Brian McNair je trebao neki poslić na crno. Da bi pokrio podizanje stanarine. Živio je na zajamčenoj minimalnoj naknadi za psihički bolesne osobe i čuo je da bi mogao zaraditi tako, ali se ustručavao problema sa zakonom zbog nekog poslića i gubitka naknade ako bi se pokazalo da je ipak radno sposoban.
Možda je priželjkivao posao, ali je znao da se ne bi mogao nositi s njime. No jedina alternativa je bila gubitak ionako jeftinog stana i odlazak u socijalni stan u kojemu bi imao cimere, a država bi preuzela kontrolu nad njime i njegovim financijama, pa i nad njegovim tjednim "džeparcem".
Naposljetku se prijavio na program bolnice Sv. Juraj s nadom da će tamo steći neko stručno obrazovanje. No lijepa socijalna radnica koja je vodila program stručnog osposobljavanja - Julie Sachs, koja ga je podsjećala na voditeljicu kampa njegove sestre u koju je nekada bio zacopan - rekla mu je da se prvo mora uključiti u bolnički program. Posramila ga je pitanjem pere li se sapunom i objasnila da se mnogi psihički bolesnici ni ne trude redovno oprati sa sapunom ni koristiti dezodorans, a to je bio dio stvari koje su morale biti svladane prije predtreninga za zanimanje.
Brian je shvatio da ima još skoro devet mjeseci najma prije nego što bi situacija sa stanarinom postala neodrživa, tako da se upisao u program koji je ispao totalno i potpuno trošenje vremena, ako ne računamo to što je svakodnevno izlazio iz stana u kojemu bi znao izgubiti pojam o svijetu oko sebe ili spavati po cijele dane. Umjesto toga se hrvao s birokracijom koja je nadmašila proces prijave za studiranje ne bi li upao u "grupe" u kojima se nije raspravljalo ni o čemu, a u dugim pauzama između grupa bi ležao na klupama i pokušao zaspati dok ga čuvar nije uhvatio. Potom je sjedio u predvorju bolnice brojeći kovanice ne bi li izbrojao dovoljno za čokoladicu ili bi osluškivao bolničke razgovore o operacijama guše ili kile i tome sličnom.
Na koncu se dokazao Julie Sachs tako što je napisao članak za njenu novinarsku grupu o gubitku psa tijekom svoje hospitalizacije. Zatim su ga morali intervjuirati za "predtrening" te je morao napisati rezime, iako jedva da je uopće radio u proteklih deset godina. Nosio je džemper koji mu je dao rođak a koji je izgledao novo, iskopao je stari rezime koji je nekom prilikom sastavio za vježbu u bolnici. Nije znao što će ako ne upadne u "predtrening". Nije mogao podnijeti još bolničkih programa. Ljudi u treningu za zanimanje su hodali okolo s nekom aurom odlučnosti. Svi su izgledali normalno. Stvarno je želio, morao upasti u program. I uspio je.
Jednom kada je uspio ući, morao je pristupiti nizu testova. Ispostavilo se da mu je znanje matematike na razini petog razreda. Zbogom Programu obrazovanja za psihičke bolesnike i osobe s invaliditetom! Zbogom državnom treningu za uredski posao! Ali ne, uvjeravala ga je slatka, bistra Sara Saffir, njegova instruktorica, mogao je raditi na svojoj matematici i ponovno izaći na ispit. Istek najma se nadvio nad njega. Nije mislio da će biti tako lako nadoknaditi godine matematike na takav način, ali mu je dala zbirku zadataka i ozbiljno se primio razlomaka i decimalnih brojeva. Odgovarao je na pitanja neko vrijeme, ali kada se našao pred decimalnim brojevima nastupio je stupor. Od tada se samo pravio da radi na matematici. Ona ga je koji put uhvatila kako drijema na knjizi.
Počeo se radovati svojem redu na kompjuteru na kojemu je vježbao tipkanje u programu "Mavis Beacon": čak je imao ljudski glas koji bi mu čestitao ili ga kudio zbog rezultata. Kada je došao do trideset riječi po minuti, molio je Saru da ga stavi na Windows 95, Microsoft Word 6.1 (jer je znao da sa svojom sirotom matematikom nikada neće dospjeti do računalnog programa, čak i da ima dovoljno vremena do isteka najma). Posrtao je u tim programima, neoprezno klikajući mišem, dok nije postao manje ili više sposoban iskopirati stranicu iz knjige, ili rezimea.
U međuvremenu se povećavao pritisak da se uključi u volonterski rad; mjesec takvog rada je bio nužan da dokaže da može izdržati na poslu prije nego što ga uopće treniraju. Brian je duboko u sebi već odustao od programa zbog matematike i zato što je znao da ih uče raditi na zastarjelom Wordperfectu 5.1 što je bilo u sukobu s onim što se već naučio na kompjuteru. Ipak je nazvao šinteraj i prijavio se kao šetač pasa; bilo mu ih je žao što su u tako skučenom prostoru jer je i sam bio u istom stanju u bolnici. Još je više suosjećao s njima kada je shvatio da od trena kada ih dovezu imaju samo tri tjedna života.
Shvatio je uspoređujući iskustva s pronalaskom volonterskog posla sa svojim drugovima da je imao sreće što su ga uopće pozvali na razgovor. Čak se i volonterski rad teško pronalazio. Stavili su ga na probni rok od jednog dana, ali nije bio dovoljno brz u puštanju iz kaveza i stavljanja uzice na pse za šetnju (koja nije bila ni dovoljno duga da pas stigne srati na ulici a ne u kavezu). Samo su veći psi uopće išli u šetnju, a i to samo ako se dežurnoj osobi dalo, dakle neredovito. Brianovo je srce patilo za jednim jadnim crnim psom koji je bio bolestan i strašljiv, premrzovoljan da bi čak uživao u šetnji. Želio ga je posvojiti, ali stan mu je bio premalen za tako velikog psa i nije si mogao priuštiti da ga hrani.
Dok mu je istekao najam - stop! - čekao je na Azijsko društvo da ga zove na razgovor za volontiranje u uredu za prikupljanje donacija. Stanarina mu se povećavala za pedeset dolara mjesečno i nije bio ništa bliže bilo kakvom poslu koji bi se plaćao. Jedva je razumio visokotehnološki sustav traženja posla, a kamoli da je bio kvalificiran za bilo koji od tih poslova. A tu su još bili i njegov nazovi rezime i nepostojeća garderoba za posao. K tome se na svojem lijeku nije osjećao dovoljno snažnim za manualni rad, a ionako je bio previše izvan svega da bi ga uopće našao.
Skužio je da će naprosto do daljnjega plaćati što može od svoje stanarine dok ne dobije nalog za deložaciju, a zatim će sasvim prestati plaćati stanarinu i čuvati novac za život na ulici. Pretpostavljao je da bi bilo dobro da informira svojeg socijalnog radnika da treba socijalno stanovanje jer je znao da postoji lista čekanja.
Pitanje je bilo može li ili treba ostati u "predtreningu". Zbog toga je imao neku zanimaciju i mjesto na kojemu je mogao boraviti tijekom dana, što je opet bilo bolje od bolničkog boravka. Osjećao je da ljudi oko njega imaju neke "ciljeve" i zbog toga im se divio, iako nije našao niti jednog prijatelja u programu. Ali više nije imao aktivnosti koju nije prošao u programu, a volonterski rad nije bio baš ono što je imao na umu. Koliko će ga još dugo pustiti da ostane u "predtreningu" prije no što počnu postavljati pitanja o "treningu"?