Trn u oku

Želim evocirati neke uspomene i sjećanja na moje drugovanje i prijateljevanje, a ponajprije na dugogodišnju suradnju s Gajom Petrovićem, pri čemu težište stavljam na naš zajednički osnutak i uređivanje časopisa Praxis (1964.-1974.). Zato nije moja namjera govoriti ovdje o filozofskom djelu Gaje Petrovića, o čemu će nešto reći ostali sudionici ovoga skupa, a osim toga možda bi bilo i neprimjereno da upravo ja govorim sada o Petrovićevu filozofskom djelu!

Dakle, želim istaknuti, da je Gajo Petrović bio i ostao jedna od najvažnijih osoba i najsvjetlijih točaka ne samo u razvitku naše novije filozofije, nego i jedan od najpoštenijih ljudi i intelektualaca u našoj kulturnoj sredini druge polovice 20. stoljeća. Budući da sam bio jedan od onih – mogao bih čak reći: rijetkih! – koji su bolje poznavali Gaju i kao čovjeka i kao filozofa, a osobito kao bliskog suradnika dugi niz godina na zajedničkom zadatku našeg ne samo filozofskog, nego i društvenog angažmana, mogu vjerodostojno svjedočiti ujedno o onom najboljem u životu Gaje Petrovića. To ističem među ostalim i zato što Gajo često nije bio shvaćen čak ni u svojoj najbližoj sredini, pa ni od onih kojima je činio najveće usluge, pružao pomoć i davao potporu u odlučnim životnim situacijama. Koliko sam to mogao prosuditi, mnoga su nerazumijevanja i nepoznavanja u odnosu na Gaju najčešće bila rezultat njegove tzv. “mučaljivosti”, jer je on bio dosta zatvorena priroda, te je na taj način stalno bio svojevrsna “zagonetka” za svoju okolinu. No, taj samozatajan, miran i tih čovjek postajao je u odlučnim trenucima pravi i nepokolebivi borac za svoje ideje i uvjerenja, te u obrani dostojanstva i integriteta svojih prijatelja i suradnika.

Recenzije vlastitog rada

Gajo je bio izrazito tolerantan čovjek. Svakog je sugovornika otvoreno, s razumijevanjem i poštovanjem slušao, a osim toga imao je rijetku osobinu da uvijek prihvaća argumentiranu kritiku i na svoj račun, ako je uvidio i osjetio da je ona opravdana. To je nekad išlo tako daleko da je kod nazočnih izazivalo pravo iznenađenje. Tako smo, na primjer, odmah u početku izlaženja Praxisa uveli načelo da sve važnije pridošle tekstovi za objavljivanje recenziraju pismeno dvojica članova redakcije, pa ako je jedna bila pozitivna, a druga negativna, onda je treći donosio odluku. To se jednom dogodilo i s Gajinim tekstom. Upravo sam ja odbio njegov prilog od 22 stranice! Gajo je na to – uz začuđena lica članova redakcije – sa zadivljujućom mirnoćom odgovorio da se slaže s mojom kritičkom ocjenom, pa taj članak nije objavio nigdje drugdje. I ja sam, doduše, jednom doživio isto od Rudija Supeka, a tog smo se načela strogo držali za sve naše i tekstove stranih autora.

Gaju sam čak jednom privatno u njegovoj radnoj sobi kod kuće kritizirao zbog pretjerane radinosti i poslovne temeljitosti, jer dok je cijelo naše praksisovsko društvo svake nedjelje odlazilo na izlete u Samoborsko gorje ili na Sljeme, on je kući radio i pripremao se za opsežnu djelatnost u časopisu i radu za Jugoslavensko udruženje za filozofiju kojemu je bio predsjednik. Tako da ga je sve to i mnoge druge obveze što ih je preuzimao na sebe iscrpljivalo do temelja. Radio je doslovce do posljednjih dana svoga života.

Ta Gajina neiscrpna energija zadivljivala je sve nas i bila veliki poticaj da ustrajemo na neposrednim zadacima u ona nevremena kad je često bilo vrlo teško djelovati i opstati u neugodnom okružju, uz napade s raznih strana, a osobito iz partijsko-ideoloških redova. Zato se može reći da je zahvaljujući Gajinoj upornosti i nepokolebivosti u vlastitu uvjerenju časopis preživio punih deset godina, na čemu su nam zavidjeli ponajprije kolege iz tzv. socijalističkih istočnoeuropskih zemalja. Tome su se na svoj način divili i inozemni suradnici zapadnoeuropskih zemalja i svijeta te nam odavali priznanje, a posebice za rad “Korčulanske ljetne škole”!

Utjecajni autori i inozemni odjeci

A sad nekoliko riječi o našoj suradnji:

U prvome redu valja podsjetiti, kako kao mladi asistenti koji svoju filozofsku karijeru počinju najvećim djelom kao samouci, bez velike filozofijske tradicije i kulture u našoj dosta zaostaloj kulturnoj, a osobito filozofijskoj historijskoj sredini, u kojoj nismo imali na raspolaganju ni osnovne filozofijske literature, a kamoli nekog časopisa da objavimo prve naše filozofske priloge, tek 1952. godine, pod uredništvom Rudija Supeka pokrećemo prvi časopis pod imenom Pogledi, u kojemu smo mogli objavljivati članke. Časopis nije dugo izlazio, jer je nakon dvije godine izlaženja bio zabranjen (1954.). Dvije godine nakon toga, skupina nas pokrenula je časopis Naše teme, koji počinje izlaziti 1967. godine. U njemu smo tada mogli objavljivati i filozofske priloge, što je trajalo sve do šezdesetih godina, kad smo Gajo i ja došli na ideju da se konačno osnuje jedan uzoran filozofijski časopis, kakvog dotada nismo imali u zagrebačkoj sredini.

