Trojedinstvo Života, Ljubavi i Smrti

U tradicionalnoj klasifikaciji žanrova plesne umjetnosti uobičajila se binarna podjela na klasični balet i suvremeni ples. Takva razdioba, naravno, nije bez određenih prednosti, jer, ako ništa drugo, zna se tko koji od tih žanrova priprema i izvodi, tko je čija publika i u kakvim se kazališnim prostorima koja vrsta predstavlja. No, kao i u svakoj umjetno stvorenoj dijalektičkoj opreci, problemi nastaju s onim oblicima umjetničkog izraza koji se takvim podjelama opiru, crpeći elemente iz obaju svjetova i ne pristajući se smjestiti ni u jedan od njih.

Konkretno, ovdje je riječ o onome što se, u nedostatku boljeg termina, naziva suvremenim baletom, ili onim oblikom plesnog izraza u kojem klasični plesači svoj govor obogaćuju elementima preuzetima iz suvremenog plesa. Iako se suvremenim baletom u nas s nezanemarivim uspjehom bavi i nekoliko mlađih koreografa, na čelu sa Stašom Zurovcem, ipak nad svima njima i dalje lebdi neizbježna sjena doajena Milka Šparembleka. Jer, upravo je on uveo suvremeni balet na hrvatske pozornice, a i u svjetskim se okvirima njegove zasluge još i dan-danas spominju. A, uz niz antologijskih koreografija, u njih valja pribrojiti i njegov osnutak lisabonskog Baleta Zaklade Gulbenkian, danas jednog od ključnih ansambala posvećenih toj vrsti plesa.

Poticaj iz implicitno prisutnih ideja

U prigodi dojmljive šezdesete obljetnice Šparemblekova umjetničkog djelovanja, Hrvatsko je narodno kazalište odlučilo pružiti zagrebačkoj publici još jednu prigodu za upoznavanje s njegovim samosvojnim plesnim, a, zapravo, sveumjetničkim svijetom. Izbor je pao na njegove već mnogo puta u svijetu i dva puta u Zagrebu postavljene Pjesme ljubavi i smrti. Riječ je o koreografiji u kojoj Šparemblek složenu dramaturgiju plete oko fragmenata glazbe Gustava Mahlera. On tu glazbu, pak, vrlo rijetko ilustrira, a puno je češće tumači, ili je čak samo uzima kao poticaj za iznošenje ideja koje su u njoj samo implicitno prisutne.

Pjesme ljubavi i smrti zato su daleko više od pukog divertissementa na odabranu glazbu. Naime, Mahlerovi su fragmenti tu uklopljeni u jedinstvenu dramaturšku cjelinu, koja se bavi silnicama unutar trojedinstva Života, Ljubavi i Smrti. Zato ni likovi u toj predstavi nisu samostalni protagonisti, nego višeznačni simboli, čija je brojna značenja moguće pojmiti tek kroz njihove složene međuodnose. Naravno, mogli bismo reći kako Šparemblekova Žena u Crvenom predstavlja sjedinjenje arhetipskih koncepata Erosa i Thanatosa, dok je Putnik simbol i Čovjeka i Čovječanstva, no to bi ipak bilo prejednostavno tumačenje, koje tek djelomice može pojasniti koreografove zamisli.

Prizorište sveukupnosti svijeta

Kao umjetnik koji shvaća dubinsku ulogu teatra u oblikovanju svijesti modernog čovjeka, Šparemblek pozornicu koristi kao prizorište sveukupnosti svijeta, na sličan način kao što je i Gustav Mahler pristupao oblikovanju simfonijske forme. Kao osobito dobar pokazatelj koliko Šparemblek uistinu razumije glazbu majstora bečke Moderne svakako treba uzeti različit pristup dvama dijelovima predstave. Naime, u prvom dijelu koreograf odabire skladateljeve ranije radove, obilježene tipično mladenačkim Weltschmerzom, a u nastavku, temeljnom na Mahlerovoj kasnoj Pjesmi o zemlji donosi lirsku, smirenu sliku oproštaja od ovozemaljskog.

U odnosu na prijašnju postavu Pjesama ljubavi i smrti s početka devedesetih, ova najnovija razlikuje se tek u manjem broju pojedinosti, koji, pak, stvaraju znatno drukčiju opću sliku. Naglasak je tako uspješno premješten s masovnih na komorne prizore, a mekšem ugođaju osobito su pridonijeli i izvanredno poetični kostimi Dženise Pecotić. Odabir solista nije išao na prvu loptu, no, i ovdje se Šparemblek pokazao kao vješt znalac, koji podjednako dobro zna iskoristiti kapacitete stare garde, poput Milke Hribar-Bartolović i Ilira Kernija u glavnim ulogama, te one mladih nada, pri čemu su se posebno istaknuli George Stanciu i Ovidiu Muscalu. Sudeći pak prema rasporedu za sljedeće izvedbe, ni reprizne postave ne bi trebale biti ništa manje kvalitetne. Ukratko, Pjesme ljubavi i smrti predstava su koju svakako treba pogledati, ponajprije zbog Šparemblekove koreografije, ali nikako ne i samo zbog nje.