Tri urbana diskursa

kulturna antropologija

U ovom poglavlju želim razmotriti tri osnovna diskursa grada: autoritarni grad, kozmički grad i kolektivni grad. O gradu postoje predodžbe baš kao i o urbanim društvenim odnosima, intelektualnim diskursima, te političkim snagama. Odabrani su od mnogih mogućih jer smatram da imaju poseban odjek na ovom našem milenijskom raskrižju.

Autoritarni grad

Gradovi su lokacije socijalnog okupljanja koje uključuje prisilu, red i disciplinu jednako kao i slobodu, anarhiju i samoostvarenje. U novije se vrijeme naglašava ovo posljednje više nego prvo. Iako je važno na grad gledati kao na mjesto individualne i kolektivne emancipacije, što je tradicija koja uključuje Marxa i Engelsa kao i Nozicka i Miltona Friedmanna, jednako je važno zapamtiti da je grad nametanje i slijeđenje niza mjerodavnih pripovijesti (master narratives). Od Ramzesa II. do Franka Gehryja, preko baruna Georgesa-Eug?nea Haussmanna i Le Corbusiera, grad je bio i ostaje inherentno autoritaran, ponekad totalitaran a povremeno fašistički.

Sve su predodžbe odnosne. Međutim, predodžba o urbanom kao disciplini nije suprotstavljena pastoralnoj slobodi. Ne postavljam kao suprotnosti okrutno urbano i idealizirano ruralno. Ako je potrebno navoditi usporedbe, oslanjam se na predodžbu Brucea Chatwina o nomadskoj alternativi. U nizu eseja a osobito u knjizi The Songlines tvrdio je da je nomadizam bio “prirodno” ljudsko stanje. Urbana revolucija nije bila skok prema naprijed nego sputavanje ljudske potrebe za kretanjem. Iako Chatwinovo biologiziranje socijalnih odnosa treba tretirati s najvećoj pozornošću, ili ćemo zapasti u reakcionarno, antimoderno hvaljenje idealiziranog nomada kakvo je očito u djelima Wilfreda Thesingera i Laurensa van der Posta, on ističe važan zaključak o gradovima kao mjestima grižnje savjesti.

Korijeni urbanoga

Rasprava o urbanim korijenima zaokuplja me već dugo. Tradicionalni je stav bio da je urbana revolucija ovisila o poljoprivrednoj revoluciji. Poljoprivredni je višak stvorio gradove. Alternativu je “skicirala” Jane Jacobs koja je predložila obrtanje procesa: urbana trgovina stvorila je poljoprivredu. Možemo zamisliti urbano-poljoprivrednu revoluciju u kojoj je trgovina odigrala ključnu ulogu. Međutim, rad Marshalla Sahlinsa uvjerljivo je pokazao da su lovačko-sakupljačka društva što su prethodila toj revoluciji provodila manje vremena radeći od poljoprivrednih društava. Drugim riječima, pred-urbana, pred-poljoprivredna društva imala su više slobodnog vremena, više slobode. Urbano-poljoprivredna revolucija znači gubitak slobode, više radne discipline i više vremena posvećenog robovanju, radu i nametanju socijalnog poretka. Gradovi kao nietzscheanska volja za moć. Primjer.

U pustinji jugozapadno od SAD-a nalaze se ostaci važne urbane kulture. Nazvani su Anasazi, a njihova je nezavisna urbana civilizacija bila koncentrirana na području na kanjon Chaco u Novom Meksiku. Tradicionalno tumačenje ide otprilike ovako: između desetog i dvanaestog stoljeća kultura Anasazi, na temelju učinkovite poljoprivrede, procvala je u gradovima s prostranim nastambama u stijenama i velikim ostvarenjima u graditeljstvu, poljoprivredi, arhitekturi i umjetnosti. Izvanredna keramika, sofisticirani sustavi navodnjavanja, te oštroumna solarna i astronomska zapažanja zaokružila su sliku urbane civilizacije koja slijedi staru postavku da su gradovi jednako civilizacija.

