Noga filologa - Trijem Rossa Scaifea

Neven Jovanović http://filologanoga.blogspot.com

Na martovske ide – 15.?ožujka – ove godine umro je u Lexingtonu (Kentucky, SAD) Ross Scaife. Imao je 47 godina. Bio je moj kolega: profesor klasičnih studija na Sveučilištu Kentucky. Nisam ga nikada upoznao. Dok nisam čuo za njegovu smrt nisam znao ni kako je izgledao ni koliko je godina imao. Jednom smo razmijenili poruke mailom, i to je bilo sve. Ali poznavao sam njegovo javno lice: znao sam što je radio, i time što je radio često sam se koristio. I znao sam da je po svome radu Ross Scaife u mnogočemu moj poseban kolega: klasičar u digitalno doba.

To znači da je Ross Scaife, poput mene i mnogih naših kolega, puno radio s kompjuterima i internetom; no, to znači i da je kompjutere i internet koristio ne samo u tradicionalne svrhe, ne samo da bi više i brže radio ono što se, u načelu, može i bez digitalne tehnologije (znate ono, “kompjuter kao šminkerska pisaća mašina”). Ross Scaife je istraživao načine – tragao za načinima – kako kompjuteri i internet mogu promijeniti filologiju i proučavanje antike.

U toj je potrazi za promjenama Scaife uočio, i postigao jednu veliku stvar, i puno malih.

Stoa

Scaifeova je velika stvar, u osnovi, nešto elementarno – mada u humanističkim znanostima ima više učinak elementarne nepogode. Radi se o tome da kompjuteri i internet omogućuju ljudima da rade zajedno. Preciznije: da taj zajednički rad bude puno brži i puno intenzivniji, puno zajedničkiji. Da obuhvati puno više ljudi, a da se pritom cijelo vrijeme točno zna, vidi i mjeri što je tko učinio, tko za što odgovara; da svatko zadrži svoju individualnost.

Ross Scaife pokrenuo je i vodio Stou, konzorcij za elektronsko izdavaštvo u humanističkim znanostima. Stoa je grčka riječ za trijem, za mjesto (pod zaštitom krova, ali i dobro prozračeno) kamo su u grčkom gradu ljudi dolazili da obavljaju poslove, da se druže, ali i da susretnu i slušaju filozofe (dakako, bilo je to i mjesto gdje su zainteresirani filozofi mogli susresti ljude).

Stoa koju je zamislio i pokrenuo Ross Scaife – prije malo više od desetljeća, 1997. – čini krov, ili nad-projekt, za niz znanstvenih ideja koje nisu objavljive ni ostvarive na tradicionalan način. To znači: za niz ideja koje ne stanu u tiskane knjige, koje ne možete ponuditi izdavačima takvih knjiga.

Suda

Kakva su to ideje, pokazat ću na primjeru meni najzanimljivijega od Stoinih projekata: Suda On Line.

Suda je jedna bizantska enciklopedija, knjižurina od nekih trideset tisuća članaka. Neki zauzimaju tek jedan redak, drugi nekoliko stranica; neki govore o neobičnim riječima, o gramatičkim finesama, a drugi o narodima, mjestima, običajima, stvarima kao što su kosmos, nous, physis. Suda je istovremeno povijesno-književni leksikon, zbirka poslovica i rječnik citata; poput svake enciklopedije, odražava ukupnost bitnoga znanja jednog vremena i jedne kulture.

Djelo je nastalo u 10. st. nove ere, nešto nakon doba našega kralja Tomislava. O autoru ili autorima Sude ne znamo ništa. Sam je naziv, čini se, metaforičan; suda je, kao latinski vojni termin, nešto poput utvrde, ili barikade – i odražava usmjerenje bizantske znanosti iz doba kralja Tomislava: ponajprije treba očuvati postojeće znanje, spasiti baštinu. Kako je doba Sude bilo toj baštini bliže od našega današnjeg (mnogo djela i znanja koja su bizantski znanstvenici mogli koristiti bit će u sljedećim stoljećima nepovratno izgubljeno), Suda je i danas dragocjen izvor: čuva tragove ukupnosti kulture i grčke i rimske antike, kao i Bizanta.

Suda ima, međutim, jedan problem. Na grčkom je, a nikad nije preveden ni na koji drugi jezik.

Bez prijevoda

Nekoć su, naravno – donedavno, do kraja 19. stoljeća – grčki mogli čitati stručnjaci niza humanističkih disciplina: i povjesničari, i kunsthistoričari, i teolozi. Danas nije tako. Zato je danas pristup Sudi uskraćen svima koji nisu klasičari, jednako kao što i u nastavi, u svojim profesionalnim treninzima, Sudu – kao dragocjen primarni izvor – mogu koristiti samo oni koji studiraju grčki.

