza permanentna. Naše bavljenje kulturom vjerojatno se nadovezuje na dugogodišnju krizu tradicionalnih oblika kulture koji su bili povezani s modelom društva i države, pretpostavljam da je određeni tip nacija stvorio tipove tradicionalne kulture. Zanimljivo je da se tradicionalna kultura još dobro drži i često dobro kotira na tržištu. Ovih dana imamo priliku pratiti priču o Louvreu, koji je par exellence model tradicionalne kulture, podržan od države, moći i novca te interesantne strategije diseminacije tradicionalnog muzejskog znanja. Zanimljivo je kad razgovaramo o tako supertradicionalnim formama, kao što je muzeologija, kazalište, književnost, opera, čak i tamo, pola budžeta Louvrea osigurava država, pored enormnih prihoda, marketinških modela i strategija odnosa s javnošću. Inzistiram na tome, iako je paradoksalno, da imamo slične probleme, oni u tradicionalnoj i mi u alternativnoj kulturi. Jedni i drugi dominantno zavisimo od novca i moći koje non-stop kritiziramo, ali nemamo pravi odgovor na osobnu ovisnost. Vjerojatno je da se naša borba djelomično sastoji od teorijskih odgovora na stanje, kao što su prvi istraživači kulturnih studija, negdje pedesetih, šezdesetih ukinuli do tada važnu razliku između elitne i niske kulture. Nama je isto važno da ukidamo neke još uvijek sumnjive razlike kojima se i ja služim, a sve u cilju, ovo zvuči patetično ali ću ipak reći, boljeg društva koje otvara priliku većem broju ljudi. Ne mislim isključivo na kulturno polje, nego u pluralizmu izričaja, životnih stilova i bavljenja kreativnim formama, zvale se one opera ili HC verzije tjelesnoga govora koje se bave nasiljem i nekim posebnim psihičkim torturama. Svi smo depresivni, razoružani i raskuraženi, posebno u teorijskom polju, i to djeluje najbesmislenije na zahuktalu moć kapitalističkog fundamentalizma. Mislim da su stvari otvorene i da promjene kreću ne samo u kulturnoj produkciji nego i u teorijskom promišljanju te produkcije.

Rumunjska danas: banke kupuje suvremenu umjetnost

– Atila S. Tordai: Tranzicija je ključna točka iz koje pokušavam shvatiti od kuda dolazi novac i što se događa kada susretne kulturu i ljude koji rade u kulturi. Kao što znate, prije 1989. kulturnu produkciju podupirala je država. Nakon 1989., kao i svugdje u Istočnoj Evropi, društveno stanje se promijenilo, izrodila se želja za kreativnošću. Na žalost, nije bilo jasno da će nova stvarnost doći i da će donijeti eksperte i ustanove. Govorim o Soros institutu u Rumunjskoj, gdje se razvila Soros generacija, koja je uskoro dobila važnu reprezentativnu ulogu u Europi. Na žalost, nakon nekoliko godina eksperti su jednostavno nestali, delegitimizirale su se ustanove koje su nastale tijekom devedesetih i sada nastaju nove. Te ustanove nisu jake u području kulture kojim se mi bavimo. Suvremeni umjetnici ne postoje u ustanovama. Nakon Sorosove generacije, pojavila se nova generacija koja se morala suočiti s nedostatkom svega i sjećam se slučaja rumunjskih umjetnika koji su bili kreativni i rekli su nema veze, sam ću kreirati svoju ustanovu. Jedan umjetnik bio je ništa, ali ako bi kreirali časopis, recimo na četiri crno-bijele stranice, to je bila ustanova. Niti jedna od tih ustanova nije menadžerska. Nema komercijalnih galerija, reprezentativnih ustanova, nema banaka. Preokret se dogodio 2004., kada je utemeljen Nacionalni muzej suvremene umjetnosti u današnjoj zgradi rumunjskog parlamenta (koju je sagradio Ceauşescu), što je izazvalo debate. Danas, opet preokret, Rumunjska ulazi u EU.

