16.12.2004.

Nataša Govedić  

Troinstitucionalno jedinstvo: zatvor, bolnica, književnost

Dok ZKM-ovi glumci igraju holivudski dizajniran mjuzikl o “dobrom doktoru Dolittleu” kao upravitelju utopijski emancipiranog cirkusa (životinjama iz mjuzikla pritom je dana sloboda govora i pristojni honorari za koje se matični glumci dosad nisu uspjeli izboriti), a HNK uprizoruje Marinkovićevu Gloriju ne bi li pokazao opći trijumf sakraliziranih te politički blagoslovljenih velecirkusarija, meni je govoriti o dvije predstave čije ishodište također nije daleko odmaknuto od blještavila čudotvorno-čudovišnih atrakcija arene i šatre. Prvu su, uz pomoć glumačkog umjetnika Stojana Matavulja, priredili osuđenici Kaznionice Lepoglava, odlučivši se za igranje “obrtnika” iz Shakespeareova Sna Ivanjske noći. Druga je više vezana za temu, ne i izvedbu drame Prije sna autorice Lade Kaštelan, uprizorenu u DK Gavella: svojevrsni “ženski” pandan Vidićevu komadu Veliki bijeli zec. Kod Kaštelanove su, naime, baš kao i kod Ivana Vidića, na sceni prisutne “naplavine rata” (termin iz predstave) te bolesti suvremenog života u Hrvatskoj, s jednom bitnom razlikom: lica Kaštelanove ne sjede u obiteljskoj dnevnoj sobi s vječno upaljenim televizorom i besprizornim licima zagledanima prema ekranu, nego leže na ginekološkom odjelu neke od zagrebačkih bolnica.

Zabranjena riječ: vagina

Relevantnost bolničkog prizorišta umanjuje implicitna konzervativnost dramatičarke, tipična za kontekst koji živimo: Kaštelanova se ne usuđuje precizno imenovati “ženske bolesti” koje gledamo na sceni (iznimka je imenovanje jednog spontanog pobačaja). Na djelu je tipična mistifikacija koja tobože “štiti” publiku od tako “eksplicitnih” sadržaja kao što rak grlića maternice – točno imenovanje bolesti ipak bi previše sličilo na ono što ljudi proživljavaju izvan praćenja Ville Maria. I tako nam je umjesto osobnih povijesti bolesti (često do najsitnijih detalja izmjenjivanih među zbiljskim pacijentima), umjesto izvedbeno protumačenih korpografija ženskih tijela, zatim i tijela kao simptoma svih ostalih socijalnih i političkih trauma, na sceni dopušteno upoznati tek sentimentalne ili mitske projekcije u koje su zapletene protagonistice (primjerice: žena i ljubavnica jednog muškarca prolaze istim odjelom: točno po mjeri zabavljačke literature), dakle od velike je važnosti stanje ljubavnih veza junakinja, a ne bitno osobnije odluke žele li ili ne žele začeti i zadržati dijete. Na temu težine odluke začeća inače postoji vrlo utjecajna etička studija Carol Gilligan, zaslužna za ukazivanje na činjenicu da žene oko pitanja trudnoće pokazuju iznimno visoku odgovornost, no Ladi Kaštelan u drami Prije sna nije bitan odnos žena s vlastitom rođenom i nerođenom djecom (zanimljivo je da ga dramatičarka puno izravnije dotiče u svom ranijem komadu Posljednja karika), premda “snovi” oko začeća jesu jedna od centralnih narativnih okosnica i ove drame. Melodramatskom kontekstu drame nedostaju i liječnici, iz nepoznatih razloga potpuno eliminirani iz bolničkog prizorišta. Čini se da Lada Kaštelan i redateljica Nenni Delmestre imaju interesa za tužne, besane žene u bolničkim krevetima, ali nemaju baš ideje kako tu situaciju razviti prema dramskoj slojevitosti, pa im stoga nadopisuju bulevarske doskočice, po pitanju nasilja dramski veoma pojednostavljene partnere (igraju ih Boris Svrtan, Janko Rakoš, Hrvoje Klobučar), sitcom pipničare (uvjerljiv i humorističan Enes Vejzović), “slučajnu” pucnjavu PTSP-ova stradalnika u kafiću bolnice (pogođeno iscrpljeni i nemirni Filip Šovagović), komediografske epizode s pokeraškim kraljem kojemu se rađa peta djevojčica iz trećeg braka (poslovično duhovit Predrag Vušović) itsl. Pipci estradizacije u drami Kaštelanove, međutim, skreću pozornost publike s tematike straha od smrti, a i sa ženskog straha od vlastite seksualnosti te straha od gubitka reproduktivnih prava, straha čak i od samog imenovanja vagine i njezinih bolesti, zbog čega bi predstavu Prije sna bilo idealno gledati u kombinaciji s Vagininim monolozima Eve Ensler: tek toliko da pozornica demonstrira kako vagina nije “nedostupna” mitska spilja po kojoj plešu vile (opet citiram predstavu), nego sasvim konkretan locus užitka, kreativnosti i ženske snage. Izvrsne Gavelline glumice poput Helene Buljan, Slavice Knežević, Anje Šovagović Despot, Jelene Miholjević i Ivane Bolanča znaju nepogrešivo odigrati ženski sram zbog čitave piramide “promašenih očekivanja” koja ih muče u bolnicama i izvan njih. Neke od njih, kao Anja Šovagović Despot, znaju odigrati i bijes, ali u prvom je planu ipak rezignacija i umor junakinja, a ne njihove sposobnosti samosagledavanja i/ili ozdravljenja. Vrijedi napomenuti da je Gavellina “građanska” publika na prizore bolesti i nesreće iz predstave reagirala baš kao da je u pitanju plitka komediografska građa, što je porazno po sve sudionike izvedbe, ali najviše po dramatičarku i redateljicu, koje nisu uspjele emocionalno diferencirati “dramske” od “komediografskih” momenata.