Postoji i drukčije tumačenje Anasazija. Rad antropologinje Christy Turner prikazuje tamniju stranu kulture Anasazi. Čini se da je kulturi Anasazi prethodilo Toltečko carstvo koje je trajalo od devetog do dvanaestog stoljeća u središnjem Meksiku. Bilo je to carstvo usredotočeno na ljudske žrtve i kanibalizam. Nasilnici iz Toltečkog carstva selili su se prema sjeveru u ono što je danas Novi Meksiko i tamo su pronašli prilagodljivu populaciju poslušnih seljaka koje su terorom doveli u teokratsko društvo. Društvena je kontrola održavana uz pomoć postupaka kanibalističkog terora. Kultura Anasazi, tako dugo cijenjena, bila je Charles Manson-tip društvenog poretka u kojemu su zli i moćni kontrolirali slabije. Velika ostvarenja umjetnosti i astronomije, gradnja cesta i formiranje grada bili su manje iskre ljudske domišljatosti, a više znak organiziranog društvenog terorizma.

Autoritet grada

Ekstremni primjer. No, povijest je manje fiksirana stvarnost nego što je zrcalo suvremenih preokupacija. Dok bi nas ostali željeli podsjetiti na domišljatost u Çatal Hüyüku, želim podsjetiti na teror kanjona Chaco.

Autoritarni projekt nije uvijek uspješan. Grad je mjesto otpora i osporavanja. I dok su se isti pojavili kao važne teme u proteklih nekoliko godina, dobro je zapamtiti da prema nečemu postoji otpor, da se nešto osporava. Postoji struktura u svim tim aktivnostima.

Ujedno ne tvrdim da je autoritarni projekt uvijek loš. Mogli bismo se složiti s klasičnim liberalnim teoretičarima poput Lockea i Hobbesa da nam je potreban neki oblik društvenog ugovora da bi nas sačuvao od prestupa moćnijih. Grad je utjelovljenje društvenog ugovora.

Gradovi imaju autoritet ugrađen u sebi. Raspored i izgled ulica, prometni znakovi, policija, položaj stvari; postoji nametnuto strukturiranje u našim životima, našim ponašanjima, putevima koje slijedimo kroz vrijeme i kroz prostor. Koje god bilo pitanje, smatrao je Lenjin, odgovor je uvijek moć. Grad i odražava i utjelovljuje moć. Urbano društvo uključuje red u vremenu i prostoru, disciplinu prostora i vremena. Izgrađena urbana forma je sustav granica i prelazaka granica, središta i periferija, nadzora i pokreta, pogleda i izvedbi. Na osnovnoj razini postoji nešto inherentno fašističko u arhitekturi i urbanističkim planovima.

Autoritarni je grad koristan korektiv ideji urbanizma kao nekoj vrsti neokovanog Prometeja koji rastrgao okove tradicije i uspostavljenog poretka, tema za koju je najbolji primjer dao Peter Hall. To je bilo dominantno tumačenje grada proteklih dvije stotine godina uključujući i socijalistički oslobodilački pokret, pogled na flâneur, modernističke senzibilitete i postmodernističku ironiju. U novije vrijeme preobrazio se u tržištem pokretanu takozvanu neoliberalnu priču koja je pozvala na slabljenje planskih kontrola i deregulaciju tržišta. Želim istaknuti vrlo odlučno da taj diskurs treba osporiti. Zato što je grad inherentno autoritaran, pozivi za manje planiranja i deregulaciju trebali bi biti osporeni zbog onoga što jesu: borbe oko toga tko planira i koje su redistribucijske posljedice regulacije. Deregulacija je uvijek reregulacija koja odražava ekonomsku i političku moć. A pravo pitanje nije radi li se urbanističko planiranje ili ne, nego tko obavlja planiranje. Ako planske kontrole nad upotrebom zemlje nestanu, više moći prebacuje se na privatne interese. Kada imamo pogled na grad kao na operaciju moći, tada rasprave postaju ispuštene iz lažne dihotomije kontrole nasuprot slobodi u više politiziranu raspravu što se bavi pitanjem tko ima kontrolu?

