21.1.2015.

Saša Šimpraga  

Trogirski vrt kao UNESCO-ova baština

Što vas je potaknulo da se posvetite istraživanju upravo Selvinih projekta u Dalmaciji?

Prije desetak godina, kada sam radila kao arhitektica-konzervatorica posvećena aktivnoj obnovi graditeljskog nasljeđa diljem Dalmacije, priključila sam se u jednoj fazi u projekt obnove palače obitelji Garagnin u Trogiru, današnjeg Muzeja grada. Kako bih se pripremila za konzervatorsku zadaću, pregledala sam bogatu arhivsku građu vezanu uz obiteljske graditeljske zahvate, koja je ostala sačuvana u Muzeju. Među tim nacrtima pronašla sam niz projekata i crteža koji su me svojom posebnošću uistinu impresionirali i u velikoj mjeri zaintrigirali. Bili su mahom nepotpisani i nedatirani te su me potaknuli da krenem prepoznavati za koje su lokacije bili napravljeni i da ih eventualno pokušam atribuirati. Radilo se uglavnom – kako je istraživanje kasnije pokazalo – o nacrtima koje je za trogirsku obitelj Garagnin i njihove posjede u Trogiru i okolici napravio istaknuti venecijanski klasicistički arhitekt Giannantonio Selva, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.

Već sam izazov atribuiranja i datiranja preko 100 nacrta i skica činio mi se sam po sebi značajan i vrijedan istraživanja. Dodatno me pritom privukla i mogućnost otkrivanja jedne druge slike Trogira, slike jednog potencijalnog, neostvarenog Trogira i njegove okolice, koja se u tim nacrtima nazirala jer je relativno malo od toga što je tim nacrtima bilo planirano uistinu i ostvareno, a još manje ostalo sačuvano do današnjeg dana. Naredni sloj istraživanja ove teme otkrio mi se kada sam, studirajući nacrte, ušla u svijet paralelan samim crtežima koji ih je pratio – svijet pisama i promemorija obitelji Garagnin kao naručitelja, te Selve kao arhitekta, sačuvanih u splitskom Državnom arhivu. Ta su mi pisma otvorila mogućnost za razumijevanje konteksta pronađenih projekata, kao i za rekonstrukciju cjelokupnog stvaralačkog procesa za pojedinu lokaciju. Rijetko su kada uz nacrte sačuvane i najsitnije skice i bilješke, kao što je to bio slučaj u ostavštini Garagninovih, što mi je omogućilo da proces nastanka arhitektonskih projekata mogu pratiti gotovo u kontinuitetu i bez praznina.

 

Društvo u grofičinom salonu

Koliko je klasicizam bio prisutan u Dalmaciji prije i nakon Selve?

Selva je zasigurno jedan od najznačajnijih nositelja klasicističke misli koji je djelovao u Dalmaciji. Premda primjeri arhitekture klasicizma u Dalmaciji nisu brojni, osim Selvinih radova, toj slici pridonose i drugi, mahom nerealizirani projekti drugih važnih autora. Među značajnim klasicističkim projektima za Dalmaciju tako je i nacrt Percierova sljedbenika M. P. Gauthiera iz 1810. godine, izrađen po narudžbi Pala Basseglija Gozze, koji je namjeravao preurediti obiteljski posjed u Trstenome i ondje podići raskošnu vilu. U Splitu je pak arhitekt Basilio Mazzoli iz Rima izradio planove za građevine na splitskoj Rivi u produžetku Dioklecijanove palače i plan za Marmontov perivoj na mjestu današnjih splitskih Prokurativa. Premda su Mazzolijeve ideje u procesu realizacije bile maksimalno reducirane, on je ipak odigrao presudnu ulogu u oblikovanju splitske obale, a djelovao je i u Zadru i Trogiru. Za Trogir su, zahvaljujući Garagninovima, projektirali i drugi predstavnici talijanskog klasicizma: Andrea Rigato i Antonio Noale. Ako se njihovim radovima dodaju i oni Ivana Nakića-Vojnovića, Frane Zavorea i Valentina Presanija, postaje moguće razasute fragmente klasicizma u Dalmaciji spojiti u cjelinu i otvoriti temu ovog arhitektonskog izraza u južnoj Hrvatskoj. Tu su dakako i nešto mlađi autori, među kojima treba istaknuti Vicka Andrića, prvog hrvatskog konzervatora u pravom smislu riječi.

