Grozdana Cvitan  

Trilogija zla i nade

Čini se da postoje teme prema kojima se žele odrediti različite generacije autora i naizgled dovršenom razgovoru o njima dodati svoju repliku. Razgovori o zlu i totalitarizmu, kao jednom njegovom dijelu, pripadaju uglavnom autorima uz koje se svojedobno često koristio termin angažman, a djela im se čitala obvezno u kontekstu aktualne (im) društvene stvarnosti. Slična polazišta bilo je moguće iščitavati i na samom početku pojavljivanja trilogije Ive Brešana, koju čine romani Astaroth, Država Božja 2053. i, najnoviji, Vražja utroba. (Uvid još dalje u djelo istog autora odveo bi i do nekih drama, ponajprije Nečastivi na Filozofskom fakultetu, a i u pričama bi se dalo prepoznati uzlete koje se moglo čitati u sferi nadrealnog da se ne bi tumačila realnost pojedinačnog ili kolektivnog pakla.) Sada, nakon pojave i posljednjeg dijela trilogije, prvotnim očekivanjima moguće je sa sigurnošću dodati atribucije završenog ciklusa koji se kretao na – možda ponešto i neočekivan način ili redoslijed – planu pojedinačnog i općeg koji se u stvarnosti susreću, sukobljavaju, sastaju ili razilaze, ali predstavljaju povijest koja je, u krajnjoj liniji, uvijek i povijest ljudožderstva: Život se hrani životom, to je opći zakon opstanka… U prirodi, kao i u politici. Svijet nije ništa drugo nego golem komad mesa koji sam sebe proždire, probavlja i izlučuje. I to se onda zove povijest. Ako i nije riječ o povijesnom obliku koji se stalno manifestira, riječ je o mogućnosti koja nikad ne izumire.

Povratak u sadašnjost

Nastavljajući ideju slavnih prethodnika (Orwella, Zamjatina i drugih) o zlu kao totalitarnoj pojavi, Brešan u trilogiji rastvara suvremenost, konkretni prostor i vrijeme za vrlo određene i prepoznatljive teze svjetske literature. Među onima koji su “zavrijedjeli” imati svoju sliku totalitarizma, nastalu djelomice iz vlastite neposredne prošlosti, Brešan vidi i nas same, vidi sredinu ne samo kao povijesnu nego i svevremensku kategoriju (posebice u drugom romanu smještenom u 2053.). Međutim, njegova percepci?a zla ponuđena je u tri romana kao hegelijanski put – od teze preko antiteze prema sintezi – u kojem pojedinac biva uvučen u totalitarizam (Astaroth), da bi totalitarizam bio moguć (Država Božja 2053.), ali ni totalitarizam nije ništa drugo nego zbroj (jednakomislećih ili jednakostrahujućih) pojedinaca. Svako fokusiranje pojedinca, što se događa upravo u Vražjoj utrobi, izlaz je, povratak, provjerena razgradnja iz općeg u pojedinačno. U tom smislu, Vražja utroba je i knjiga sinteze, ali i knjiga nade. Osim toga, ona je, uvjetno gledano s obzirom na vrijeme radnje, za razliku od knjige prošlosti (Astaroth) i knjige budućnosti (Država Božja 2053.) knjiga sadašnjosti. Radnja romana Vražja utroba formalno se događa u listopadu 2002.

Vražja utroba ime je špilje na Velebitu. Iako u nizu stvarnih toponima samo to ime nije moguće naći na karti Velebita, jasno je da Brešan vjerno slijedi ostale lokalitete: visove, ponore, zavale, pa i ćudi planine koja bi poslužila Danteu, ali i Kantu zagledanom u zvjezdano nebo nad nama, da su je poznavali. To je prostor koji Brešan odlično poznaje. Svojedobno je kao planinar propješačio sve vrhove po Dalmaciji; danas su to prostori u koje smješta literarne svjetove. (Za razliku od mnogih hrvatskih književnika s prostora krša i Zagore, koji uglavnom svoju literaturu ne uspijevaju osloboditi mirisa sela, Brešan svoju urbanu prozu Velebitom tek konkretizira, privodi prostoru.) Pozivanje na slike iz Dantea ili Shakespearea, citati Kanta ili Nietzschea uobičajen su Brešanov diskurs i u vrije?e kad se još prepoznaju djela nazvana postmodernizmom nije naodmet pripomenuti kako je riječ o autoru koji ne očekuje da mu djelo dovrše, potpomognu ili dopišu koautori. Duguje li nekom nešto, onda su to Platonovi dijalozi, praksa peripatetika, vještina dijaloga ma od kuda dolazila, začinjena dosjetkom, duhovitošću, drskošću…