Tako od početka 1962. godine počinje priprema o osnutku našeg časopisa, koja traje sve do jeseni 1964. godine kad izlazi prvi broj časopisa, kojemu su u mojoj odsutnosti – jer sam tada bio stipendist Humboldt-Stiftunga u Heidelbergu – kolege i prvi članovi redakcije dali ime – Praxis. Time počinje – može se bez pretjerivanja reći – najburnije i najplodnije razdoblje naše filozofije poslije Drugog svjetskog rata, jer se iste godine, na inicijativu Rudija Supeka i mene, utemeljuje rad na održavanju međunarodne “Korčulanske ljetne škole”. Rad časopisa i Škole bio je koordiniran i time što smo odmah počeli izdavati i međunarodno izdanje Praxisa u kojemu su bili ujedno objavljivani neki prilozi sa zasjedanja Škole, i to na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Redakcijski savjet toga časopisa bio je doista reprezentativan, jer su njegovi članovi bili najistaknutiji predstavnici europske i svjetske filozofije i sociologije, poput Blocha, Lukácsa, Marcusea, Habermasa, Finka, Kosika, Kolakowskoga i drugih.

Sve to, iako možda dovoljno poznato, navodim kako bih istaknuo i ovom prigodom – uz proslavu osamdesete godišnjice rođenja Gaje Petrovića – ne samo najveću i odlučnu ulogu koju je on odigrao u časopisu i u radu Škole, nego gotovo besprimjernu energiju toga krhkog čovjeka, koju je ulagao u svu tu djelatnost: u uređivanju, organiziranju svih oblika rada, komunikaciji s domaćim i stranim suradnicima, korespondenciji s njima i pretplatnicima diljem Europe i svijeta (Imali smo 1850 pretplatnika inozemnog izdanja, pa me je prijatelj u Freiburgu Eugen Fink zamolio da mu iz Zagreba donesem imena i adrese pretplatnika za njegov i Berlingerov časopis Philosophische Perspektiven!). Gajo je bio doslovno neumoran u cjelokupnoj našoj djelatnosti punih deset godina izlaženja Praxisa i djelatnosti “Korčulanske škole”, tako da se u tom smislu može reći kako bez njega ne bi sve tako dobro, ako bi i inače,  ustrajno funkcioniralo, jer je Gajo bio “prava duša” i istinski inicijator cijelog  našeg pothvata.

S margine se bolje vidi

A taj je pothvat i to naše zalaganje u filozofijskoj i u društveno-političkoj dimenziji bio stalno od samog početka “trn u oku” konzervativnim i reakcionarnim silama ovog društva i – nažalost čak i naše kulturne sredine – najprije staljinističke, a onda ujedno i nacionalističke provenijencije, a to traje sve do danas. A “na tapeti” je stalno u prvom planu bio upravo Gajo Petrović, pa me je sve to uvijek iznova podsjećalo ne toliko na onu već pomalo banalnu latinsku Nemo propheta in patria!, koliko na sam duh ove naše sredine, kad na primjer naiđete na riječi Ljudevita Gaja iz 1830. godine:

“Materinski jezik vu horvatski zemli, ako baš za ništar i nemar nederži se, vu nikakovem vendar poštenu nestoji izvišen. – Mužev koji se za nega nekuliko trudili i starali jesu, plača bila je nužna nezahvalnost, nekda pače sramota, ter kaj više je, odurjevane i pregon!”

Praxis i “Korčulanska ljetna škola” osvijetlili su lice naše zemlje i našega grada Zagreba, ali su kao takvi – da se najblaže izrazim – “stavljeni na margine” naše današnje kulture. A da ovom zgodom navedem samo jedan podatak: članovi redakcije Praxisa objavili su zajedno 120 (stotinu i dvadeset) knjiga, pa ako ništa drugo, bar četvrtina od toga svojom kvalitetom ulazi u tzv. kulturnu baštinu ove zemlje!

Da se ipak prisjetimo: dok je nekada zbog nasilja i pljački baruna Trenka i njegovih pandura diljem Europe kolala i na ulaze u crkve bivala uklesana uzrečica i opomena: “Čuvaj nas Bože kuge, rata, gladi i Hrvata!”, taj je isti Trenk – kao “zaslužni Hrvat” – dobio jednu od glavnih ulica u središtu Zagreba, ali je sve dosada nije na taj način dobio rođeni Zagrepčanin, jedan od rijetkih i istinskih intelektualaca i veliki književnik golema opusa – Miroslav Krleža!

Na kraju želim ovom skupu predložiti da se službeno, možda ponajprije ovaj Filozofski fakultet, pošalje zahtjev našem gradskom poglavarstvu, da se jedna ulica u Zagrebu nazove – “Ulica Gaje Petrovića”! On je čitavim svojim životom i djelom to zaslužio!

Lik i djelo Gaje Petrovića

Obljetnica rođenja jednog filozofa (rođen je u Karlovcu 12. ožujka 1927, a umro je u Zagrebu 13. srpnja 1993.) prilika je za živo suočenje s njegovom mišlju, pa smo tako i mi shvatili i koncipirali i ovaj temat o Gaji Petroviću, Praxisu i posljedicama. Pred vama dakle nije reprezentativan odabir onoga što se moglo čuti na skupu Lik i djelo Gaje Petrovića, održanom u organizaciji Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 10. ožujka ove godine. Koga zanima sve što se na tome skupu govorilo (a izlagalo je 19 diskutanata) moći će to pročitati u zborniku koji za nakladu FF-a priprema organizator, pročelnik odsjeka filozofije Lino Veljak. Cijeli skup dostupan je i na DVD-u Gajo Petrović – Uz 80. godišnjicu rođenja; u produkciji kuće Phenomena.