Moć iznad svega

Moć je praksa, ritual, proces, kojim neki ljudi rukuju više nego drugi. Nejednako je raspoređena i nejednako nametnuta. Rad na autoritarnom gradu kakav je onaj Michela Foucaulta oživio je zanimanje za prakse moći, provođenje discipline, prostore isključivanja i mjesta kontrole. Na primjer, knjiga koju je uredio Nicholas Fyfe spaja zanimljive doprinose o nadzoru i policiji, te spone u vezi između kontrole i identiteta u javnim prostorima. To su očitije primjene moći. Moć se iskazuje na niz načina od izravne prisile preko privrženosti standardima zajednice. Na jednom su kraju osoblje i tehnika države prisile i korporativnog aparata, a na drugom društvene norme koje definiraju što je ispravno. Priroda autoritarnoga grada varira od izravnog djelovanja centralizirane moći uključujući zatvore, kažnjavanje i mučenje za individualno uključivanje vrijednosti i standarda u zdravo-za-gotovo-uzet svjetonazor. Povijest autoritarnoga grada u sličicama pokazala bi oslanjanje na oboje, ali u demokratskim kapitalističkim društvima veću upotrebu ovog drugog.

Autoritarni grad dolazi u različitim gustoćama. Autoritet je najgušći kada su svakodnevne prakse obložene praksama moći, a najtanju kada je moć dio ljudskih želja. Razmotrimo suprotstavljene utopije/distopije što su ih zamislili Aldous Huxley i George Orwell u svaki svom romanu, Vrli novi svijet i 1984. To su vjerojatno najamblematičniji politički romani dvadesetog stoljeća. Huxley opisuje mjesto na kojemu se red održava seksualnim promiskuitetom i lakom dostupnošću droga. Orwellov je svijet puritanski, grub i opor. Orwellov opisuje zgusnuti autoritarni grad, a Huxley predstavlja tanki autoritarni grad.

Dok su očite i izravne primjene moći vrijedne istraživanja, osobito dok se uvode i primjenjuju nove suptilnije forme nadzora, važno je također shvatiti da su snažniji okovi oni što ih sami namećemo vlastitoj mašti. Kada usvojimo odnose moći, postajemo sami svoja vlastita represivna policijska država. Postoje veze između romana Vrli novi svijet i 1984.

Iskopavanje prijašnjih intelektualnih rasprava može biti korisno, ne toliko zbog toga što nudi odgovore nego zato što postavlja pitanja. Nakon Prvog svjetskog rata kada je prvi val revolucionarnog impulsa izblijedio u cijeloj Zapadnoj Europi, niz radikalnih filozofa nastojao je shvatiti kako društveni poredak održava samoga sebe. Marksističko vjerovanje u nemilosrdnu dinamiku revolucije bilo je raspršeno tvrdoglavošću kapitalističkog sustava da preživi. Upravo je u tom kontekstu Gramsci razvio svoju predodžbu hegemonije, frankfurtska je škola razvijala kritičku teoriju, a posebice je Herbert Marcuse u One Dimensional Man/Jednodimenzionalnom čovjeku pokušao shvatiti proces prihvaćanja u kojemu vrijednosti kapitalističkog društva postaju ugrađene u psihu pojedinca.

Danas smo svi kapitalisti

Neprekidni niz francuskih teoretičara, rijetko zavedenih predodžbom o participatornoj demokraciji, istaknuli su slične ideje. Althusser je pisao o ideološkom državnom aparatu, uključujući škole i sveučilišta koji su zadržali odanost kapitalističkom poretku. A Pierre Bourdieu, odražavajući temu Noama Chomskog, tvrdio je da je socijalno zadovoljstvo proizvedeno, predstavnička demokracija iluzija a borba za dominacijom manje na tržištu a više u medijskom prostoru u kojemu buržoaska kultura samu sebe spašava od zaborava i ovjekovječuje.