Velebitski špiljski pakao

Iznenađujući, promjenama podložan i uopće jedinstven prostor kraških špilja autoru je trebao da bi razvio radnju Vražje utrobe, a samo je planina mjesto na kojem se čovjek koji se spušta kroz unutrašnjost zemlje može zavaravati kako to u što silazi nije danteovski silazak u pakao. Taj danteovski predznak kao i zavaravanja u vezi s općim paklom civilizacije dodatna su mjesta zapadne literature koju autor konkretizira skupinom ljudi koja silazi u špilju, licima čija imena govore posebne priče i djelima koja se zaustavljaju po krugovima velebitskog špiljskog pakla, jer nekima od njih nije patiti beskonačno. To je još jedno od onih Brešanovih očekivanja o obrazovanom čitatelju kao sugovorniku, čitatelju kojem nije nužno pisati natuknice i s kojim zajedno može “žuriti” in medias res. Iako ne bježi od literarnih asocijacija i filozofskih uzora, Brešan ostaje u čvrstoj strukturi događaja koji počinje i završava bezizglednom policijskom istragom. Nestanak nekolicine osoba sa šireg područja Hrvatske, Interpolova tjeralica, upletenost visokih političkih dužnosnika samo su okvir koji ništa ne govori o slici, odnosno Prolog i Epilog kojima se otima priča ispričana kroz dvadeset poglavlja.

Svaki lik u djelu problem je za sebe, utjelovljenje suprotnosti i osobna povijest iz koje nije moguće ?itati jednoznačne osobe: Laginja – znanstvenik, stručnjak za kraške špilje, koji nakon neuspjeha u znanosti doživljava i neuspjeh u privatnom životu, pa u trenutku pomračenja ubija suprugu i njezina ljubavnika; Čagalj – saborski zastupnik, seljačko dijete koje nikad nije odlučivalo svojom glavom, ali je taj svoj životni stav upregnuo u stjecanje novca i životne užitke koji iz njih proizlaze; Agneza – Židovka koja je radila za Mossad, da bi prevarila i Mossad i mnoge druge zbog materijalnih probitaka te napokon i sama krenula u diobu nacističkog zlata kad joj se za to ukazala prilika; Kaliterna – svjetsko ime alpinizma koji je zbog hobija žrtvovao obitelj; Žmuda – bivši policajac i kasniji kriminalac koji ostatak života troši ne bi li shvatio paradoks u kojem se našao.

Glavni likovi u djelu, José Kardum, bivši liječnik i alkoholičar, dobar i naivan čovjek kojeg otac (bivši ustaša) gura u avanturu potrage za skrivenim zlatom NDH i Urban Tomaš, čovjek koji sliči na mnoge i viđen je na raznim stranama, nužni su da bi dijalog dobra i zla bio moguć. Je li riječ o dvama ili o jednom liku – na čitatelju je da izabere. Uostalom, Tomaš je mnogo više u svima drugima nego u Kardumu, ali u Kardumu je i više dobrote nego u svim ostalim likovima. Za razliku od Karduma koji dolazi iz Argentine i pokreće akciju potrage za zlatom skrivenim u velebitskoj špilji, Urban Tomaš pojavljuje se niotkuda ili je oduvijek tu negdje samo ga nitko nije primijetio do određenog trenutka. Tomaš je i najduhovitiji lik: zlo je često vrlo dopadljivo. On je naše vidljivo i nevidljivo ja, ono što se po potrebi otkida od n?s i prikazuje drugima, jednom zato jer mi takvu sliku odašiljemo, drugi put zato što oni koji nas gledaju takvu sliku vide.