Poznavanju i sintezi klasicizma u Dalmaciji uvelike su doprinjeli znanstveni skupovi na tu temu u organizaciji splitskog centra IPU – Cvito Fisković, u suradnji sa splitskim Zavodom HAZU. Na tom je tragu u svibnju održan veliki skup o klasicizmu u Hrvatskoj u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti, ovog puta u suradnji s Društvom povjesničara umjetnosti Hrvatske i Muzejem za umjetnost i obrt - gdje će se krajem slijedeće godine održati i velika izložba posvećena toj temi.

 

Selvini projekti u Hrvatskoj vezani su uz trogirsku obitelj Garagnin. Kako je ta suradnja započela i na koji se način odvijala?

Kako bih uopće uspostavila kontekstualni okvir za razumijevanje odnosa naručitelja i arhitekta, a u ovom slučaju ključna uloga naručitelja pripada Ivanu Luki Garagninu mlađem, pokušala sam pronaći ključna mjesta, osobe i događaje koji su ih spojili. To je u prvom redu bio sam grad Venecija, gdje su Garagninovi imali u zakupu kuću u kojoj je Ivan Luka često boravio zbog svojih poslova i veza. Mjesto na kojemu su se Garagnin i Selva upoznali zasigurno je literarni salon grofice i književnice Isabelle Teotochi Albrizzi, jedan od tadašnjih istaknutih centara venecijanskog kulturnog i intelektualnog života. Bilo je to okupljalište oko karizmatične i obrazovane žene po uzoru na francuske modele, poput čuvenog salona Madame de Staël. U Isabellinu salonu je redoviti gost bio i znameniti klasicistički kipar Antonio Canova, Selvin najbliži prijatelj, o čijem je radu grofica Teotochi Albrizzi napisala i knjigu. Zanimljivo je spomenuti da je upravo Canova preporučio program i profesore za studij arhitekture na Zadarskom liceju, koji je djelovao u Zadru od 1806. do 1811. godine, a kao glavnog profesora doveo je Basilija Mazzolija, koji će nakon Selve intenzivno projektirati za Garagninove. U grofičinom salonu Garagnin se zbližio i s Vivant-Denonom – “ocem Louvrea“, a također i s pjesnikom Ippolitom Pindemonteom te Luigijem Mabilom, koji su sudjelovali u prvim raspravama u Italiji na temu slobodnog, engleskog oblikovanja vrtova. Na imanjima Garagninovih tako po prvi put u hrvatskim okvirima nalazimo slobodno oblikovane pejzaže, unutar kojih je Selva projektirao građevine.

Tu je i veza Luke Garagnina, baš kao i Selve, sa samim Napoleonom. Luka Garagnin je čak kao zaneseni frankofil 1808. bio izaslanik izraza odanosti naroda Dalmacije Napoleonu u Parizu. Također je bio blizak i maršalu Marmontu. Kako čitamo iz njegove korespondencije sa starijim bratom, Dominikom Garagninom, kasnije su se duboko razočarali u francusku vlast. Selva je pak za Napoleonove vlasti bio nositelj generalnog plana Venecije, ali i gotovo svih drugih kapitalnih projekata u Veneciji u tom periodu.

 

Disclocirana vila

Tko je bio Ivan Luka Garagnin?