I sama je predodžba o borbi izmještena. Dok će se lokalne borbe zbog radnih i životnih uvjeta pojavljivati uvijek, izgubili smo, barem na trenutak, osjećaj velikih borbi zbog oblika društvenog poretka. Pravi uspjeh kapitalizma oduvijek je bio uvjeriti nas u svoju ispravnost i da nas prigrli u svom djelovanju. Danas smo svi mi kapitalisti. Uz pomoć stvaranja sveobuhvaćajućeg tržišnog mentaliteta, zavodljiva moć potrošne robe i omota ispunjenja i želje s kupovinom i potrošnjom, kapitalizam se pokazao tako neizmjerno prilagodljivima da su čak i otpor i osporavanje pretvoreni u potrošnu robu i prodaju se. Danas postoji snažna i povezujuća veza između potrošne robe i identiteta, zadovoljstva i potrošnje. Veza između političke ekonomije i psihoanalize, što su je prvi istaknuli Erich Fromm i Charles Reich čini se važnim načinom za nas da razotkrijemo neke od spona što nas vežu s tim žilavim društvenim poretkom.

Međutim, trebali bismo biti oprezni kada je riječ o prihvaćanju hermetički zatvorene veze između poretka i zadovoljstva. Ako je zadovoljstvo proizvedeno, kako se pojavljuje radikalna promjena? Kako uopće dolazi do ikakve promjene? Jedno je stajalište da recikliramo predodžbe: od fokus grupa dolaze reklamne kampanje i medijske strategije što omotavaju naša vjerovanja i strahove u potrošnu robu, zatvoreni ciklus želje i zadovoljenja, beskrajno se ponavljajući iz sna u potrošnu robu pa natrag do želje i potrošne robe. No, promjena se zaista pojavljuje i događa kada ljudi međusobno komuniciraju. Kada je diskurs “stvaran”, a to se pojavljuje kada se ljudi okupljaju ili su okupljeni zajedno da bi razgovarali, raspravljali, podijelili, tužili se; a kada su individualni strahovi i snovi zajednički i oblikovani od strane usporedbe i suprotnosti, suosjećanja i dokaza. A to se događa najopipljivije u gradovima. Izlazak na ulice nije samo prastara politička strategija, nego je postao nužan korektiv nametnutim medijskim slikama. Otpor se događa kada se življeni urbani prostor sukobljava s diktatima tržišta i komercijaliziranim slikama medijskog prostora.

Kozmički grad

Grad je vjerski artefakt. Modernistima se ova rečenica može činiti neobičnom, čak i nerazumljivom. Religija je oduvijek bila suprotstavljena trajnom prosvjetiteljskom projektu racionalnosti. Grad je dugo bio povezivan s modernim i suvremenim u zapadnoj mašti da se iščitava kao mjesto nereligioznog i svjetovnog. No, gradovi su oduvijek odražavali i utjelovljivali kozmologije. Najstariji su gradovi odražavali svijet. A zaista su i bili svijet. Veličina, oblik, orijentacija, lokacija, smještanje i imenovanje gradova bili su povezani s dubljom vizijom veze između svetog i profanog. Periklova Atena, često opisivana kao mjesto rođenja zapadne racionalnosti, nazvana je po božici Ateni. Bila je štovana i obožavana od strane građana a uspjeh grada bio je viđen kao znak njezine blagonaklonosti. Partenon je bio posvećen njoj i jednom godišnje građani su marširali u dugoj procesiji do Partenona na vrhu Akropole i predstavljali svetu odoru dvanaest metara visokom kipu božice izrađenom od zlata i slonovače. Drevni kineski gradovi poput Changana i Pekinga bili su organizirani prema preciznim pravokutnim linijama orijentiranim na četiri točke kompasa što su utjelovljivale oblik svijeta i simbol poretka u kineskoj kozmologiji. Aztečki grad Tenochtitlan također je bio raspoređen u četiri dijela, a četiri je magični broj u aztečkoj kozmologiji koji ukazuje na potpunost svijeta. Granice četiriju gradskih četvrti susretale su se u središnjoj točki koju je zauzimao Veliki hram i carske palače. Raspored grada i izgled građevina bili su homologni sa širim svemirom. U hinduskom gradu Angkor Watu svaka stuba na hramovima označavala je stupanj u solarnom ciklusu, a svaka je terasa predstavljala poredak u svijetu. Najstariji gradovi bili su tržnice i mjesta za život, ali iznad svega su bili ceremonijalna mjesta religioznog prisjećanja i kozmičke priče. Položaj i oblik bili su odjek vjerske kozmologije. Čak i mreža, naizgled sekularni oblik urbanog dizajna, sadrži fantaziju pretvaranja kaosa u red, preobražavanjem topografije u geometriju. Sam čin utemeljenja grada i planiranja grada bio je povezan s načinom na koji je funkcionirao širi svijet; a uključivanje ljudi i odgovornost za svijet bili su utjelovljeni u lokaciji grada, formi grada i obliku grada. Grad je bio kozmos, kozmos je bio utjelovljen u gradu. Makrokozmos-mikrokozmos također se širio iz grada na tijelo. Obzidani, na četvrti(ne) podijeljeni srednjovjekovni grad bio je mikrokozmos šireg svijeta, ali i metafora za ograničenog, podijeljenog sebe.

