Trljanje o pop art

Udarnice s jajnicima

Neposredno poslije bizarnog nastupa na Saturday Night Live, zbunjujućeg i pomalo uznemirujućeg plaženja po osvjedočenom pedofilu R. Kellyju, koji je samom nebeskom providnošću dospio na crnu listu američke hip hop i R&B scene, na kojoj se svi ponosno kite etiketama moralno dubioznog i pravno kažnjivog ponašanja, još je jasnije da je sve što Stefani G. radi iznimno promišljeno i očito efektivno unatoč omanjim problemima u dosadašnjoj promidžbi njezinog trećeg albuma, pretenciozno (ili potpuno “ženijal”) nazvanog ARTPOP.

Trljajući se o R. Kellyja, cijenjenog kao glazbenika i nevoljko odbačenog iz probranog društva “urbanih” muzičara, bilo je jasno da se Gaga referira na infantilno i potpuno aseksualno trljanje dvoje glazbenika daleko manjeg talenta od aktera Do What U Want otimajući svoje nesavršeno tijelo zlobnicima i okrećući povrijeđene joj osjećaje u drčevit inat. Dok se Miley branila da je njen nastup namjerno lišen svakog seksipila unatoč zavidnoj količini seksualnih aluzija i golišavosti, prvakinja aseksualne golotinje ipak ostaje Gaga. Vidjeli smo sve i znamo sve – tako se barem čini. Za razliku od Madonne čiji je glavni talent uvijek bilo njeno tijelo i manipulatorske vještine, ovdje se radi o spretnoj kombinaciji solidnih glasovnih mogućnosti, senzibiliteta i talenta autorice za proizvodnju popularne glazbe, pogođenoj marketinškoj strategiji i totalnoj posvećenosti izvedbi izvan i na pozornici.

Gagina neprestana ogoljenost lišena seksipila pomogla joj je da umakne mnogim zamkama glazbene izdavačke industrije i percepcije o njoj samoj. ARTPOP, nastao za vrijeme prisilne pauze zbog operacije kuka, propitivanje je (konceptualno neuspješno) odnosa umjetnika i njegove publike, narcisoidnosti i samoživosti nužne za opstanak na sceni, pokušaj guljenja slojeva fabrikacija same autorice što je pokušala izvesti doslovno se pripremajući za nastup nastupajući.

Njezin novi album, naizgled puno osobniji i manje pretenciozan od prethodnika Born This Way predstavlja korak unatrag u smislu odricanja od površne političke poruke i igranja na emocije vjerne joj “gej scene” i korak naprijed u glazbenom smislu utoliko što se vraća povremeno sumanutim, ingenioznim pjesmama “namještenima” na provjerene glazbene elemente osamdesetih koji nas nepogrešno navode na ples i nepatvoreno uživanje u pop glazbi zbog koje ne moramo osjećati grižnju savjesti, užitaka koji nam je donio njezin prvi jači singl Just Dance.

S obzirom na ponovnu popularizaciju devedesetih i europske plesne glazbe, osvježavajuće je slušati jednostavnu, odmjerenu produkciju Gaginog albuma koja se, srećom, ovoga puta odrekla usluga svog dežurnog producenta RedOnea. Pop glazba u Gaginoj viziji je zabavna, razigrana, istovremeno samu sebe shvaća preozbiljno i s distancom, k tome plesna i puna jeftinih aluzija na seks, sentimentalna, topla i duhovita – sve što bi i trebala biti. Sve ono što nijedna od njenih konkurentica nije u stanju izvesti ni s hordama producenata, glazbenih suradnika i autotunea. Uz nužne plesne udarnice, Gaga se i ovoga puta s Dope i Gypsy hrabro uputila i u potpunosti posvetila odavanju hommagea rock laganicama sedamdesetih i Freddyju Mercuryju – što je obično najuspjeliji i najiskreniji dio njezinih albuma (vidi Speechless i Yoü and I s prethodnih albuma). Da ne spominjemo da i veliki hitovi poput Bad Romance besprijekorno funkcioniraju u jednostavnijim aranžmanima, iako se na prvi pogled čini da ih od ostatka svjetske pop glazbe izdvaja samo blještava produkcija.