Danas je suvremena umjetnost postala važna za reprezentativne ustanove, u rumunjskim kulturnim institutima u Londonu, Washingtonu, Parizu. Promijenili su se direktori, novi direktori pozivaju kvalitetne umjetnike i časopise da izlažu. Sada su to mladi, aktivni direktori koji prate suvremenu umjetnost. U Rumunjskoj su se pojavile komercijalne galerije, ali i banke koje investiraju u suvremenu umjetnost. Ne znam kako bih opisao tu situaciju. Naime, u osam godina akumulirao se niz radova za koje nikog nije bila briga, a sada je golem materijal na pladnju i uzimaju ga komercijalne galerije i banke. Treba analizirati novu situaciju, novac dolazi, ne iz zemlje, nego iz banaka, reprezentativnih ustanova i komercijalnih galerija, i koji bi umjetnik odolio toj provokaciji?

Ja vodim Protokol studio; 98% projekata radimo s vrlo niskim budžetom ili tražimo prijatelje da nas podrže, ali ne želim to u budućnosti. Rado gledam društvo u cijelosti i vidim ga povezanog. Na zadnjem natječaju za selektora Venecijanskog bijenala na iznenađenje svih pobijedila je komercijalna galerija. Odabran je galerijski projekt. Bio je to šok. Svoju aplikaciju poduprli su ponudom da će financirati polovicu troškova. To je Rumunjska danas.

Hrvatska: prevlast klaunovskih kulturnih elita

– Teodor Celakoski: Htio bih nešto reći o modelu koji je na djelu u Hrvatskoj, a mislim da je vezan za sve tranzicijske zemlje, pogotovo ove koje su dijelile zajednički okvir bivše Jugoslavije. Budući da ću koristiti termine koji su dvojbeni, kao recimo nezavisna kultura, reći ću što podrazumijevam pod tim, tako da ne gubimo vrijeme na moguću raspravu. Pod nezavisnom kulturom ne smatram ništa fundamentalno ili ontološki postavljeno, kao apsolutno nezavisno, nego kao jedan tehnički termin koji upotrebljavam kako bih zamijenio termin alternativne kulture i izvaninstitucionalne kulture. Zbog čega? Termin alternativne kulture ima vrlo specifičan kontekst, obojan je ideološki i vezan je za određen tip šezdesetosmaškog svjetonazora koji alternativnu kulturu zapravo vidi kao moment otpora ili suprotstavljanje nečemu što je mainstream. Iskustva iz postindustrijskog konteksta govore da različite alternativne prakse vrlo brzo dolaze u fokus ne samo mainstream kulture nego i onog što možemo smatrati neoliberalnom eksploatacijom životnih stilova. Zbog toga se taj pojam čini nedostatan, a opet presadržajan za jednostavno opisivanje nekih pozicija. Pojam ima neke prednosti, ali to bih sad pustio po strani. S druge strane, izvaninstitucionalna kultura dolazi kao termin koji se nadovezuje na priču alternativne kulture. Njime se želi sugerirati da je ta alternativna kultura uvijek nešto što se rađa na ulici, nešto što nema format, i što je po sebi negacija institucije i institucionalizacije. Taj tip razmišljanja je u mnogo čemu sentimentalan i kontraproduktivan, zato jer iscrpljuje potencijale koji mogu proizvesti transformacije kulturnog sustava. Neutemeljeno je govoriti o nečem što je izvaninstitucionalno ako imate makar i rudimentarne forme stabilnosti.

Pod nezavisnom kulturom reduktivno mislimo na ono što nije ovisno o javnoj sferi, vlastima i domeni u smislu vladanja, i to na tri razine: prva razina je da osnivač nije javna vlast. Vrlo je važno je li vas osnovala neka javna instanca vlasti, bilo nacionalna, bilo lokalna. To za sobom pokreće pitanje upravljanja, što i kod nekih neovisnih ustanova funkcionira. Može se dovesti u pitanje koliko su u upravljačkim tijelima takvih institucija zastupljeni predstavnici javnih vlasti u onoj mjeri u kojoj mogu utjecati na definiranje politika. I treće je financiranje, ako institucija dobiva novac iz proračuna izvan javnog natječaja, tj. ako ga dobiva na temelju određenog akta, tada ne možemo govoriti o nezavisnom. To je redukcionistički postav. On je koristan jer je tehnički, znači poprilično jednostavno opisuje situaciju i postavlja cijelo pitanje neovisnosti na poopćenu razinu, a sve ostale kategorije su interpretativne. Dakako, ne želim bježati od situacije da su i one potrebne, ali nam je prije toga važno utvrđivanje temeljnih činjenica.