Urbane kozmologije opravdavale su (i još uvijek to čine) socijalnu hijerarhiju. Gradovi su davali sadržaj liniji od bogova do ljudi uz pomoć vladajućih klasa. Uz pomoć izgrađene forme grada i urbanih rituala socijalna hijerarhija bila je posvećivanje i ozakonjivanje. Festivali, ceremonije i rituali povezivali su ljude, vladare i bogove zajedno u spektakularnim urbanim vezama.

Između tržišta i vjere

Duga povijest urbanizma otkrila bi nepokolebljivu sekularizaciju grada, rastuće otrežnjavanje i razočaranje. Na Zapadu, pojava trgovačkoga grada, humanističkoga grada i kapitalističkoga grada podrivala je grad kao lokaciju kozmičke priče. Vjerski obred nije nestao, često se povećavao u ispadima vjerskog zanosa, ali je sam grad izgubio svoju vjersku važnost. Bilo je individualnih crkava i vjerskih zajednica, ali je grad bio sveden na besmislenu pozadinu za ljudsko ponašanje. Grad je postao nečitljiv kao vjerski dokument; više nije bio vjerski artefakt, tekst za razumijevanje svijeta. Sve je manje i manje bio mjesto za sudjelovanje u ritualima od kozmičkog značenja koji su povezivali ljude i mjesto, sveto i profano. Riječ “profano”, uz put, znači “izvan hrama”. Tijekom vremena grad je bio izvan hrama. Grad je postao dio od Boga oblikovane rupe modernog svijeta.

Grad-tržnica, utemeljen na individualnoj privrženosti moći tržišta (ono sam što konzumiram) pruža malo u načinu kozmičke važnosti. Potrošnja i pokazivanje bogatstva osiguravaju sam jedan sloj značenja i malo u smislu duhovne dubine i otpora slučajnostima ljudskog života i patnje. Tržnica nam daje položaj/mjesto u društvu, a ne ljudsko razumijevanje: društveno rangiranje, a ne značenje zajednice. U svojoj egzistencijalnoj pustoši grad postaje okvir, okolina za besmisleno prolaženje pojedinca kroz slijepi svemir, lišen značenja. Jednu od dramatičnijih slika ponudio je roman Jamesa Kelmana How Late It Was, How Late iz 1994.: čovjek se budi u zatvoru, slijep. Tetura kroz kafkijansku noćnu moru. Ima nešto herojsko u volji da se “izudara”, no to je tragično herojski, čin slijepe individualne volje suočen s nezainteresiranim, hladnim svijetom. Besmisleni život onkraj želje za preživljavanjem.

