Noga filologa - Tri novčića

Od prošlog sam tjedna ponosni vlasnik tri komadića antike. Kupio sam od kolekcionara tri bakrena rimska novčića. Stari su nekih sedamnaest stoljeća: iskovani su u 4. st. n. e, za rimskih careva Licinija, Konstantina i Valentinijana.

Antika za svakoga

Baveći se, silom prilika, antičkom ekonomijom (posljedice toga vide se i u prethodnoj Nozi filologa) usput sam ustanovio da je važan dio te ekonomije – novci – ujedno i dio antike koji praktički svatko može posjedovati.

Ovo me iznenadilo. Za nas je antika nešto što stoji u muzeju, ili je neodvojivo od mjesta na kojem se nalazi (poput Salone ili Andautonije), ili je, pak, nematerijalno – poput antičkih tekstova i “klasičnih jezika”. Svakako, možemo nakon posjeta muzeju kupiti, kao suvenire, reprodukcije rimskih uljanica ili portreta Plautiline glave, ali to su replike. To su predmeti bez onoga što Walter Benjamin zove “aurom”. Držati replike u rukama i razmišljati o antičkim rukama koje su originale dodirivale prije sedamnaest stoljeća jednostavno to.

I tu dolaze novci.

Kulturno dobro od 3 grama

Kovanice (koje su činile sav antički novac) jesu među rijetkim artiklima koje je i antika proizvodila masovno. Pritom su kovanice dovoljno postojane da relativno neoštećene prežive vjekove, dovoljno su sitne da lako putuju s mjesta na mjesto, i dovoljno se često nalaze da državi, u nas zakonskom vlasniku tzv. “kulturnih dobara”, budu nezanimljive (osim u iznimno velikim količinama, poput nalaza 100 kilograma rimskog novca kod Varaždina 2005).

S druge strane, antičke su kovanice postoje u velikim serijama. One se daju lijepo opisati i identificirati, a opet je svaki komad poseban, svaki ima svoju sudbinu, ovisno o tome kako je dizajniran predložak, koliko su konkretan komad dobro iskovali, koliko je dugo cirkulirao, gdje je i u kakvom društvu proveo sva ona stoljeća do ponovnog nalaza, kako su ga kasnije očistili i čuvali. Zbog svega su toga stari novci i danas u sasvim živahnom prometu.  Sakupljaju ih, kupuju, prodaju, razmjenjuju – na E-bayu kao i na sajmu antikviteta na zagrebačkom Britancu.  Pritom je kolekcionarska ponuda antičkih novčića dovoljna da na tržištu cijene tih “komadića povijesti” budu više nego pristupačne: svaki od tri svoja novčića platio sam oko pedesetak kuna (a internet veli da se na specijaliziranim sajmovima mogu nabaviti za po pola eura).

Nummi

I tako sjedim tu za stolom i premećem svoja tri rimska novčića. Eto, ove su novčiće napravili i koristili ljudi koji su latinski ili grčki naučili od svojih mama i tata, kojima je latinski ili grčki trebao da bi govorili “Molim jedan kruh”, ili “Jesi ti normalan?” Eto, dok su ovi novci išli iz ruke u ruku i iz kese u kesu (Rimljani nisu imali džepove) živjeli su Amijan Marcelin i Julijan Apostata, sveti Augustin i sveti Jeronim; moji su novčići suvremenici preimenovanja grada Bizantija u Konstantinopol, i katastrofalnog poraza rimske vojske pod vodstvom cara Valenta, suvladara Valentinijana (jednog od lica s mojih novčića; usput, obojica su braće “naši” – rođeni u Cibalama, današnjim Vinkovcima), od strane Gota 378. kod Hadrijanopola.

Vrlo solidno leže u ruci ti novčići. Veliki su otprilike kao naše kovanice od 10 lipa, ali su znatno teži; opis kaže da imaju između 3,2 i 3,4 grama. Nepravilnog su oblika – mada su masovno proizvođeni, nisu ih napravili strojevi, nego ljudi, tukući čekićem po kalupima (jedan za avers, jedan za revers) između kojih je stajao mali prazni metalni disk.

Za ta su tri novčića građani Rimskog Carstva kasne antike mogli kupiti jednu i pol štrucu kruha, ili dvadeset deka mesa, ili pola litre vina (jeftinoga). Dva novčića mogla bi biti plaća za dan rada jednog težaka (uz topli obrok); obični bi rimski vojnik godišnje zaradio preko tisuću takvih (uz hranu, odjeću i smještaj o državnom trošku).

Glava bez pisma

Moji nummi lijepo pokazuju i zašto još i danas jednu stranu kovanica zovemo “glava”. Na njihovim aversima stoje poprsja careva u čije su ime iskovani. Od trojice careva, Licinije i Konstantin imaju volovske šije i velike glave; to nema veze s njihovim stvarnim izgledom, već simbolizira (tako kažu) snagu i autoritet Carstva i same careve osobe. Nadalje, dva novčića zajamčeno imaju veze s ovim prostorima – jedan je iskovan u Sisciji (Sisku), drugi u Sirmiju (Sremskoj Mitrovici). To znamo jer, prema običaju, novci na reversu nose kraticu kovnice: SIS, SIRM.

