21.4.2005.

Predrag Vrabec  

Tri mikrosekunde

Čovječe, toliko malo ti je trebalo, da me zaboraviš. Kasniš cijeli život, za životom. Svaki dan, svaki dan, po tri, tri mikrosekunde. Ako ti nisu potrebne, oduzeti ću ti ih. Svaki dan bit će ti kraći, za te tri mikrosekunde. Reći ćeš, kao i svaki raspikuća da to nije ništa. Dugo, dugo pravit ćeš se kao da se ništa nije dogodilo. A onda odjedanput, počet ćeš trljati oko, kako bi otklonio neku sjenku, mrljicu. A onda ćeš shvatiti da je riječ o praznini, praznini koju nije moguće otkloniti. Ona je tu. Zauvijek. Za čitav tvoj život. Za ono što je ostalo, od tvoga života. Te, tri mikrosekunde su ranica, zlokobna. Ranica, na tijelu tvoje matere, matere zemlje. Kolijevke koja te je rodila, nunala i svaki dan u postelju spremala. Ti se više ne sjećaš, kada si prvi puta posjekao drvo, kada si presjekao put pužu i zgazio ga, kada si u zračnu komoricu pustio prvi, prvi smrad, a u vodu bibavicu posutu biserjem pustio garež. Kako bi se i sjećao, kada to i dan danas činiš. Ne poštujući matere svoje, ne poštuješ ni sebe sama. Matera ti je skrbna, brižna, kada ti udri trisku, udri i sebe, u obraz. Prašta ti, prašta ti i neoprostivo. Usahnula, umorna, vazda se nada zadobiti ljubav, ljubav tvoju. No, košulja, košulja od kostrijeti što si joj ju darovao, darovao jednom, vrijeđa je, vrijeđa je sve više, jer suza radosnica kojim je ta košulja bila protkana više nema. Mater ti, mater ti ne želeći to, crnu rubaču sprema. Rubaču koja kaže, da udova bit će, bez roda i poroda. No, sjeti se, i osjeti još jednoga, još jednoga svoga sina, pod srcem od dubina, u vrelini maternice svoje, nosi sina, sina burevjesnika. Obrisa oštrih, jasna govora, duge kose i ruku čvrstih što mijese, mijese dobar kruh, koji lomeći ga svakome daju, i kaplju znoja sa svoga čela kao dobru vodu daju piti, piti svakome. Piti svakome, tko je častan, i ne stidi se prositi, prositi ljubavi božje.

Troznamenkasta brojka tri

Podsjećaš me na mog pokojnog profesora flaute, rekla je Sara. Radovalo me je da to čujem. Cijeli život htio sam biti profesor, a flauta je bila jedno od mojih omiljenih, muzičkih drvaca. Sklonost pokoju, smiraju, utisi nije kod mene bila previše izražena. Zašto je toga hladnog, zimnog i kostoboljnog dana blizu našega doma huknula lokomotiva, ne znam. Znam da sam nosio šešir s dva, tri klasa još nezrela žita, koji su bili u skladu s narančastim otkosom moje kose. Možda je nebitno, ali moje je ime Albert. Znao sam da to ime ima neke veze s keksima, i da su oni krhki, slatki i poslužuju se uz čaj. Ništa drugo u vezi s keksima nisam znao. Kada smo Sara i ja putovali u tom vlaku, nismo se bojali, jer smo se voljeli. I u trenutku kada nam je koža postala posve prozirna, oči ugašene, a ruke naše silom razdvojene, osjećali smo jedan drugog, kako nas posve gole, odjevene samo u plijesan neke zelene, otrovne magle, izgrebane, grebenaste puti vode, vode kroz crnilo i mrak. Brehali smo, i bilježili svaki svoj korak, crnom, crnom dimom ogaravljenom krvi. Kada su nas vodili kroz dvorane, dvorane sapuna, dvorane kosa i dvorane naočala znali smo da je to naša posljednja svetkovina, da naša ljubav titra kao žižak, koji će se ugasnuti, svaki čas. I u tom trenutku, daleko jedan od drugog, pod zlatnim tuševima koji su svrdlali naša tijela i naše duše ćutjeli smo da će se dogoditi čudo. Na rukama našim, slučajnošću ili ne, tetoviran je troznamenkasti broj tri. Kada nas je već napuštala duša, i kada smo željeli zagrliti tebe, ti si nas tri puta, dižući se i padajući s nama, i držeći nas zajedno, pokušao vratiti u zagrljaj, naš, zemni. Ali mi smo ipak ostali s tobom. Sutra, u neko jutro, jutro koje se odreklo jutra pronašli su Saru i mene. Sarina ruka, tanka poput flaute, sačinjena od koštane srži nekom van vremenom nježnošću doticala se mog crnog, posve izgorjelog nosa. Bilo je to na sabat. Dan kada su naše duše otpočinule. Zagrljeni, zaspali i probuđeni u ljubavi tvojoj sačinili smo ovaj zapis, kao znak i spomen.

Iz rukopisa knjige Ormarin