Ostaje nam zažaliti što je Gaga još jednom pretjerala i “zaboravila” s konačne verzije albuma skinuti još koju stvar i ograničiti se na magičnih deset; očito s umjetničkim ljubljenjem vlastitog lika i djela ne mogu pomoći ni duhovne sesije uz tekućice i stajačice s Marinom Abramović. No izvan stranputica lošeg društva, Gaga je potvrdila da nije Madonna poslije Madonne: za iskreni odgovor “obožavateljima” poput onoga u pjesmi Swine, pa čak i u Do What U Want, kraljica popa nikada ne bi imala dovoljno jajnika. Za poželjeti pak ostaje da u bliskoj budućnosti doživimo suradnju Gage i muškog joj pandana, Yeezusa.

(Marija Ćaćić)





Upitnost istodobnosti raznodobnog

Svijet popularne glazbe od jedanaestog studenog bogatiji je za još jedan album, u posljednje vrijeme zbilja istaknute, umjetnice koja se izražava pod pseudonimom Lady Gaga. Prvi album, The Fame, objavila je 2008. i otada je rasprodan u 15 milijuna primjeraka. Uslijedio je 2011.Born This Way, koji je prodan u 6 milijuna primjeraka. Ponovno je trebao proći duži period da bi Lady Gaga izdala novi nosač zvuka, pa je nakon dvogodišnjeg rada konačno izašao ARTPOP. Već je bio najavljen singlovima poput Applause i Do What U Want, a naročito je u potonjem singlu, u kojem je nastupila s R. Kellyjem, donekle pokazala glazbeni smjer u kojem se album kreće. O popularnosti tog novog, eklektičnog, smjera, u kojem se vraća žanrovima koji su bili popularni u određenom vremenu (u ovom slučaju tipični R’n’B), dovoljno govori činjenica da je Do What U Want objavljen kao promo snigl novog albuma, ali je pretvoren u službeni singl zbog nevjerojatne popularnosti na servisu iTunes.

Sam naslov albuma, ARTPOP, govori o onome što je Lady Gaga njime htjela postići. Pop art pokret Andyja Warhola iz 1950-ih počivao je na pretpostavci da od svakodnevnih, uporabnih predmeta, reklama i sličnoga načini takozvanu “visoku” umjetnost. Možda najpoznatiji slučaj upravo je Warholova slika Campbell’s Soup Cans iz 1962. Danas Lady Gaga pokušala obrnuti proces (tako je nastala i igra riječima Pop art, postao je ARTPOP) u kojem djela iz “visoke” umjetnosti i kulture nastoji učiniti dijelom popularne kulture. No tek tu se stvara problem, jer se postavlja pitanje što od te “visoke” umjetnosti već nije dijelom popularne kulture, odnosno nije li ispreplitanje popularne i “nepopularne”, “visoke” kulture već postalo općeprihvaćeno. Za suradnju na tom području Lady Gaga izabrala je jednog od vodećih suvremenih likovnih umjetnika današnjice, Amerikanca Jeffa Koonsa, koji se, barem prema svom izboru tema, najčešće referira upravo na pop art. Njegov cover albuma ustvari je kolaž, tehnika vrlo česta upravo kod pop art umjetnika, dvaju poznatih djela: Rođenja Venere renesansnog majstora Sandra Botticellija te Apolona i Dafne baroknog kipara Gian Lorenza Berninija. Tipično za Koonsov stil, ispred nage Lady Gage dodana je reflektirajuća kugla, koja se referira na njegove reflektirajuće skulpture, poput golemog Psa od balona. Oprema albuma sadrži i Op art rješenja, ali uglavnom se drži Koonsova stila, koji je također u određenoj mjeri eklektičan, jer se referira upravo na ne baš tako davnu prošlost.

