Transmigrantske, transfeminističke i transrodne borbe
Imajući na umu naslov ovog teksta, čini se mogućim da pitanje feminističke ekonomije i dekolonijalne feminističke misli adresira geopolitičke prostore izvan Europe, ili točnije, Europske unije. Nasuprot tome, ja tvrdim da provincijalni, rasistički, kolonijalistički i antisemitski prostor EU – Njemačka, Austrija, Španjolska, Slovenija, Hrvatska, itd. – hitno treba usvojiti radikalni transmigrantski, transfeministički i transrodni dekolonijalni pristup. Razmišljala sam o ovoj temi na simpoziju Nesvjesno nesvjesnog održanom u sklopu festivala Filmske Mutacije u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. U pauzi između panela primijetila sam da je na stolu broj Zareza u kojem je objavljen moj tekst o kolonijalizmu i rasizmu te da dvojica panelista raspravljaju o tome kome danas trebaju te teme. Nakon pauze, činilo se da će Jonathan Beller, jedan od panelista čije je predavanje bilo naslovljeno Računalno nesvjesno, ponuditi upravo to: oslobođenje od ovih podmuklih tema koje se doimaju tako udaljenima od našeg neoliberalnog "slobodnog" svijeta. No Beller je postavio sasvim drugačiju tezu: ne samo da je svijest računalni efekt, već su sve strukturne nejednakosti, koje su karakteristične za kapitalističku proizvodnju, a koje se često manifestiraju u različitim varijantama rase, klase, roda, seksualne orijentacije, nacionalnosti, itd. – sastavni dio računalne logistike i, posljedično, organizacije jezika u realnom vremenu, odnosno našeg načina mišljenja. Beller je naglasio ne samo da je kapitalizam nesvjesno računalnog, već da je i samo nesvjesno, kao domena nemisli koja organizira misao, računalno. Ja bih dodala da je u konačnici i kolonijalna/rasna podjela nesvjesno računalnog.
Kako bi se pozabavili politikom rasne diskriminacije u EU – politikom "bivših zapadnoeuropskih zemalja" (kako sebe vole nazivati) koje su redom kolonijalističke i antisemitske – predlažem da intenziviramo politički vokabular naše analize. U tu svrhu potrebno je intenzivirati ono što teoretičari dekolonijalnog obrata (koji se javlja početkom 2000. u kontekstu Latinske Amerike) predlažu kao polazište. Oni su s pravom tvrdili da s druge strane modernosti djeluje kolonijalna matrica moći (termin Anibala Quijana), koju možemo shvatiti, kako predlaže Joaquín Barriendos, kao hijerarhijski stroj moći koji djeluje u kapitalizmu, ali u eksplicitnom obliku kao povijesno-strukturna heterogenost. Drugim riječima, kolonijalnost (Barriendos govori o kolonijalnosti gledanja) je niz nedosljednosti, prebacivanja i preoblikovanja hijerarhijskog modela moći koja se spajaju u svom diskontinuitetu, od 15. do 21. stoljeća.
To je pozicija koju zauzimam dok ulazim u europski prostor, tvrdeći da analogne kategorije rase, klase, roda, seksualne orijentacije, nacionalnosti, itd. i dalje dubinski strukturiraju naš život, rad i epistemologije. Jedino pitanje koje ne možemo izbjeći je: Na koji način? Sayak Valencia navodi da subalterni kao takvi ne postoje, već da je uvijek na djelu proces subalternizacije. To znači da moramo izmaknuti poziciji viktimizacije ili kolonijalnom identitetu koji propisuje da je prijeteća prisutnost abjekta (koji, primjerice, dolazi iz Istočne Europe) zapravo prisutnost "’nevaljalog divljaka’ koji može biti vidljiv samo kao negacija ispravnog oblika postojanja" (Barriendos).
Na temelju toga moguće je tražiti oštru historizaciju biopolitike (upravljanja životom) i nekropolitike (upravljanja smrću). Nekropolitika je nasilno provođenje moći nad životom, ali logikom rata i vojnog stroja. Za Achillea Mbembea kao i Giorgia Agambena, njemačka nacistička država je savršeni primjer suverenosti smrti i nekropolitike. Mbembe također ukazuje na sustav ropstva kao jednu od prvih primjena biopolitike, no pokazuje i da je unutar kolonija biopolitika išla ruku pod ruku s nekropolitikom kao oblik upravljanja; najveći i najtrajniji oblik nekropolitike od prošlosti pa do danas predstavlja izvanredno stanje. U neoliberalnom nekrokapitalizmu možemo vidjeti korištenje slobode; međutim, prema Valenciji, riječ je o slobodi koju možemo shvatiti samo kao nadmetanje različitih oblika moći. Time se stvara moć koja je paralelna državi bez da je u potpunosti s njome povezana. Kao primjer Valencija navodi odnos narko kartela u Meksiku i meksičke države. Koncept ‘nekropolitike’, koji je Mbembe upotrijebio 2003. u svojoj analizi Afrike kao postkolonije u periodu nakon 2001., i danas je podložan radikalizaciji. Kao dvije distopijske figure nekropolitike, kontekst i performativnost u 2014., kako navodi Valencija, doimaju se slobodnima, "putujućima" u (hiper, posthumanističkim) narativima, dok oni koji su transformirani i definirani kao ne-subjekti su ograničeni, izrabljivani i razvlašteni od strane militarizirane kapitalističke ekonomske dinamike.
