Ušuškani u spremnu suradnju, okruženi slugama koje se pokoravaju našem najmanjem migu, skloni smo zaboraviti one druge, ono surovije i primitivnije roblje s udaljenijih latifundija. Njih su prije puno desetljeća podjarmili sasvim drugačiji ljudi: majstori koji su zid razbijali svakodnevno, i bez bušilica, pod čijim su ručetinama divlje i tvrdoglave stvari popuštale jer su morale, jer druge nije bilo. U međuvremenu je život otišao u drugom smjeru. Tako da sam se ovdje iznenada susreo s prošlošću stvari: s grubim, slabo civiliziranim plemenom na koje je, igrom slučaja, “napredak” zaboravio.
“Kamo god se okrenem”, napisao je polovicom prvog stoljeća po Kr. rimski filozof Seneka, “nalazim dokaze svoje starosti.” U jednom od stotinjak pisama-eseja čiji je zajednički cilj potaknuti čitaoce ne samo na filozofiranje, nego na “rad na sebi”, na putovanje prema (stoičkoj) mudrosti, Seneka kreće od banalne, svakodnevne situacije: otišao je do rimske varijante vikendice – obzirom da Seneka, savjetnik cara Nerona, pripada onom jednom postotku najbogatijih i najutjecajnijih Rimljana, ta je "vikendica" bila vrlo vjerojatno latifundija, ladanje slično imanjima engleskih lordova ili Michela Eyquema de Montaignea – da bi ondje zatekao sve u poodmaklom stadiju dotrajalosti: stabla, zgrade, poslugu. No, ispostavilo se da su sve te ruine stare poput samoga njihova vlasnika, ako ne i mlađe od njega.
Štemajzl Ako se smije sitno usporediti s krupnim, u senekanskoj sam se situaciji našao i sam, ove prošle subote: odvezli smo se “na more”, u vikendicu koja je (za razliku od Senekine) stančić od dvadesetak kvadrata u kući sagrađenoj prije par stoljeća, u turističkom mjestu na Krku. U stanu je još prošlog ljeta procurila voda, i sad smo morali ustanoviti gdje je cijev točno pukla. Potraga je značila razbijanje zida: što “štemajzlom”, što bušilicom. Ujedno su nas dočekale, kako to već biva, dvije daljnje kućanske katastrofe – tijekom zime pregorjeli su, "s Elektrine strane", električni vodovi na zgradi pa nije bilo struje (kabel za bušilicu morali smo vući od susjeda), a od vlage je otpao dobar komad stropa, pružajući poučan i neveseo pogled na daske koje čine pod gornjeg kata. Iako su marelice i narcise već počinjale cvasti, na Krku je bilo neugodno zima; vrhovi Velebita bijelili su se pod snijegom, a debeli mediteranski zidovi negrijani su stančić činili još hladnijim.
Materija pruža otpor Razbijanje zida je gnjavaža. Pokušavate slijediti pedesetak ili više godina staru cijev za koju ne znate kuda ide; dio se zida ruši relativno lako, dio je tako tvrdo zacementiran da posao ide centimetar po centimetar. Svaki pedalj donosi novi izazov, a zajedničko im je jedino da se svi nalaze na teško dostupnom mjestu, pri samom podu, ispod nekakve kosine (to je donji dio stepenica kojima se susjedi penju do svog stana). Bušilica skače na sve strane samo ne onamo kamo bih ja htio, cijev je ispod neke druge cijevi i omotana tamnim filcom koji se, kad ne pazim dovoljno, hvata oko svrdla. Moja je uloga u ovoj građevinskoj intervenciji posve sporedna – ja samo tu i tamo uskačem da se odmori moj ujak, s kojim dijelimo stan na moru i odgovornost za nj; ujak se razumije u takve radove i vodi cijelu operaciju – ali natezanje s materijom koja pruža tup i tvrdoglav, nerazuman i dugotrajan otpor podsjeća na nešto s čime se već dugo (skoro od djetinjstva) nisam susreo: na činjenicu da stvari, načelno, ne slušaju.
S udaljenijih latifundija Od Zagreba do Krka stigli smo za dva i pol sata. Išli smo autoputom, cesta je bila skoro prazna, a deset godina star autić u sasvim dobrom stanju; tu se tražila samo uobičajena pažnja. Tu su stvari slušale bespogovorno. No, ušuškani u takvu spremnu suradnju, okruženi slugama koje se pokoravaju našem najmanjem migu, skloni smo zaboraviti one druge, ono surovije i primitivnije roblje, s udaljenijih latifundija. Njih su prije puno desetljeća podjarmili sasvim drugačiji ljudi, majstori koji su zid razbijali svakodnevno, i bez bušilica; pod njihovim su ručetinama te divlje i tvrdoglave stvari popuštale jer su morale, jer im druge nije bilo. U međuvremenu je život otišao u drugom smjeru. Tako da sam se ovdje - slično Seneki - susreo s prošlošću, ali s prošlošću stvari: s grubim, slabo civiliziranim plemenom na koje je, igrom slučaja, “napredak” zaboravio. Sve dok cijev nije procurila (rješenje primjereno sadašnjem vremenu bilo bi, naravno, za nekoliko tisuća eura unajmiti profesionalce koji bi iz stana iščupali stare instalacije i zamijenili ih novima, poslušnijima; no, opet primjereno sadašnjem vremenu, mi tih novaca nemamo, pa moramo krpati kako znamo).