Glazbeno, kao što je već rečeno o singlu Do What U Want, Lady Gaga na ovom se albumu također referira na prošla vremena. Izbor od petnaest pjesama nastoji stvoriti glazbeno zaokruženu, homogenu cjelinu, u kojoj se pjesme donekle prelijevaju iz jedne u drugu (iako to nije moguće postići sa svim pjesmama na albumu). Najzanimljivijima u slučaju “pokušaja” pretvaranja umjetničkih djela u popularnu kulturu čine se pjesme Venus, koja se referira na klasičnu kulturu kroz reference o Veneri (ili Afroditi, naročito stihom Aphrodite lady seashell bikini) ili Erosu. Eklekticizam kod ovog albuma ipak valja shvatiti u širem smislu – ne znači nužno da Lady Gaga stvara doslovno kopirajući stil, nego uzimajući tek određene komponente koje nadopunjuju njen ionako vrlo osebujan stil. A ti eklektični momenti u tom slučaju se doimaju kao hommage prošlim glazbenim stilovima, u kojima pretpostavka o istodobnosti raznodobnoga postaje upitna, jer je pitanje što je danas u popularnoj glazbi raznodobno. Nešto (u ovom slučaju glazbeni žanr) što je jednom bilo sastavnim dijelom nekog razdoblja i u tom razdoblju i ostalo, nije tamo i ostalo bez prenošenja istog glazbenog stila na sljedeće kulture. Najbolji primjer za to je, recimo, rock and roll u užem smislu, u kojem stvaralaštvo Elvisa Presleyja nije prestalo postojati u svijesti njegovih slušatelja – čak je i postalo dijelom popularne kulture, pa se još uvijek i danas itekako intenzivno sluša, ali i reevaluira i “filtrira” kroz suvremenije žanrove putem takozvanih remixova.

U pjesmi Donatella Gaga se referira na poznatu talijansku dizajnericu Donatellu Versace, a suradnja sa suvremenim glazbenicima poput will.i.ama ili Davida Guette rezultirala je pjesmo Fashion!, u kojoj razglaba o glavnim pojmovima u industriji mode. Pjesma Swine karakterizira muškarce kao šovinističke svinje, dok je u pjesmi G.U.Y jasna namjera ukazati na stereotipizirane uvjetovanost rodnih uloga u (još uvijek) heteronormativnom društvu. Dope je možda jedina pjesma koja stilski odskače od ostatka albuma, jer se čini izljevom iskrenih emocija same autorice, ali ipak ne narušava kontekst albuma. Slijedi je pjesma Gypsy, koja se izuzetno dobro vezuje na nju i vraća se na zabavnjački, plesni, karakter koji dominira albumom. Na samom kraju albuma, hit singlom Applause, Gaga tekstom nastoji stvoriti svojevrsnu himnu svih, kako bi se na engleskom reklo, performing artista, naročito stihovima: I live for the applause.

Pomalo pretenciozan zadatak obrtanja smjera s “visoke” kulture i umjetnosti na popularnu, koji je Lady Gaga sebi zadala, možda ipak nije uspjela ostvariti, jer se taj cilj kao takav donekle pogubio u drugoj polovici albuma. No činjenica jest da Lady Gaga ovim albumom nije stvorila ništa loše, neuspjelo ili promašeno; dapače, stvorila je potpuno nov album, kojim je pokazala da nije bilo tko, nego umjetnica koja je sposobna stvarati u različitim žanrovima jednako uspješno kao i na sigurnom, “domaćem” terenu. Njen barem djelomični izlet u druge žanrove donekle će dovesti do ekstrema u najavljenom album Cheek to Cheek, u kojem će nastaviti suradnju s čuvenim jazz pjevačem Tonyjem Benttom, s kojim je već surađivala u pjesmi The Lady Is a Tramp. Do tada ne preostaje ništa drugo osim uživati u ovom njenom najnovijem diskografskom izdanju.