Biopolitičko/nekropolitičko državljanstvo
Mogućnost zamjene biopolitike nekropolitikom očituje se u procesu "dodjeljivanja" državljanstva u Europskoj uniji. Dobar primjer nekropolitike imali smo kada se 350 izbjeglica iz Afrike utopilo blizu Lampeduse u Italiji 12. listopada 2013. No bila je to samo dodatna potvrda zabrinjavajućih razmjera izbjegličke krize u EU koja traje više od desetljeća. Najperverznija situacija dogodila se kasnije, kada je stotinama mrtvih tijela dodijeljeno talijansko državljanstvo (no samo kako bi ih talijanska vlada i EU mogli pokopati u Italiji – što je očito bilo jeftinije nego vratiti mrtve njihovim obiteljima u zemlje iz kojih su pobjegli).
One koji su preživjeli brodolom talijanska vlada odlučila je kazneno goniti zato što su ilegalno ušli u Italiju i teritorij EU. To je najjasniji znak perverznog i nasilnog novog stava Zapadne Europe prema ljudskim pravima (nakon što se Zapad desetljećima okorištavao svojom "demokracijom") i pojavom nove kategorije državljanstva – onog nekropolitičkog. Kolonijalna/rasna podjela primjenjuje se na državljanstvo, iz čega slijede dvije kategorije: jednu ću nazvati biološkim državljanstvom (u koju spadaju pripadnici nacionalnih država EU), a druga je nekropolitičko državljanstvo koje se dodjeljuje izbjeglicama i apatridima nakon što preminu na teritoriju EU. Dok su neki učinjeni "ravnopravnima", drugi Drugi su okrutno napušteni i ostavljeni da umru ili je pak njihov položaj drugorazrednih državljana potpuno normaliziran unutar EU.
Zašto podjelu na Istok i Zapad u Europi predstaviti kao zastarjelu?
Odgovor je (kao što sam objasnila i u Zarezu #397) da to omogućuje Europi da se riješi značajnog broja i/migranata, izbjeglica, apatrida i tražitelja azila iz bivših kolonija od Sjeverne Afrike do Pakistana i Indonezije (Dietze). Oni su danas prikazani kao novi Drugi putem pounutrenja globalne vanjske podjele proizvedene nakon 2001. kao sukob između kapitalističkih, zapadnjačkih i civiliziranih oblika života, kulture i društva s jedne strane, i orijentalnih, barbarskih i neciviliziranih oblika života Drugih s druge strane. Taj obrat u njemačkom kontekstu opisao je Stephen Brown 2010. godine u članku “Njemački muslimani moraju poštivati zakon, a ne šerijat, kaže Angela Merkel”. Merkel je izjavila da muslimani moraju poštivati njemački Ustav ako žele živjeti u Njemačkoj, čime se dovodi u pitanje statusa i integracije 4 milijuna muslimana u zemlji.
Značenje te izjave ostaje otvoreno, no ako je pogledamo u kontekstu masakra u Kunduzu, uvidjet ćemo neke poveznice, osobito ako uzmemo u obzir i tvrdnju Nelsona Maldonalda-Torresa da trenutno svjedočimo naturalizaciji etike smrti. Dana 4. rujna 2009. u jugozapadnom dijelu Kunduza na sjeveru Afganistana, na poziv njemačkih jedinica koje su tamo bile smještene, američki borbeni zrakoplov F-15E pogodio je dva tankera s gorivom u rukama Talibana, pritom ubijajući 90 civila. U lipnju 2010. Njemačka je najavila da će svakoj od stotinu obitelji civilnih žrtvi platiti 5000 dolara ex gratia, ali bez priznavanja odgovornosti. Bivši afganistanski ministar trgovine Amin Farhang rečenu je svotu – jednaku 20 tisuća Afganistanaca – proglasio smiješnom. Nešto ranije, Njemačka je već reklasificirala akciju kao “oružani sukob unutar parametara međunarodnog zakona,” omogućujući svojim vojnim snagama da postupaju bez opasnosti od sankcija. Posljednje što smo mogli pročitati o ovom slučaju je, kako prenose Sebastian Brügge i Sybille Fuchs, da je “njemački časnik odgovoran za masakr u Kunduzu primio čin generala” (World Socialist Web Site, 21. kolovoza 2012.).