Bio je jedan od najistaknutijih dalmatinskih prosvjetitelja i fiziokrata, za ovu priču jednako važan kao i sam Selva. Porijeklom iz venecijanske trgovačke, a kasnije i plemićke obitelji nastanjene u Trogiru od kraja 16. stoljeća, imao je viziju Dalmacije čiji bi se prosperitet temeljio na snažnoj i modernoj poljoprivredi. Kao model za razvoj dalmatinske poljoprivrede uzeo je talijanske primjere, kako u ekonomskoj politici i agrikulturi, tako i u arhitekturi. U tom je smislu angažirao Selvu, tada zasigurno najistaknutijeg venecijanskog arhitekta.

 

Vila Garagninovih u Divuljama pokraj Trogira bila je najmarkatnije Selvino ostvarenje na hrvatskoj obali Jadrana. Možete li reći nešto o tom projektu?

Radilo se zaista o jedinstvenom spomeniku na hrvatskoj obali Jadrana. Samo imanje Garagninovih u Divuljama spada u poseban tip: ferme ornée ili ukrašenog gospodarstva, u kojemu se sjedinjuju praktičnost i užitak. Selvini projekti za neopaladijansku vilu na imanju srodni su njegovim projektima za slične građevine koji su pohranjeni u Muzeju Correr u Veneciji. No za razliku od njih,  projekt za vilu u Divuljama sačuvan je u brojnim etapama idejnog procesa, što omogućuje izravniji uvid u Selvin stvaralački postupak i razvoj arhitektonskih zamisli. Tijekom tog procesa, slijedom naručiteljevih želja, građevina je mijenjala tip, pa je od gospodarske kuće izrasla u vilu. Selvine varijante ovog projekta potvrđuju kako građevina u klasicizmu više nije trebala biti komponirana po principu hijerarhije jasno nadređenih i podređenih dijelova, već su dijelovi kuće mogli biti slobodno razmješteni i spajani prema namjeni, lokaciji ili bilo kojem drugom konceptu. Nažalost, ostaci vile, koja je prema dokumentima većim dijelom bila i izvedena do 1830-ih godina, svedeni su danas tek na središnji jonski portik, koji je za potrebe uspostave vojne zrakoplovne baze na nekadašnjem imanju Garagninovih nakon 2. svjetskog rata rastavljen i dislociran.

 

Je li po vašim saznanjima u vrijeme uspostave vojne zrakoplovne baze bilo protivljenja dislociranju vile?

Ne bih znala. Dislociranje je provedeno 1976. godine, i opisano je u nekoliko tekstova. U Konzervatorskom odjelu u Splitu nalazi se opsežna fotodokumentacija o stanju prije premještanja. Htjela bih napomenuti da je prostor nekadašnjeg imanja u Divuljama unatoč kasnijim prenamjenama – najprije u vojnu zrakoplovnu bazu, a kasnije u vatrogasno operativno zapovjedništvo, i dalje zadržao nevjerojatan ladanjski ugođaj. U njegovanom, gotovo idiličnom krajoliku nalaze se izuzetni primjeri arhitekture 20. stoljeća, a sam jonski portik vile Garagninovih, koji je premješten i rekonstruiran u skladu s nekadašnjim standardima koji bi nama danas bili teže prihvatljivi, ipak je ostao prisutan i u nekoj bi se budućnosti mogao vrlo lako propisno prezentirati. Moglo bi se reći da je vojna funkcija posredno očuvala ovaj krajolik, koji zaslužuje posebnu pažnju pri promišljanju svake buduće intervencije ili eventualne nove namjene.

 

Sinteza ljepote i korisnosti

Za agrarni vrt obitelji Garagnin u Trogiru, na kopnenom predjelu znanom Travarica, izgrađen po Selvinom projektu, iznosite tvrdnju da je to i prvi botanički vrt u Hrvatskoj?