Zapeli u tranziciji

– Temeljni je problem, i o tome bih htio govoriti, kulturni sustav koji nije prošao tranziciju. Iz naše perspektive najveći problem je da ne postoji nikakav pritisak da se ta tranzicija dogodi. Ima nekoliko različitih argumenata zbog čega to nije na snazi i usmjerio bih se na opis situacije u kojoj nezavisna kultura trenutačno ili dosad nije bila taj akter koji je mogao takvo pitanje postaviti na relevantan način. Koje su karakteristike tako netransformiranog sustava? Taj sustav funkcionira kao socijalni mehanizam koji u principu servisira gotovo klanovski tip kulturnih, političkih i administrativnih elita koje kroz taj takav sustav dobivaju javni servis. Sustav je zamišljen kao reprezentativan, a u osnovi ne posjeduje moment socijalne inkluzivnosti, a ni kritičnosti. Zapravo, on u bitnom ne posjeduje onaj moment na koji se temeljno oslanja, a to je moment reprezentativnosti. Pada na svom teritoriju; jer ako se gleda u kolikoj mjeri javne kulturne ustanove u Republici Hrvatskoj proizvode proizvod koji je javno reprezentativan, onda se vidi manjkavost tog sustava. Govorimo o hiperstabiliziranom socijalnom sustavu koji se osniva na konsenzusu oko simboličke vrijednosti koju jezik i kultura imaju u Hrvata, kao temelji preko kojih se identitet prenosio. Dakle, radi se zapravo o vezanosti za pitanje identiteta i u Hrvatskoj imamo situaciju u kojoj će se vrlo teško ikada moći kulturu usmjeriti prema nekoj neidentitetskoj politici. Zbog toga mi se izuzetno važnim čini činjenica da se u ovom globaliziranom okružju ponovo postavlja pitanje obrane identiteta. To je zapravo i agenda EU-a, gdje se dosta teško dolazi do pojma moguće europske kulturne politike jer se smatra da je pitanje kulture diskrecijsko pravo nacionalnih država i kao takvo povezano s nacionalnim identitetom.

To je jedan generalni okvir koji je potpomognut socijalnim konsenzusom oko simboličke važnosti kulture u Hrvatskoj, zbog čega se ne smije poduzeti nikakav pothvat riskiranja da se takav sustav dovede u pitanje. Taj sustav je tijekom devedesetih, zato što je bio takav, imao smisao i na neki način se mogao obraniti od potpune devastacije, potpunog urušavanja, što je recimo kvaliteta tog sustava naspram nekih drugih tranzicijskih situacija, gdje su kulturni sustavi stvarno bili na rubu urušavanja. Taj period devedesetih u tom smislu je vrlo bitan, jer tada nije došlo do transformacije sustava. Problematično je da se početkom 2000. nije dogodilo temeljno promišljanje sustava i pokušaja da se on postavi na neke druge osnove. Ovaj kulturni sustav je prvenstveno podešen za javne ustanove u kulturi, on zapravo proizvodi dampinške efekte na sve one kulturne proizvode i na one koji proizvode kulturu izvan tih kulturnih ustanova. Ne bi govorio o tome u kolikoj mjeri takav sustav stimulira klijentelizam i utječe na zagušenje potrebe da se iz kulturnog miljea definiraju neke kritičke strategije unutar zajednice, budući da taj cijeli sustav funkcionira tako da se pazi da se ne proizvede konfliktna situacija. To je ono što je po meni najveća katastrofa takvog modela. Zbog toga u Hrvatskoj imamo prividnu harmoniju.

