Traženje izgubljenog Arnolda i nalaženje zrcala

Izgubljeni su prvi roman njemačkog književnika Hans-Ulricha Treichela. Objavljen 1998., predstavljao je početak zanimanja za – do tada uglavnom u Njemačkoj poznatog pjesnika i znanstvenika, autora čije će jedno od sljedećih proznih djela (Zemaljski Amor) biti proglašeno najboljim stranim romanom 2002. u Kini.

Stvarnost i autentičnost u književnom djelu postoje da bi se nadopunile, a autorova kreacija približavanje je sebi, otkrivanje sebe. Kreacija je to iznenađujuća, paradoksalna i trajna, a Izgubljeni su prvi uspješni “proizvod” tog eksperimenta. Roman-monolog ispričan u prvom licu i takoreći u jednom dahu kroz sjećanje bezimenog dječaka u pubertetu, sam je autor Treichel imenovao ponovnim izmišljanjem samog sebe, a svoju metodu nazvao izmišljanje autobiografskog. U priči o potrazi za dječakom nestalim na kraju Drugog svjetskog rata izgubljeni su više-manje svi. Izgubiti identitet, drage ljude, imanje, domovinu, roditeljsku pozornost, sigurnost, samopouzdanje, zdravlje pa i život – dio su mnogih mogućih gubitaka koji se pretvaraju u lanac izazvan onog dana kad je majka svoje dijete u trenutku opasnosti predala u ruke žene do sebe. Bio je to dan u kojem su seljaci iz njemačkog sela u Poljskoj bježali pred Rusima osloboditeljima. Mnogo godina kasnije roditelji će razmišljati je li opasnost uistinu bila tako velika kao što je bila reakcija majke.

Vrijeme relativizira snagu osjećaja i sumnjiči svaki postupak, a uranjanje u osobni gubitak često je toliko intenzivno da oko gubitnika stvara ozračje gubitka. U tom ozračju dobici se ne broje niti primjećuju, postojeće stanje se podrazumijeva, a fiks-ideja (u ovom slučaju pronalazak izgubljenog djeteta) postaje neiscrpno vrelo aktivnosti koje diktiraju stvarnost bitno drukčiju od one koju bi obitelj živjela da je prihvatila gubitak i s njim se pomirila.

Iz perspektive dječaka rođenog nakon gubitka prvog sina, život se pretvara u borbu s nepostojećim i nepoznatim protivnikom koja toliko zaokuplja svih oko njega da mu se čini kako su ne samo zaboravili razloge njegova dolaska na svijet nego i samu činjenicu da on postoji. Svatko u svom zaboravu i očekivanju, između prošlosti i budućnosti oni gube sadašnjost i žive premošćivanje vremena. Susret s budućnošću, nalaženje traženog, bljeskovi realnosti najmanje su očekivani rezultat koji nitko nije želio: pogubljene materijalne vrijednosti ne samo da su na broju nego su se i umnožile, ali ljudi – oni koji su uspjeli preživjeti – izgubili su godine i vrijednosti, izgubili su jedni druge pa i sami sebe. Nemogućnost da se vidi sadašnjost često dokida budućnost pa ostaje samo prošlost i sjećanje u koje više nije moguće intervenirati, ljudi koji više ne prepoznaju ni sami sebe, o drugima da se ne govori. Tražeći Arnolda, jedna je obitelj pronašla zrcalo. U njemu se neki više nisu znali prepoznati, drugi nisu mogli jer ih više nije bilo, a netko se sebi i bez zrcala sviđao premalo da bi za zrcalom težio.

Nalaženje ne nadoknađuje gubitak jer vrijeme nitko nije uspio zaustaviti. A novi gubici uvijek su mogući. Za njih nije potreban ni rat ni opasnost. Za njih je dovoljno ne primjećivanje ljudi u vlastitom okružju. Izgubljeni nisu roman dječjih usta nego dječje ironije.