Brisanje povijesti i djelovanja
U pozadini tih genealogija ostaje stara “bivša” Zapadna Europa i njezine ključne države, točnije: Njemačka. Ona je tijekom 1990-ih i 2000-ih podupirala (odabirala i nagrađivala u suradnji s drugim državama EU te različitim EU agencijama i NGO-ovima) brojne projekte koji su se bavili bivšom Istočnom Europom. Ideja je bila identificirati komunistički totalitarizam kao najveće zlo posljednjih desetljeća i na taj način konstruirati platformu za iskupljenje Istočne Europe i Istočne Njemačke te pružiti priliku za spasenje ulaskom u okcidentalnu civilizaciju i slobodu. Usporedno s proslavom 20. obljetnice pada Berlinskog zida, pokrenut je projekt “Bivši” Zapad (2008.-2014.) kako bi se uspostavila jedna i istovremeno historijski “pročišćena” Europa ili točnije EU.
Berlinska Haus der Kulturen der Welt (HKW) osmislila je program The Anthropocene Project. A Report (16.10.-8.12.2014.) koji se sastojao od niza događanja koja se bave sljedećim pitanjima: “Priroda kakvu poznajemo koncept je koji pripada prošlosti. Ona nije više odvojena od i ambivalentna prema ljudskoj djelatnosti – nije ni prepreka niti harmonični Drugi. Čovječanstvo stvara prirodu. Čovječanstvo se smjestilo unutar recentnog geološkog zapisa.” To je glavna premisa teze o antropocenu koja najavljuje promjenu paradigme u prirodnim znanostima te donosi nove modele kulture, politike i svakodnevnog života. Ono što je zanimljivo i pomalo šokantno je da su u projektu sudjelovala 42 istraživača/ice i umjetnika/ce, možemo reći iz cijelog svijeta, ali nitko iz bivše Istočne Europe i Afrike! Začuđuje i činjenica da je administratorica projekta bila Katrin Klingan, koja je od 2003. do 2010. bila umjetnička direktorica projekta relations pokrenutog od strane Federalne kulturne fondacije u Njemačkoj i usmjerenog na istočne susjede. Međutim, danas istočni susjedi nisu više dio dnevnog reda znanosti – zapravo su potpuno isključeni iz bilo kakvog razgovora o toj temi.
Termini kao što su Treći svijet i Prvi svijet problematični su zato što ih, kako navodi Chandra Talpade Mohanty, možemo shvatiti kao reduktivne metodologije, iako s druge pak strane funkcioniraju kao nomenklatura kojom se označavaju različite strategije osnaživanja/razvlašćivanja. Ti procesi pojačanog nadzora granica, razvrstavanja, prebrojavanja, ubijanja i isključivanja “drugih” su pravno, ekonomski i, konačno, diskurzivno i reprezentacijski (kao različiti semio-tehnološki režimi) sve više učvršćeni, ozakonjeni i normalizirani. Danas je ključno analizu povijesnih transformacija i historizacija kapitalizma ostaviti po strani, i umjesto nje predložiti novu diskusiju o odnosu rase, klase, spola, države i političkog djelovanja u sadašnjem trenutku.
S engleskog prevela Tihana Bertek
Izvori:
Joaquin Barriendos, "Coloniality of Seeing. Visuality, capitalism and epistemological racism ". VV.AA. Desenganche. Other visual elements and sounds. Quito: Tronkal. 2010, 130-156.
Gabriele Dietze, “Occidentalism, European Identity, and Sexual Politics.”” U Brunkhorst, Hauke, i Gerd Groezinger, ur. The Study of Europe. Baden Baden:
Nomos. 2010
Marina Gržinić i Šefik Tatlić, Necropolitics, Racialization, and Global Capitalism. Historicization of Biopolitics and Forensics of Politics, Art, and Life, Lexington Books, Rowman & Littlefield, Maryland, USA, 2014.
Chandra Talpade Mohanty, “Under Western Eyes. Knowing Academic and Colonial Discourses ,” Postcolonial Studies. Madrid, 2008.
Sayak Valencia Triana, Capitalismo Gore, Melusina, Barcelona, 2010.
Britanski premijer David Cameron u studenom 2014. najavio je plan oduzimanja putovnica britanskim državljanima koji su povezani s naoružanim skupinama i sprječavanja njihovog povratka u domovinu. Također je predložio zabranu slijetanja zrakoplovnim kompanijama koje ne poštuju londonske popise zabrane letenja. “Uskoro ćemo usvojiti nove mjere za borbu protiv terorizma,” rekao je Cameron u govoru pred australskim parlamentom prije odlaska na samit G20 u Brisbaneu, dodajući da “ne postoji mogućnost odstupanja od toga”. Zakon bi prepriječio pojedincima da se iz Sirije i Iraka vrate u Ujedinjeno Kraljevstvo barem dvije godine, osim ako ne pristanu na stroge mjere poput ulaska u zemlju uz pratnju i suočavanja s mogućnošću kaznenog progona, pohađanja tečajeva deradikalizacije ili potpadanja pod Mjere prevencije i istraživanja terorizma (TPIMs). Te specijalne mjere možemo shvatiti i kao moć koja će biti dodijeljena policiji na granicama i zračnim lukama u Ujedinjenom Kraljevstvu da pojedincima oduzme putovnice ako se pojavi sumnja da putuju u inozemstvo radi terorističkog djelovanja.