Harmonija nenapredovanja

– U Hrvatskoj se nikad zapravo ne događaju relevantne kulturne debate, ali ne samo da se ne propituje socijalni okvir nego se ne propituju uvjeti proizvodnje u kulturi, sami uvjeti kulturnog pogona. Središnje pitanje je zbog čega kulturne ustanove, pojedinci i kulturne elite nisu željne dirati u tu situaciju? Situacija po meni djeluje jako harmonizirano i sugerira tip truleži, unutrašnjeg kvarenja. Jasno da ti akteri neće pokrenuti proces transformacije. Postavlja se pitanje kako nezavisni akteri mogu doći u tu poziciju, u situaciju u kojoj se tip civilnog angažmana ne prepoznaje kao specifičan angažman i ne postoje poticajni instrumenti za taj tip aktivnosti. Programi civilnih inicijativa u kulturi se sporadično financiraju kroz javne natječaje i okvir ne dopušta kvalitetnije pozicioniranje takvih inicijativa. Isto tako, ne postoji prostor za komercijalne inicijative, odnosno za ovaj sektor koji bi mogli nazvati kulturnim industrijama ili nekim tipom kulturnog biznisa. Ne postoje nikakvi poticaji u sferi kulturne industrije, i to se argumentira tako da taj tip kulture treba ići na tržište, dok u isto vrijeme za brodogradnju i poljoprivredu vrijede druga pravila. Znači, poticaji postoje. Ne govorim o tome koji bi efekti nastali u situaciji da se osigura investiranje u poslovne modele nekih od kulturnih aktera koji su spremni sami povući odgovornosti za uspjeh proizvoda, no ne mogu dobiti poticaj jer se unutar postojećeg kulturnog modela financira samo neposredni proizvod. U Hrvatskoj se javni interes svodi prvenstveno na ono što su javne ustanove u kulturi. To dugoročno uzrokuje dampinšku situaciju. Cijena njihovog proizvoda daleko je skuplja, jer cijena proizvoda javnih ustanova u kulturi nije izražena u potpunosti, jer se u nju ne uračunava ono što je temelj kulturne proizvodnje, a to je ljudski rad i troškovi samog funkcioniranja organizacije i institucije.

– Aljoša Pužar: Kada slušate političare koji bi odgovorili na ove primjedbe, tipični hrvatski političar bi rekao: “Da, da... ja sam za civilni sektor, za razvoj civilnog društva i za nove forme civilne kulture itd., ali nemam s kime o tome razgovarati”. Imamo li mi takvu strukturu koja bi možda bila sposobna razviti takvu vrstu kulturne djelatnosti ili je civilni kulturni sektor nerazvijen?

– Teodor Celakoski: Mislim da si dobro opisao situaciju i ne bih pristupao iz perspektive samohvale civilnog sektora koji je, eto, jadan i nikakav, ali mnogo radi i trebao bi imati bolju poziciju. Upravo suprotno, nismo odradili temeljne stvari koje sada pokušavamo napraviti, a to je da ono mjesto na kojem se nalazi javni kulturni sektor, s cijelom svojom pratećom infrastrukturom i socijalnim mehanizmima, kao što su profesionalne udruge, zapravo nema nikakvu intenciju postaviti bilo kakvo pitanje vezano za širi društveni kontekst. Pitanje opstanka neovisnog kulturnog sektora je da se drzne i počne postavljati pitanja, i to upravo na onaj osebujan način na koji je to primjereno civilnom sektoru, a to je aktivizmom, neposrednim djelovanjem, okupljanjem građana oko neke relevantne agende ili oko nekih društvenih situacija.

Moćnici u neznanju

– Nikola Gelevski: Što je uopće kultura? Teo je fino objasnio što je nezavisna kultura, ali ovo je pravo pitanje. Kako se mijenja koncept države, tako se mijenja i značaj kulture. Sva su polja djelovanja u kulturi ravnopravna; i rad neke balerine i Teov kritički, čak revolucionarni poriv za radikalnim mijenjanjem sustava, recimo financiranja kulture u gradu Zagrebu. Meni su ključne vrijednosti koje je i Teo nabrojao, znači kritičnost, briga o društvu, uključenje nasuprot diskriminaciji, pluralizam životnih stilova, a ne ceremonijalna kultura koja služi isključivo kao legitimacija za vladajuću klasu.

Postoji opasnost da kultura postane samo, a velikim dijelom već i jest to: ogledalo za moćne i bogate. Koliko ćemo se moći ugraditi u to i boriti se za kulturu koja je drukčija, koja zanima društvo u dijakronijskim i sinkronijskim kompleksnim ravnima, to je pitanje. Trenutak je takav da ni vladari ne znaju što da rade i zbunjeni su. Tu je naša prilika. Vladari više-manje nemaju pojam o državi, čak ni o sustavu u kojem su vladari. Rastko Močnik govori o vladajućoj klasi i o tome da čak ni vladajuća klasa nema odgovarajuću kulturu. Ona se kreće kroz prostor po principu sličnosti, blizine, oni love populističke bodove pa se slikaju uz nekog pjevača, filmaša... Zapravo oni nemaju snage ni ideje za stvaranjem odgovarajuće kulture. Zato ponavljam, imamo šansu jer su oni sami, moćnici u neznanju, i svijet je postao toliko kompliciran da više nitko ne zna pravac ni smjer.