Klasicistički vrt obitelji Garagnin, nakon ženidbenog spajanja dviju obitelji kasnije poznat kao park Garagnin-Fanfogna, poseban je prostor. Formiran je oko 1800. godine kao sinteza agrarnog posjeda i eksperimentalnog imanja s parkovnom ugođajem, doslovno nasadima povrća okruženih drvećem, cvijećem i elegantnim stazama, lijepom arhitekturom i antičkim spomenicima. Ispitamo li vrt Garagninovih prema općeprihvaćenim kriterijima definicije botaničkog vrta, redom ih je ispunjavao, od znanstvenog temelja za kolekciju bilja do razmjene i eksperimenata. Jedni kriterij koji nije u potpunosti zadovoljavao jest otvorenost javnosti, iz razloga što se radilo o privatnom vrtu. No zato ga možemo držati prvim privatnim botaničkim vrtom u Hrvatskoj.

 

Gdje je Garagninov vrt u povijesti vrtova u Europi toga vremena?

Zasigurno spada u najinteresantnije primjere privatnih vrtova svoga vremena. Na tako maloj površini nalazio se koncentrat ondašnjeg poimanja krajolika, od svjesne sinteze tzv. francuskog – geometrijskog, i engleskog, slobodnog vrtnog oblikovanja, pa do naglašavanja uloge prostora kao svjedoka povijesti i kulture uklapanjem antičkih spomenika u vrt. Osim toga, tipu agrarnog parka, u kojemu se dekorativnima pretpostavljaju praktični nasadi, nalazim predloške u knjigama onodobnih pejzažnih teoretičara koje su do danas sačuvane u obiteljskoj knjižnici Garagninovih. Radi se o djelima Hirschfelda, Watelyja, Wateletta i drugih istaknutih autora.

 

Možete li reći nešto o arhitekturi u vrtu? Naime, vaša istraživanja rezultirala su i nekim novim spoznajama i tumačenjima.

Vrtnu arhitekturu činile su četiri građevine: dvije gospodarske, pored dvaju ulaza u vrt – sjevernog i južnog, te središnji elegantni casinetto uz kojeg se nalazila oranžerija. Uz antičke spomenike, te su građevine činile uobičajen repertoar tadašnjih vrtova. Izdvojila bih casinetto iz nekoliko razloga. Rijetkost je da je o nekoj građevini sačuvana detaljna dokumentacija od idejnih skica do izvedbenih detalja. Naročito je vrijedan bio interijer casinetta, kojega sam neupitno atribuirala Selvi. Radi se o profinjenom empireu, dekorativnom izrazu čije je formiranje početkom 19. stoljeća obilježeno vladavinom Napoleona. Selva je u dekoraciji koristio simbole Apolona i Merkura kako bi ukazao na sintezu ljepote i korisnosti – što je osnovna misao ovog vrta, a za predložak stropnog uresa primijenio je temu personifikacije vrlina kakva je krasila Napoleonovu sobu u pariškoj palači Tullieries. Tu se očituje sloboda u projektiranju i dekoraciji kakvu donosi klasicizam. Dekorativni vokabular postaje široko primjenjiv. Ranije je bilo nezamislivo da se na isti način dekorira carsko zdanje i vrtna kućica.

 

Koliko je vrt do danas sačuvan?

Usporedimo li sačuvanu dokumentaciju o izvornom izgledu vrta s današnjim stanjem, prepoznatljivi su tek blijedi obrisi nekadašnje slojevitosti prostora. Središnja vrtna građevina, kao i obližnja oranžerija, gotovo su u potpunosti razrušene. Usporedba današnjeg stanja biljnog fonda, koje je izradio pejzažni arhitekt Igor Belamarić, s ranijim analizama stručnjaka poput Amalije Denich i Ivne Bućan te izvornim projektima i popisima biljaka, kazuje da je tek mali dio ostao sačuvan do današnjih dana. No zato je obrađena i interpretirana opsežna dokumentacija koja omogućuje apsolutno skrupuloznu rehabilitaciju ovog prostora s hortikulturnog i arhitektonskog aspekta.