Ta egzistencijalna kriza nije globalna pojava. U mnogim nezapadnjačkim gradovima religija je preživjela, a čak i na Zapadu mnogi promatraju religiju, manje ili više svjesno – opijumom za mase – i više kao djela kolektivnog identiteta i otpora globalizaciji. Točnije rečeno, rješavanje, život bez globalizacije dok proširene zajednice po svijetu oblikuju njihov osjećaj o samima sebi kroz religiju. Postkolonijalni grad postaje sve više religiozniji grad. Mnogi gradovi bivaju oživljeni novim vjerskim zajednicama, novim mjestima vjerskog obreda; čak i klupska kultura može se promatrati kao dionizijska proslava dok ministranti orgijastično plešu do kasno u noć. U gradu ima mnogo i različitih pokušaja da se ispuni od Boga stvorena rupa u središtu naše materijalističke kulture. Thomas Moore, na primjer, piše o potrebi za, i praksi, duhovnijih gradova. Postmodernistički grad postao je mjesto za bogatu raznolikost vjerskih kozmologija.

Kolektivni grad

Gradovi su mjesta kolektivne nabave, kolektivne potrošnje i procesa civilnog društva. Oni su zajednički prostori, mjesto usporednih, a ponekad i međusobno isprepletenih života, zajedničkih projekata, vanjština i utjecaja susjedstva. Organizacija tog kolektivnog projekta mijenjala se tijekom vremena i u prostoru. Ukratko ću proučiti dva pitanja: kolektivna dobra i usluge, te predodžbu o civilnom društvu.

Grad je mjesto za nabavu i potrošnju kolektivnih dobara i usluga. Mogu se odrediti dvije osnovne podjele u organizaciji kolektivnih dobara i usluga: privatna ili javna nabava i privatna ili javna potrošnja. Rezultirajuća četverostruka podjela pruža osnovnu anatomiju grada. Uzmimo slučaj prijevoza, koji mogu osiguravati tržište ili država. U većini slučajeva velikim, kapitalnim ulagačkim projektima, kao što su gradnja autoceste ili masovni tranzitni sustavi, najčešće upravlja država. Tržište se skriva od takvih velikih, dugoročno riskantnih projekata. Rad Davida Harveyja istaknuo je veze i napetosti te javno/privatne podjele u proizvodnji i strukturiranju kapitalističke prostorne ekonomije. Potrošnja se može razlikovati od više privatne, kao što je automobilska, do više javne, podzemne željeznice ili autobusa. Po cijelom svijetu pomak je od javne prema privatnoj potrošnji i povezan je s trendovima individualizma i padom građanskog uključivanja.

Utjecaj države

Te podjele su više od samo alternativnih načina opskrbe ili potrošnje roba i usluga – postale su epicentri temeljnih rasprava o društvenom ugovoru. U novije vrijeme postoji napad na predodžbu o javnoj potrošnji kolektivnog. Kolektivna nabava i potrošnja povezuju se s diskreditiranom ljevicom. Socijalistički gradovi bili su zamišljeni da oduzmu moć tržištu da bi utjecali na društvene i prostorne ishode. Poraz komunizma, pad Istočnog bloka i očiti neuspjeh socijalističkog plana da okupi masovnu potporu značio je slabljenje i propast kolektivnog ideala. Sigurno je da to nije spriječilo državu od preuzimanja golemog utjecaja i trošenja moći. U SAD-u, na primjer, kritičari velike vlade i vladine potrošnje ne vide očiti paradoks u svojim zahtjevima za manjom vladom, ali pozivaju na veću vladinu potrošnju na “obranu” i na davanju moći smrtne kazne državi. Vladama se ne može povjeriti da osiguravaju osnovne ljudske usluge, ali im se naizgled može dati carte blanche da troše milijarde dolara na naoružavanje ili na uzimanje ljudskog života.

Kolektivna su dobra opisana manje fiskalnim stvarnostima, a više socijalnom i političkom moći. O subvencijama za korporativne interese i korporativnu dobrobit, manje se raspravlja nego o potpori prihodima kućanstvima s niskim prihodima. Subvencije vlasnicima kuća promatraju se kao zakonite i prihvatljive, a ostalo ne. Velika rasprava o političkoj kontroli tržišta postala je najživlja u našim raspravama o kolektivnim dobrima i uslugama. Keynsijanski grad propada, a nestaje i socijalistički grad. Na ovom milenijskom raskrižju nalazimo se u procesu temeljne promjene u kolektivnoj organizaciji grada. Pojavilo se civilno društvo iz niza pravila i praksi uspostavljenih u zajedničkom prostoru grada. Prvi su gradovi bili zatvorene zajednice i predodžbe o javnom dobru ili civilnom poretku razvijale su se polagano, uvijek, čini se, uz mogućnost da ih obitelji potkopaju ili odanosti grupi.