Pojedinac sa svojim najintimnijim dijalozima, onima koje vodi sa sobom manje poznatim ili prihvatljivim, s vlastitim nesnalaženjem ili nedjelima; mjera tolerancije koja dopušta da se bude sa sobom u miru često biva prijeđena pa čovjek sam sebi postaje dvostruka ličnost, postaje dobro i zlo koje je ponekad teško držati na okupu, štoviše u istom tijelu i istoj duši. Priča je to i o prepoznavanju tuđeg zla kroz sebe, ali i poruka o izboru. Izboru često minimalnom, ali postojećem. O opravdanjima i izgovorima, o zamkama koje nisu podložne jednakim mjerama kad je u pitanju vlastitost, za razliku od drugih. Mnogo je zamki, ali u konačnici ne postoji bijeg od samog sebe. Ponekad?je susret sa samim sobom smrt i postoje ljudi koji su u ljudskom smislu zaboravili umrijeti: to su oni čiji je život u ljudskosti završio davno prije njihova posljednjeg izdisaja. Neki su toga i sami svjesni.    

Samoobračun

Moglo bi se Brešanu naći i poneke zamjerke ili nelogičnosti, od toga da se jednom davno okrenula Euridika a ne Orfej (što nije odgovaralo trenutačnoj dosjetki u knjizi) do toga da ljudi koji posjeduju i troše milijune ne nose satove čije se baterije brzo troše i koji uz vrijeme ne pokazuju i bezbroj drugih stvari (datume, primjerice). Ali, kao i u drugim romanima posljednjeg ciklusa, on je koncentriran na priču i poruku, na razmišljanja o vječnim, krajnjim i bitnim pitanjima, na kompleksnost konstrukta čij? je stvaran cilj dekonstrukcija stvarnih i lažnih odgovora.

Trilogija Astaroth, Država Božja 2053. i Vražja utroba, napokon literalizirana je Brešanova opsjednutost Sotonom: totalitarizam je zlo skupina i pojedinaca koji se oslanjaju na suradnike, bezumnike ili jadnike koji nemaju šansu izabrati drukčije. Svaki totalitarizam mora imati čvrstu organizaciju koja jedne drži u vlasti, a druge u poslušnosti. Represije raznih vrsta metode su tog ustroja. Čovjek po sebi, kao tema posljednjeg u nizu romana – Vražje utrobe – jedinstvo je svih mogućnosti. Uključujući dobro kao izbor, kajanje prije posljednjeg suda ili dijalog s istinom čija mjera pripada svim ljudima podjednako.

Ali: pojedinac uvijek ima pravo izbora. Za razliku od puta u pakao popločanog dobrim namjerama Brešan kao da nudi pakao u kojem i dobre namjere mogu biti put da se ostane čovjek. To možda nije uvijek pitanje smisla, još manje uspjeha, ali je heraklitovska vatra uvijek živa, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Vražja utroba je knjiga u kojoj, nasuprot snažnoj sugestiji naslova, ostaje nešto žara, nade da je usprkos povijesti besmisla ljudski očekivati budućnost smisla. Uostalom, umjetnikovo je pravo da se zadrži na primjerima u kojima dobro i zlo dijele veliku blizinu. Na ljudima je sjetiti se da to nije nužno uvijek tako i da među njima mogu postojati (i postoje) i važne udaljenosti.

Iz nekoliko kraćih, ali nezanemarivih primjedbi možda bi se moglo razgovarati i o osobnoj razini uvrijeđenosti na stanovite domaće političare koji su mnoge ljude i njihove dobre namjere, njihovu pozitivnu energiju pretvorili u vlastite poluge zla. Da je i takvo čitanje uputno kao dio ukupne analize romana Vražja utroba pokazuje cijeli Brešanov opus, temama uvijek u ozračju politike i sudbinom pojedinca koja iz tog ozračja biva osvjetljavana.