 

Vrt svih Trogirana

Antički kipovi, doneseni u vrt iz Salone, godinama su porazbacani po podu vrta. Nisu li lokalna tijela trebala reagirati i barem privremeno spremiti skulpture i na taj ih način zaštititi od daljnje devastacije pa i potencijalne krađe?

Već na samom ulazu, žalosna je slika vidjeti oronula ulazna vrata i pročelje južne gospodarske građevine uz samu prometnicu, gotovo bez pločnika. To pročelje k tome valja zamisliti ožbukano, kako je izvorno zamišljeno, tek s monumentalnim ulaznim portalima u kamenu i krajnje jednostavnim vijencima. Takva jednostavnost svjedoči o klasicističkom poimanju arhitekture, u kojemu i čista zidna ploha može biti ekspresivna. Manji kameni ulomci nalaze se u Muzeju grada Trogira, neki su tijekom godina i nestali iz parka, a velik broj antičkih lapida je uzidan u ogradni zid vrta. Otkada se bavim ovim prostorom, u njemu su tri samostojeća antička spomenika. To je nadgrobna ara posvećena T. Statiliju Maximu, antički torzo i sarkofag. Možda ih nije potrebno izmještati iz parka, ali svakako bi ih trebalo očistiti, a torzo koji leži na zemlji i uspraviti. Te bih zahvate klasificirala pod nešto zahtjevnije radove održavanja od dosadašnjeg košenja trave i čišćenja vrta, koje već nekoliko godina provode grad Trogir kao vlasnik spomenika, i županijska Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode. Premda i danas djeluje zapušteno, stanje je ipak puno bolje u odnosu na period do pred desetak godina, kada je vrt bio prepun smeća i oborenih trulih stabala. Tu je i tzv. antička česma, prema predaji poklon francuskog maršala Marmonta Garagninovima, koja je nakon 2. svjetskog rata prebačena u tadašnju Titovu vilu na Marjanu, gdje se i danas nalazi. Premda se ipak ne radi o antičkom spomeniku, riječ je o lijepom elementu parkovne opreme, i bilo bi logično da se vrati u izvorni ambijent.

 

U kojoj je mjeri uopće lokalna sredina svjesna važnosti i potencijala vrta?

U velikoj mjeri. U to smo se uvjerili prilikom javnih predstavljanja studije i idejnog projekta obnove tijekom 2012. i 2013. godine. Kao jedna od članica autorskog tima koji je radio na izradi dokumentacije za obnovu vrta, sudjelovala sam u predstavljanjima svih faza studije i projekta zainteresiranoj javnosti. Redovito su se odazvali predstavnici nadležnih tijela, ravnatelji obližnjih škola, trogirski intelektualci posvećeni zaštiti trogirske baštine poput profesora Ive Babića i ravnateljice Muzeja grada Fani Celio Cega, i što je najvažnije, brojni građani. Predstavili smo vrt u jednom drugačijem svijetlu: ne samo kao zelenu zonu za odmor, već kao mjesto u kojemu se, kao i u doba Luke Garagnina, susreću znanost, korisnost i umjetnost.

Park Garagnin je naime u trenutku uspostave služio kao poligon za razne domaće, ali i za Dalmaciju nepoznate strane kulture. Iskustva u uzgoju zasigurno su posredno ili neposredno prenošena van samog vrta, a sličnu ulogu bi mu trebalo vratiti. Jedna od osnovnih zamisli u obnovi parka odnosi se na stvaranje platforme za susret stručnjaka, praktičnih agronoma i laika, sa svrhom razmjene spoznaja na ovom polju, odnosno na koncept parka kao prostora edukacije i eksperimentiranja s praksama ekološke poljoprivrede, permakulture i uzgoja autohtonih sorti.