Zabranjena riječ: zločin

Tužna priča o Piramu i Tizbi provokativna je već i zato što ne ispunjava “pokajnička” očekivanja publike kad su u pitanju kazališne izvedbe zatvorenika: umjesto igranja traume, Stojan Matavulj i osuđenici iz Lepoglave odlučili su utjeloviti Vratilovu kompaniju “kazališnih amatera” iz Shakespeareova Sna Ivanjske noći, dakle s jedne su strane estradizirali predložak (sveli ga na greatest hits ili Vratila u Lepoglavi Gornjoj), a s druge napravili teatar koji se pita čemu uopće teatar i što je to izvedbena istina, jer ta pitanja i jesu upisana ne samo u originalni Shakespeareov tekst nego u svaku politiku reprezentacije. Upravo se po stalnom osvrtanju na “navlačenje maski” i promjene identiteta (uzor umjetnika iz Lepoglave duhovito je preimenovan u “Roberta Pacina”; spoja Roberta De Nira i Al Pacina) vidi da je s njima radio čovjek koji kazalište nosi u kostima te kojemu je najvažnije osloboditi ludički potencijal osuđenika. U tome je Matavulj uspio u zadivljujućoj mjeri: osuđenici briljiraju u dosjetkama i parodijama odveć doslovnog razumijevanja i zatvora, i teatra i akcijskih filmova; o Shakespeareovim ljubavnim situacijama da i ne govorimo. Njihova je neposrednost i komunikativnost toliko razigrala publiku (brešanovski humor preglumljivanja i hotimice naglašenih scenskih nespretnosti naravno uvijek izazove učinak kolektivne ekstaze) da je većina gledatelja imala potrebu po završetku predstave osobno pristupiti izvođačima i čestitati im, što se u kazalištu vrlo rijetko događa i upućuje na blizinu kontakta s publikom. Znači li to da građanstvo u zatvorenicima koji glume pod stražom prepoznaje sebe upravo kao “loše, ali nadahnute glumce” ili da je stupanj zabavljaštva predstave toliko visok (ne treba zaboraviti ni humoristički striptiz s parodijom disco-baletne koreografije na kraju uprizorenja) da mu ne mogu odoljeti ni najtradicionalniji gledatelji zaista ne znam, ali znam da je za glumce Tužne priče strahovito važno da ih se makar jednom u životu vidi izvan uloga nasilnika i žrtve koje su navikli igrati. Shakespeare se tako u konačnici možda pokaže boljom socijalnom terapijom od svih postojećih tehnika psihologije i psihoanalize. Drugo je pitanje žele li zatvorenici kroz parodijski diskurz pobjeći od svojih osobnih povijesti: vjerojatno žele, no naklonost kojom ih obasipa publika opipljivo im vraća samosvijest, što je samo po sebi izvrstan rezultat. Tužna priča o Piramu i Tizbi stoga je jedna od najdojmljivijih izvedbi ove sezone, što mnogo govori o ostatku domaćeg repertoara; daleko više eskapističkog od bilo čega što su pokazali umjetnici iz Lepoglave.

“Mir” književnosti

Na razini socijalnih simptoma, zanimljivo je da obje predstave iz tako kritičnih i tako “dramatičnih” konteksta kao što su zatvor i bolnica naprosto žele uzmaknuti prema “redu”, stabilnosti i utjesi književnih situacija: Kaštelanova nas omata u stihove ponavljane i ponavljane epske legende o besplodnim kraljicama, optuženici iz Lepoglave zavode Shakespeareovim prastarim štosevima o Mjesečini kao osobitom nokturalnom performeru nad glavama ljubavnika. I za jedne i za druge, književnost (kao “književna predaja”, kao književni poredak značenja) ostaje glavni jamac nalaženja smisla. U etiku i pravičnost ne vjeruju ni bolesnice iz drame Lade Kaštelan, još manje zatvorski performeri. Ali zato vjeruju u priču. To znači da je estetika do kraja progutala političko polje, no iz njezine glave nažalost ne iskače nova Atena, nego suhi svilež i estradne note sveopće građanske i ljudske “bespomoćnosti”.