Danas postoji veliko zanimanje za civilno društvo, društveni kapital i sve one međuprostore između područja formalne politike i tržišta. Civilno društvo funkcionira između države i tržišta. Pad keynsijanske države potkopao je pouzdanje u državu, dok djelovanje tržišta stvara nejednakosti u socijalnim i prostornim ishodima. Za niz komentatora civilno je društvo danas postalo teren socijalne mogućnosti koji osigurava jednu od nekoliko mogućnosti održavanja oslobodilačkog projekta. Niz komentatora istaknulo je pozitivne oblike civilnog društva. Predodžba Roberta Putnama o kapitalu, na primjer, odnosi se na sposobnost civilnog društva da premaši obiteljske i grupne veze, a John Friedmann je pisao o mogućnosti oslobodilačkih veza između civilnog društva i urbanističkih planova.

Paradoksi grada

Iako je civilno društvo važno, moramo biti pažljivi da ga ne gledamo kao na svemoćni lijek. Janet Abu-Lughod podsjeća nas da civilno društvo sadrži i Michigen Militiu i Ku Klux Klan jednako kao i šahovske klubove i dobroćudne susjedske skupine. Štoviše, ispod mnogih rasprava vezanih za civilno društvo i državu stoji grčki pojam polisa, male, gotovo homogene zajednice. No, suvremeni je grad oduvijek bio problem za funkcioniranje demokracije. Rastuća heterogenost, širenje predgrađa i fragmentacija gradskih vlasti potkopali su urbanu zajednicu. Grčki je polis bio malen i jedinstven. Suprotno tome, suvremeni veliki grad ima metropolitansku fragmentaciju koja dijeli naše središte od rubova, gradove od predgrađa, crnce od bijelaca, bogate od siromašnih.

Prije niz godina, Kenneth Galbraith pisao je o rastućoj nejednakosti između privatnog bogatstva i javnog siromaštva. U mnogim gradovima po cijelom svijetu čini se da nejednakost raste. Kako grad postaje balkaniziran, arhitektonski u zatvorene zajednice, a politički u ekskluzivna predgrađa uz napuštanje središta grada (stare gradske jezgre), jednostavno pozivajući na građansko djelovanje, glavni refren u socijalnom komentaru grada jest propustiti širi strukturalni kontekst. Biti aktivno uključen u svoje isključivo bjelačko susjedstvo u predgrađu može biti političko djelovanje, ali to nije civilno djelovanje.

Grad je oduvijek bio pun paradoksa: bogatstvo i siromaštvo, civilne obaveze i individualne potrebe, te javne dužnosti i privatno djelovanje. Točan je spoj varirao tijekom godina. Gradovi klasične Grčke, prije gotovo dva i pol tisućljeća, kombinirali su javno bogatstvo i privatno siromaštvo, privatno djelovanje bilo je ograničeno građanskim obavezama, a tržište nije dominiralo nad hramom ili agorom. Suvremeni su gradovi obilježeni moći tržišta nad polisom i hramom, privatno bogatstvo (manjine) uz javno siromaštvo, te uzdizanjem individualnih prava u odnosu na građanske obaveze. Bit će zanimljivo promatrati promjenu ravnoteže te urbane jednadžbe tijekom novog tisućljeća, uz pozornicu gradskog središta osporavanog socijalnog poretka u razvoju.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Three Urban Discourses objavljen u zborniku Companion to the City, ur: Gary Bridge i Sophie Watson, Blackwell Publishing, 2002. Tekst donosimo bez autorovih referenci korištene literature. Oprema teksta redakcijska.