Trnoviti putovi multikulturalizma

Nedavna, u kolovozu otkrivena teroristička urota u Londonu, ponovno je u središte rasprava iznijela multikulturalnost, odnosno pitanje ima li multikulturalizam uopće šansu kada su njegove granice ideologijske jer se u ime poštivanja drugog zanemaruju neke osnovne nejednakosti – političke, ekonomske, obrazovne… Odmah su se javili glasovi da je engleski model multikulturalizma propao, da su tim modelom stvorena urbana geta migranata, te je Britanija sada u potrazi za novim modelom koji će se zasnivati, kako se najavljuje, na – asimilaciji. Kolonijalno razdoblje povijesti dobro poznaje takve pokušaje, redom neuspješne. Dovoljno je podsjetiti kako su mali Afrikanci u francuskim kolonijama učili sve o svojim precima Galima – nos anc?tres les Gaulois...

Multikulturalizam i pluralni monokulturalizam

Zanimljivo je da je neposredno prije razotkrivanja londonskih terorista, ugledni francuski tjednik Courrier international objavio članak o uporabi i zloporabi multikulturalizma, Kulture kao brodovi u noći, iz pera indijskog stručnjaka Amartye Sena, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1998. godine. Sen naglašava da u današnjem globaliziranom svijetu ne smijemo sebi dopustiti luksuz ignoriranja trnovitih problema multikulturalizma. Ključna je njegova rečenica: “Tko govori o migracijama, govori o multikulturnom društvu, ali multikulturalizam ne smije značiti jedinu obranu tradicija i religija, već naprotiv, mora voditi otvorenom društvu u kojem pojedinci odlučuju o svojoj sudbini.”

Multikulturalizam je jedno od temeljnih obilježja suvremenog svijeta što nije nimalo čudno u situaciji kada se, uslijed naglog porasta razmjene i kontakata na planetarnoj razini, a osobito intenzivnih migracijskih tokova koji će i dalje rasti, različite prakse raznolikih kultura počinju mimoilaziti, doticati ili ići jedna uz drugu. Valja se upitati, smatra Sen, koji su kriteriji za evaluaciju zasnovanosti multikulturalizma: treba li “pustiti na miru” ljude koji pripadaju različitim kulturnim sredinama ili im ponuditi socijalne pogodnosti obrazovanja i participacije u civilnom društvu. Kakav poseban oblik multikulturalizam treba prihvatiti? Je li on samo tolerancija prema raznolikosti kultura? Tko odabire kulturne prakse? Jesu li one nametnute mladima u ime “kulture zajednice” ili ih slobodno odabiru pojedinci koji imaju mogućnost informiranja o alternativama, kao i mogućnost razmišljanja? U odgovorima na brojna pitanja važna je distinkcija između multikulturalizma i onoga što Sen naziva “pluralnim monokulturalizmom”, odnosno paralelnim kulturama koje se mogu mimoilaziti ili ploviti jedna pokraj druge kao brodovi u noći, ali se nikada neće prožimati. Između razmjene i izolacije, ova je distinkcija usko vezana uz problem terorizma i nasilja.

Jačanje komunikacije

Senova kritika britanskog pristupa pitanjima multikulturalizma, koja je prethodila zbivanjima u kolovozu u Londonu, dragocjena je i za njihovo osvjetljavanje. Ukoliko se multikulturalizam shvaća samo kao neki nalog za definiranje identiteta pojedinca u funkciji njegove zajednice ili religije, na štetu svih drugih mogućih povezivanja, te automatski privilegira naslijeđena tradicija ili religija, nasuprot vlastitom razmišljanju i izboru, tada multikulturalizam može postavljati ozbiljne probleme u moralnom i socijalnom smislu. Takav pristup multikulturalizmu postao je, međutim, prvenstveni kriterij u nekim inicijativama koje su posljednjih godina poduzele britanske vlasti: umjesto poticanja britanskih građana različitog porijekla da njeguju međusobne kontakte u okviru civilnog društva i sudjeluju u političkom životu kao građani, poziva ih se da djeluju posredstvom svojih zajednica, što stvara izolirane segmente. “Nacija se ne može”, kaže Sen, “promatrati kao ukupnost izoliranih segmenata”. Blizak Senovom stavu je i britansko-ganski filozof Kwame Anthony Appiah, koji zagovara kozmopolitizam i naglašava da je očuvanje tradicija u redu, ali se pojedince ne smije zatvoriti u raznolikosti iz kojih oni traže bijeg: pojedincu treba ostaviti izbor.

Multikulturalizam ne smije značiti ni izolaciju ni asimilaciju, nego jačanje komunikacije u okviru civilnog društva i sudjelovanje u njemu kao građana, kako ne bismo, da parafraziram Umberta Ecoa, hodali natraške – a passo di gambero.