Naglasak je na aktivnom uključivanju građana kao prijatelja parka u njegovo korištenje, u svojstvu učenika, vodiča i vrtlara-hobista. Nekadašnji vrt Garagninovih nazvali smo “vrtom svih Trogirana“, i predstavili kao urbani, ali i agrarni park, kao rasadnik znanja i praksi zelene poljoprivrede te kao praktikum za lokalne škole. Istaknuto je da se radi o najstarijem privatnom botaničkom vrtu u Hrvatskoj, ali i povijesnom parku, kojega bi trebalo povezati s palačom Garagnin kojoj je nekada pripadao, odnosno organizirati kao ekstenziju Muzeja grada Trogira koji se u njoj danas nalazi.

 

Zadržavanje suprotnosti

Je li, otkada i u kojem obuhvatu vrt zaštićen kao kulturno dobro?

Park je zaštićen u izvornom obuhvatu od 1962., kao spomenik parkovne arhitekture. Ugovorom o skrbi i zajedničkom korištenju danas se o njegovu održavanju brine nadležna županijska Javna ustanova, Grad Trogir i HVIDRA. Status zaštite očuvao je ovaj park od pretvaranja u građevnu parcelu, no u njemu se nisu odvijali ozbiljniji zaštitni radovi. Uz to je građevina uz južni zid vrta zaštićena i od strane Ministarstva kulture kao pojedinačni spomenik, te čitav park dodatno, kao kulturno-povijesna cjelina. Dok je s tri strane vrt okružen prometnicama, sa zapada mu se neugodno približila trgovačka zgrada, što će pri obnovi zasigurno predstavljati jedan od većih problema. Rješenje vidim u podizanju visokog zida s te strane, i maksimalnom ograđivanju od okoliša. Drugi je problem gospodarska građevina uz sjeverni ulaz uz vrt, koja se danas koristi kao stambeni objekt. Srećom je čitava preostala površina parka, koliko sam upoznata, vlasnički čista. Premda postoji realna mogućnost da se u trenutku integralne obnove vrta građevina na sjeveru kompenzacijom pripoji cjelini, ipak smo u idejnom projektu napravili i varijantu obnove bez njezina uključenja, kako bi izbjegli povezivanje početka obnove s eventualnim vlasničkim nadmudrivanjem.

 

Odakle je potekla prva inicijativa za obnovu vrta, kakva dokumentacija je sačuvana, odnosno u kojoj je fazi obnova i koji su konkretno poduzeti koraci, a koji tek slijede?

Od niza neuspješnih pokušaja, ostala je ipak vrlo vrijedna dokumentacija. To su snimci vrtnog casinetta koje je 1970-ih izradila arhitektica Stanka Machiedo i inventarizacija biljnih vrsta koju je na inicijativu profesora Babića izradila Amanija Denich. Tu je i povijesna studija perivoja iz 1989. godine koju su izradili Dražen Gregurević i Stanko Piplović. Društvo za zaštitu kulturnih dobara Trogira je izdanje svoga časopisa Radovan iz 2005. godine posvetilo vrtu Garagninovih i sakupilo sve relevantne tekstove u vezi vrta. No tek su novija istraživanja ukazala na kompleksnost i stvarni potencijal ovog prostora – i na mogućnost translacije filozofije ovog vrta u suvremeni kontekst. Imperativ je zadržavanje suprotnosti koje vrt ujedinjuje: između geometrijskog i pejzažnog vrtnog oblikovanja, poljoprivrednog i ukrasnog bilja te domaćih i uvezenih biljnih vrsta. Dodatnu univerzalnu vrijednost vrtu daje i mogućnost obnove i rekonstrukcije izuzetno vrijedne klasicističke arhitekture, kao i prisustvo originalnih salonitanskih spomenika. Svi ovi elementi čine temelj, usudila bih se reći, čak za budući status ovog vrta kao UNESCO-vog spomenika svjetske baštine.