Riječi, slike, ideje Svome kratkom subotnjem posjetu defektnoj vikendici dugujem ne samo, poput Seneke, spoznaju vremena i prolaznosti (toga nikad ne nedostaje u vikendicama, gdje šparno recikliramo stari kućanski pribor i za nj priljubljene stare uspomene), nego i spoznaju da je materija načelno neposlušna. Ovu neposlušnost rado zaboravljamo; dijelom zato što živimo u hiperciviliziranom svijetu, među stvarima temeljito pripitomljenim i krajnje uslužnim (tu uslužnost zovemo “komfor”, “higijena” ili “modernost”, i dobro je plaćamo). No, dijelom je zaboravljamo i zato što živimo - mi filolozi osobito, ali i drugi ljudi, puno više nego što bismo mislili - u svijetu značajno nematerijalnih stvari: riječi, slika, ideja.
Na burzi derivata Mislite li da nisam u pravu, recite mi kad ste ono posljednji put provjerili poruke i pozive na svom mobitelu, kad ste posljednji put bili na internetu, kad ste posljednji put gledali televiziju, slušali radio, čitali knjigu ili novine, kad ste posljednji put s nekim razgovarali! Također, recite mi koliko ste zadovoljni formom onoga što vas okružuje tu gdje se sada nalazite - koliko su stvari oko vas odabrane ne zato što su funkcionalne, nego i zato što su lijepe, dizajnirane elegantno ili privlačno, ili zato što predstavljaju nešto što vam je važno (poput fotografija, postera ili umjetničkih slika na zidu). I dalje: recite mi koliko je materijalno ono čime se trguje na burzi derivatnih financijskih proizvoda (pri čemu “glavnica nikad ne mijenja vlasnika nego se samo dogovara izmjena novčanih tokova”, npr. ugovorom o kupoprodaji nekog vrijednosnog papira u budućnosti po određenoj cijeni), ono što se propisuje zakonima i pravilnicima, ono zbog čega dobivamo na lotu i kladionici (tu mi je najdraže “klađenje na ishod virtualnih konjskih utrka”), ono zbog čega plaćamo kamate na kredite, trošarine ili porez na dodanu vrijednost? Kod svih tih stvari - koliko god one bile važne, neosporne, mjerive novcem ili utjecajem na naše sudbine - materijalnost je, složit ćete se, znatno blaža od materijalnosti pedlja zarđale cijevi prije pedeset godina zacementirane u kameni zid.
Riječ mati čina Čarolija je u sljedećem: što su stvari manje materijalne, lakše ih kontroliramo. To znači da su od svih stvari najposlušnije - riječi. Otud maštanja o njihovu neposrednom utjecaju na sve ostalo: mitovi o Orfeju i Amfionu, kojih je pjevanje i sviranje pokretalo kamenje i drveće; “Samo reci riječ i ozdravit će duša moja”; “Stoliću, prostri se”; “How to do things with words”; saborska deklaracija o Domovinskom ratu iz 2000. Krajnji su primjer moći riječi vjerojatno kompjuteri, u kojima se riječi (naših računalnih programa) zaista, i neupitno, preobražavaju u djelovanje.
Nesklad između svijeta riječi, u kojem nas sve sluša, gdje nam polazišta ne ovise o fizičkoj snazi i spretnosti, i svijeta materije, gdje sve pričvršćeno želi olabaviti, sve pokrenuto želi stati, sve usmjereno skrenuti, skupljeno rasuti, razdvojeno pomiješati - taj nesklad objašnjava antičku fascinaciju retorikom. Bačeni u surov, zastrašujući svemir u kojem su milijuni procesa i pojava izmicali razumijevanju i kontroli, ljudi antike riječima su vladali jednako suvereno kao i mi (sjetite se: polazišta ne ovise...): u svijetu nužnosti, riječi stvaraju prostor slobode. I još više: ako ljudski rad može djelovati na svijet, kako god naporno to djelovanje bilo - a ako riječi mogu pokrenuti taj rad, ako mogu nagovoriti, uvjeriti, primorati druge da rade - odavde je samo korak do zaključka: uz dovoljno ljudi na svijetu (i dovoljno riječi na jeziku), riječi su sve što nam treba!
Tako možete misliti dok živite kao što žive filolozi: među riječima. Tako možete misliti i dok živite među pripitomljenim stvarima kao što su automobili i mobiteli - među stvarima koje su oblikovali slojevi i slojevi riječi. No, kad iznenada opet jednom zagrebete po dnu - kad se nađete, poput nas u subotu, licem u lice s onim najtvrdokornijim stvarima, onima imunim ne samo na riječi, nego i na alat i ljudski rad - a još je pritom (da bi poruka bila jasnija) i zima - onda kao da vas bace natrag u djetinjstvo na nimalo nostalgičan način. Bace vas u doba kad nisu slušali ni gumbi na hlačama, ni vlastite noge, pa čak ni riječi. Vrlo poučno. Još samo kad ne bi bilo tako neugodno!