Chris Dercon, ravnatelj galerije Tate Modern, komplimentirao je domaćoj umjetnosti. Gdje u odnosu na taj kompliment stoji neproizvodni kulturni establišment?
Ravnatelj četvrtog najposjećenijeg muzeja na svijetu dolazi k vama i počinje govoriti priznajući tremu jer se nalazi u društvu do čijeg mišljenja drži (Kožarić, Iveković, itd.)… Zvuči li to kao bajka? Chris Dercon je svoje predavanje u Muzeju suvremene umjetnosti 8. studenog otvorio upravo tako. Ipak, nakon što su njegovo predavanje i popratne radionice na temu Upravljanje institucijama kulture u 21. stoljeću završili, doima se kako ćemo i u 21. stoljeću ushit vezivati za pojedince, a ustanove uglavnom za manevre moći u politici. Koliko su sposobne biti plodnim prostorima stvaranja kulture, a koliko tek poligonima programskih hegemonija ograničenih kreativnih učinaka?
Maleno je lijepo Pitanje je tim zanimljivije jer Dercon već u idućem taktu podizanja slušateljskog samopouzdanja gotovo kao refren upliće i ocjenu kako sada mali diktiraju trendove velikima. “Više nije toliko bitno što radimo, jer radimo iste stvari. Sada je važnije kako to radimo.” U iznalaženju uspješnih organizacijskih formula stoga male ustanove, gradskih i područnih dosega, postaju zanimljivijima od mamutskih rekordera. Dercon pri tome poseže za A-kategorizacijom Galerije suvremene umjetnosti u Ljubljani iz Radikalnog muzeja G. Chamberlaina (The Radical Museum: Democracy, Dialogue & Debate, 2011.), koji je i sam izdanje jednog malog nakladnika. Sličan je efekt otvori li se izdanje jednog drugog globalno relevantnog “ne-U. P.”-nakladnika, Inovativni muzeji (The Innovative Museum: It’s Up to You..., 2013.), u kojima daleko pretežu opisi projekata iz manjih ustanova (tu je i Muzej prekinutih veza). Među “participativnim muzejima” izraslima iz bloga N. Simon (The Participatory Museum, 2013.), svega su četiri muzeja s popisa sto najposjećenijih umjetničkih muzeja: upravo Tate Modern, Picassov muzej u Barceloni, Rijksmuseum i Victoria & Albert.
Poigravanje ideje malenoga s velikim, izazvano prizvukom periferijskog samosažalijevanja, pri koncu debatne razrade tvrdnji s predavanja osvijetlilo je i drugi aspekt rubnoga i sićušnoga: to je tvar od kakve se gradi globalnost. Upravo kao ni u Hrvatskoj niti u Derconovoj Belgiji niti u Nizozemskoj ne postoji tržište likovnim djelima kakvo je definiralo nacionalnu scenu i njezine dosege, zanimanje za djela s tih nacionalnih scena došlo je s drugih strana granica. Postoji li bolja definicija kulture, bukvalno riječi koja je sama po sebi usvojenica?
Mjesto umiranja muzeja S tržištem, tu se na pozornici odmah našao i arhineprijatelj. On je toliko jak da su autora-predavača neke kolege molile izostaviti im ime iz članka o zamišljenoj avanturi Indiane Jonesa u spašavanju egzotičnog privatnog muzeja otprije pet godina, a opet je dovoljno pitom da mu se u svakom iole većem svjetskom muzejskom predvorju makar povremeno zoblje iz ruke. Investiranja u tržišne vrijednosti ne poklapaju se baš uvijek s prostorom kulture kao ambijentom stvaranja, povezivanja i liječenja, no opet se pri gubitku daha ugnježđuju u privatna krila, dogradnje i zbirke pod krovovima javnih ustanova. Derconova presuda je britka i neopoziva: na tom mjestu muzej umire. Nepokolebljivost tih ponavljanih ocjena dočekala me vizurom pri izlasku iz MSU, upravo tog petka kad su dvije nacionalne privrede trnule od pomisli na otvaranje burzi u ponedjeljak i vijestima podložne vrijednosti dionica naftne industrije koja je tu, preko puta Muzeju, a dokumentirana je i u ne toliko dalekoj zgradi u kojoj se pretresa prvostupanjska presuda nekad neupitnog moćnika zbog njezine potplaćene prodaje. Treba li zapadna fasada MSU postati bitnicom ispaljivanja svjetlosnih poruka po pročelju korporativnog susjeda, ili makar po nekakvoj improviziranoj maglici pred njim nad javnim pločnikom ako se već od privatne arhitekture ne smije stvarati javni zaslon? U muzeju Tate Modern za takvo što već dobro znaju, do te mjere da su pred građanskim inicijativama u svojim širokim društvenim prostorima “redovito nervozni” jer im se prostor prepakirava u “ovu-ili-onu-akciju-u-Tateu”, a visoke galerije su već postale i skakalištem za samoubojice.
Privatno, javno, lokalno Lokalno prilagođavanje razgovora o privatizaciji javnoga poprimilo je i neočekivanu aktualizaciju svraćanjem pozornosti na ravnatelje koji svoju dužnost znaju obnašati i po dvadesetak godina. U prvom redu se načas ukočila domaćinska ravnateljica kao nedavna jedina kandidatkinja za četvrti mandat, a u strmim redovima dvorane Gorgona bila je i pozorna slušateljica s kraja zemlje koja je nakon izbora po trostrukom prethodnikovom mandatu doživjela da je se od književnog barda počasti kao “Ništa”.
Koliko su institucije kulture, ovom prilikom s muzejima u prvim redovima, spremne biti javnim prostorom stvaranja kulture? Slušateljska reakcija kako će predavačeve ideje biti uključene u nastajuću strategiju Ministarstva kulture ne može se uzeti ozbiljno, već i znajući što sadrži i čemu služi strategija koja je na snazi. Svaki put kada se prostor kulture rabi za demonstraciju i konzumaciju moći, on se iz opisujućeg sredstva jedino može prometnuti u opisivani predmet, a uživatelja prerogativa treba suočiti s ukupnom, a ne parcijalnom računicom. Kultura moći i jest kultura sama, sve od prve kovanice do iPhonea. Javni mandat u prostorima kulture zato znači participaciju kakva se na tim posvećenim mjestima ne treba bojati silništva, dok se tržište ima razloga ustegnuti od pružanja pipaka do svih njihovih pora jer stvaralaštvom odatle teku dodane vrijednosti za ine kasnije razrade.
Zato iskreno zahvaljujem Ministarstvu kulture na dovođenju ovako poticajnog gosta sa suradnicima. Nemojte od njega samo prepisivati upečatljive citate. Pomozite u prostorima kulture uzgajati stvaralaštva i oživljene funduse ustanova, tako da i Derconovi nasljednici u Hrvatskoj dobiju razloga osjetiti tremu.