Godine 2012. i 2013. sudjelovala sam u izradi nove integralne studije, financirane u sklopu COAST projekta Ujedinjenih naroda na prijedlog nadležne županijske Javne ustanove. Zajedno s idejnim projektom, kojeg sam izradila s dva sjajna pejzažna arhitekta, Marijom Kirchner i Igorom Belamarićem, poklonjena je Gradu Trogiru kao materijal za aplikaciju projekta obnove na EU fondove. Tu je priča za sada stala, no bez obzira što je naš formalni angažman u ovom projektu za sada finaliziran, ne držim ga gotovim dokle god se projekt ne realizira.

 

Arhitektura koje nema

Koliko su Selvini dalmatinski projekti značajni u njegovom ukupnom opusu?  

Rad Giannantonija Selve duboko je obilježio klasicističku epizodu u Dalmaciji, pokazujući je istodobnom i analognom tadašnjoj europskoj arhitekturi. No Selvin je trogirski opus u značajnoj mjeri upotpunio i njegovu ostavštinu čuvanu u venecijanskom muzeju Correr, jer je istraživanje pokazalo da upravo ovi dalmatinski projekti mogu pomoći boljem razumijevanju njegove cjelokupne arhitektonske misli i filozofije. Selvini projekti koje je izradio za Dalmaciju proizašli su iz složenih i utemeljenih projektantskih procesa te su nam u značajnoj mjeri približili i objasnili njegovu misao i pogled na arhitekturu. Njega pak možemo sažeti Ledouxovom mišlju: “Na umjetnosti je da čovjekove potrebe podredi njegovim mogućnostima, da im da pravu mjeru; to je usluga koja čini umjetnost općim dobrom.“ Taj nam pogled iz današnje perspektive možda djeluje prepoznatljivo i gotovo obično. No, to je posljedica toga što je Selva bio sljedbenik ideja autonomne arhitekture, koje su začete u razdoblju klasicizma, te se nastavile u europskoj arhitekturi kontinuirano sve do danas.

 

Umjesto zaključka, knjigu završavate poglavljem o značenju neostvarene arhitekture za graditeljsku povijest?

Arhitektura koje danas nema, bilo zato što je u međuvremenu razrušena, ili zato što nije niti bila izvedena, i dalje sadrži potencijale lokacija za koje je rađena. Jer realizacija je samo posljednji čin dugotrajnog arhitektonskog procesa. Na neki način je papirnata arhitektura i nositelj same esencije arhitekture. Silueta izgrađenog prostora svjedoči o onome što su civilizacije izvele, dok nacrti prikazuju njezine potencijale i namjere, vizije nesputane stvarnošću. One zauvijek pripadaju tom prostoru, i vjerujem da mogu biti reaktivirane u novom duhu. Ne samo vrt Garagninovih, već i čitav prostor između Trogira i Splita mogao bi poslužiti za razvoj obnovljivih izvora energije i ekoloških tehnika u poljoprivredi, za oživljavanje ideja kakve je Luka Garagnin svojedobno njegovao i uopće za ozelenjavanje nekad ladanjskog krajolika.

Meni je ovo istraživanje, koje je rezultiralo knjigom, najvažnije zato jer vjerujem da nema ispravne obnove bez cjelovito shvaćenog i obrađenog spomenika. Niti bez temeljitog, interdisciplinarnog planiranja uz uključenje javnosti u ključne faze projekta. Utoliko ne bez opreza doživljavam današnje obnove iz europskih fondova, koje redovito prate izuzetno kratki rokovi izvedbe. Ne vjerujem u praksu bez teorije, a u istraživanju pak težim njegovoj praktičnoj primjeni. Nadam se da će se naći način da se sada, kada su prvi važni koraci učinjeni, rehabilitacija vrta Garagninovih i ostvari. Ukoliko vrt Garagninovih ne postane propisno obnovljen “vrt svih Trogirana“, držala bih to i osobnim porazom.