Ako je tako dragocjen, zašto onda Suda već nije preveden? Odgovor je za način rada u humanistici znakovit. Suda je prevelik, a nedovoljno ukusan zalogaj.

Prevesti Sudu – sačiniti, da se razumijemo, znanstveno pouzdan prijevod s adekvatnim komentarom – to je jedno životno djelo. Prevođenju Sude trebalo bi posvetiti čitavu jednu znanstvenu karijeru. Ali, koliko god dragocjen izvor bio, Suda nije ni Homer ni Platon ni Biblija. Kombinacija rječnika i enciklopedije, za ime božje! Golemna knjižurina (četiri debela gusto tiskana sveska), književno i umjetnički nezanimljiva, vrlo često krajnje neinteresantna, a da biste je dobro preveli morate popabirčiti gomile podataka najrazličitijih struka. Namučit ćete se ko konj, a za što? Rezultati ne odgovaraju uloženom trudu.

Ne – za jednog čovjeka.

A nekako je u humanističkim znanostima taj jedan čovjek paradigma. To je usamljeni znanstvenik, onaj svjetovni monah zatvoren u svojoj radnoj sobici, katkad autist, katkad, bome, i narcis; u svakom slučaju netko kome je lakše s knjigama (i maštom) nego s ljudima: “kroz čudnovata mora misli on putuje sam”.

On putuje sam

E, u takvom su području ljudske djelatnosti Ross Scaife i ekipa, potpomognuti kompjuterima i internetom, u siječnju 1998. pokrenuli Suda On Line (http://www.stoa.org/sol/), kao kolektivni prevodilački projekt podržan računalnom bazom podataka; kao kolektivni prevodilački projekt  otvoren svima koji znaju grčki (i engleski). Otvoren i profesionalcima i amaterima, i početnicima i majstorima, a, zahvaljujući međunarodnoj računalnoj mreži, i svim grecistima, ma gdje bili. Prijavite se, odaberete članak (među onima koji su “na navozu”), prevedete. Vaš prijevod odmah nakon uredničkog pregleda ide na mrežu (nema čekanja da svi drugi članci budu dovršeni), i još je k tome kompjuterski pretraživ po najrazličitijim kriterijima (internetski Suda samo čeka da netko ekscerpira sve što je tamo rečeno o, recimo, Slavenima i Dalmaciji). No rad na vašem članku nije završen: dolaze daljnji urednici, dodaju komentar i literaturu, poboljšavaju prijevod. Ako vam sve ovo sliči na Wikipediju, u pravu ste (samo što, je li, preduvjet – znanje grčkog jezika – ne posjeduje baš svatko). Kompjuter vodi i računovodstvo; vaš doprinos, pod vašim imenom i prezimenom, ostaje točno evidentiran u vijeke vjekova – tako da ga možete u kruhoboračke svrhe navoditi u CV-jevima i popisima radova prilikom natječaja za posao i napredovanja u službi (ako ste profesionalni humanistički znanstvenik).

Nakon deset godina rada, od 30.000 članaka u Sudi trenutačno ih je putem Suda On Line dostupno 23.654; 2006. je u projekt bilo uključeno više od stotinu ljudi.

Zadužbina

Takve je stvari svijetu ostavio Ross Scaife. Ne niz grandioznih knjiga, epohalnih otkrića, fascinantnih teorija: Scaifeova je zadužbina niz prostora u kojima se ljudi mogu klasičnim studijima baviti zajedno. Čak i ako se nikad nisu vidjeli, čak i ako su u krajnje različitim filmovima, čak i ako im se putovi u “stvarnome” svijetu nikad ne bi ukrstili. Ross Scaife je to učinio mogućim u vremenu koje nije vrijeme Mommsena i Wilamowitza – u vremenu u kojem su klasični studiji marginalna djelatnost, luksuzni dodatak ili inercijom naslijeđeni crvuljak – u vremenu kojem na pamet ne pada višak vrijednosti ulagati u klasičnoantičke mega-projekte poput osamdesetsveščane Realencyclopädie ili gigantskoga Corpus inscriptionum Latinarum. Klasičnost antike je passé; danas je nas klasičara malo, rasuti smo, svi mučimo iste muke: s novcima, atraktivnošću, omjerom truda i rezultata.

Trijem Rossa Scaifea mjesto je gdje se možemo naći.