I još: da nisam imao prilike premetati po rukama ta tri novčića, da se nisam s njima susreo, tako rekuć, licem u lice – ne bi mi pala na pamet značajna razlika u odnosu na naše današnje novce. Na rimskim novcima ne piše novčana vrijednost. Oni nemaju “pisma”; Rimljani (među kojima je, ne zaboravimo, bilo puno nepismenih) vrijednost kovanica razlikovali su po materijalu, težini i veličini.

Umjesto brojaka, na strani “pisma” mojih kovanica stoje propagandni natpisi. IOVI CONSERVATORI, kaže onaj Licinijev iz Siscije: “Jupiteru spasitelju”. RESTITUTOR REIP (skraćeno za rei publicae), kaže Valentinijanov: “obnovitelj države”. Natpisi uokviruju male reljefe: na Licinijevu, lik Jupitera okrenut nalijevo drži u desnici Viktoriju (kipić? džepnu boginju?) s trijumfalnim vijencem, preko ljevice sa žezlom visi mu hlamida (vojnička kabanica), kod nogu mu je orao s još jednim trijumfalnim vijencem. Na Valentinijanovu, car gleda nalijevo, u desnici drži labarum – vojni stijeg s grčkim slovima Hi i Ro, kraticom za Christus – u ljevici Viktoriju na globusu. Svaki detalj “igra”; svaki je simboličan sve u šesnaest.  Propaganda do daske.

On / Off

Antičke kovanice na neočekivan način dopunjuju, čak ispravljaju, ideje Waltera Benjamina o auri. Za Benjamina – i samog, ne zaboravimo, kolekcionara svega i svačega – auru su imala umjetnička djela, osobito likovna. Po dizajnu, stari novci jesu umjetnička djela. Za Benjamina, aura je poništena procesom masovne reprodukcije. Ali stari novci jesu bili masovno proizvođeni – ima mnogo primjeraka koji su identični, koji pripadaju istoj seriji, koji su, posve doslovno, na isti kalup – a opet zadržavaju auru. (Možda je ovdje caka u riječi reprodukcija. Možda je Benjamin mislio na moderne replike autentičnog djela. Velik je dio čari mojih novčića u tome što nisu replike.)

Iskreno, barem što se mene tiče, aura u starim novčićima postoji na jedan neobičan način, na ON / OFF način. Pogledam li nepažljivo – ništa; komadići tamnog, patiniranog metala. Pogledam li pažljivo – mislim li o bezbrojnim, a anonimnim, antičkim rukama kroz koje su prolazili ovi novci – izmišljam li priču – evo aure.

Kava u Gajnicama

Vrijedi reći i kako sam, i od koga, kupio svoja tri rimska novčića. Našli smo se u kafiću u Gajnicama. Prodavač je – po vlastitim riječima – numizmatičar koji je slučajno završio elektrotehniku. Da mu je numizmatika strast, vidjelo se i po tome koliko je znao, i po tome kako nije izdržao da mi još nešto ne pokaže (kovanicu splitskoga novca iskovanog oko 1350, prije nego što je Split izgubio autonomiju i pristupio Mlecima), i po tome kako je govorio o želji da još ljudi zainteresira za svoj hobi. Možda i po tome što je bio u društvu s drugim kolekcionarom; “A ja sam filatelist”, predstavio mi se ovaj.

Uglavnom, kava u Gajnicama ostavila je sljedeće dojmove: prvo, numizmatika je jedna od rijetkih aktivnosti – razonoda? – koja može “obične ljude” dovesti u intenzivnu vezu s antikom. Drugo, taj potencijal – ta količina znanja i entuzijazma – kojim u vezi s “kulturnim dobrima” raspolažu kolekcionari, u institucionalnoj kulturi ostaje neiskorišten. Za službene, državno financirane ustanove kolekcionari praktički ne postoje (osim, valjda, velikih zvjerki poput Ante Topića Mimare).

Kolekcionari, opet, nisu zadovoljni načinom na koji te “javne službe pamćenja” prezentiraju predmete njihovih strasti. (I moj je osobni, laički dojam da su ti prikazi nedovoljno intrigantni. Koliko smo se nagledali hrpica tamnih kovanica, ili u vitrine zaključanih zlatnika i srebrnjaka! Oni nam ne govore ništa, ne pričaju ništa; usto, guše interes samom svojom količinom.)  A spomenuli su moji poznanici kolekcionari i o tome kako institucije odbijaju njihovo znanje. Gospodin filatelist htio je u kvartovskoj osnovnoj školi, koju je nekad i sam pohađao, napraviti izložbu maraka; ravnateljica je pitala “A koji je tu njegov interes?”

Naravno, nije stvar samo u tome da ljudi imaju gdje pokazati što su prikupili. Mnogo je važnije da ti, kojima su kulturna dobra hobi i ljubav, potraže – u suradnji s onima kojima su kulturna dobra profesija – imaju gdje, i kako, pokazati zašto su sve to prikupili. A to onda već postaje itekakva priča.