Tri urote, tri incidenta i par mrkava
“Tata, zašto ideš?”, pitao je najstariji sin, ali otac mu nije odgovorio.
Čak se obrecnuo na sina resicom lijevog uha prije nego što je izašao. Vratima nije zalupio tek pukim čudom.
“Idem kupiti cigarete!”, poručio je, ipak, a najstariji je pomislio: a-ha.
Primogenitura Otac je imao četiri sina, četiri brata rođena u manje ili više odmjerenim vremenskim razmacima. Čim su se vrata zatvorila, između četvorice spomenutih rasplamsala se borba za očevo nasljeđe. Najstariji se, očekivano, pozvao na primogenituru – pravo prvorođenca da naslijedi posjed, državu, dvorac i sve (a zapravo mali stan u kojemu su živjeli). Mlađa braća nisu za to htjela ni čuti, nego su se urotila da ubiju najstarijeg. Bile su tri urote.
Prvo su mu ubacili otrov u sok – našli su tablete za spavanje skrivene u ukrasnom ćupu na kuhinjskom elementu. Najstariji je popio sok i zaspao dubokim snom koji ga je odveo preko praga smrti. Na kraju, na opće razočaranje, ispostavilo se da to ipak nisu bile tablete nego jajašca smrdljivog martina – fuj, fuj, fuj – i da najstariji nije umro nego se samo zaigrao.
Onda su ga upucali iz očevog pištolja; uzalud ga je – jadan otišao otac – skrivao u litrenoj ukrasnoj krigli kupljenoj u Njemačkoj tko zna kad, isto na vrhu kuhinjskog elementa, a braća su već jako dugo znala gdje je. Najstariji je krvario između očiju i već je bio pao u komu, kad mu je smrt naglo dosadila pa si je išao namazati kinderlade – pištolj nije bio pravi i nije bio iz krigle i nije bio s kuhinjskog elementa, nego obični plastičnjak bljeskavi koji su braća dobila jednom davno, kad su bila mala.
Trećeg puta tri su mlađa brata nagovorila starijeg da se igraju vješanja razbojnika. Popeli su se na stol i skinuli luster. Pao im je pritom na pod, prilično se razbio, a još je malo i iskrio jer su ga zaboravili ugasiti – ostala je samo kuka na stropu. Skinuli su zatim štrik za veš – ne brinite ništa, vratit ćemo ga na mjesto kad se naigramo! – zavezali ga za kuku, a dolje napravili omču. Najstariji prvo nije htio proturiti glavu, ali ovi su ga nagovarali i nagovarali, maleni Ivica čak se i rasplakao, i na kraju je najstariji pristao, jer što mu može biti? Njih trojica odmaknuli su stol, a njega je stegnulo u grlu, noge su mu se zabacakale zrakom, kad se začuo krik. Mama!
“Što radite, nesreće jedne!”, rekla je mati.
Upravo je izašla iz kupaone. Kosa joj je bila vlažna. Ako je odmah ne osuši fenom još će se i prehladiti!
“Vratite stol, idioti!”, uzrujavala se.
I dok si rekao keks, ona je, prava jedna mama, došla do najstarijeg, primaknula stol na mjesto i popela se da bi, i opet dok si rekao keks, skinula sinu omču i odnijela ga do kauča.
“Jesi dobro”, pitala je, “jesi dobro, pričaj!”
Što da pričam, pomislio je najstariji, zar je poludjela, i kad će već jednom posušiti tu kosu?
Uto se vrati otac sa cigaretama. Tko bi rekao, govorio je istinu, stvarno je išao po cigarete!
“Ovo vrijeme me ubija...”, rekao je nevezano s ičim.
Zagovorio se tako na moment, dok nije shvatio da se tu nešto važno događa. Spustio se do najstarijeg, sav smrknut, malo mu gledao vrat, a malo je i jaojaokao. Na kraju je rekao:
“Nije, srećom, ništa. Ne mora na hitnu!”
I to bi, pomisli najstariji, bilo to, ali to još nije bilo to, jer otac je – umjesto da bude sretan što mu nije ništa – upriličio svima njima lijep slom živaca. Vikao je, prijetio kaznama raznim, a cigarete je zgnječio i bacio u smeće, kao da su one krive za cijelu situaciju.
“A ocjene u školi, kakve su!?”, povikao je na kraju.
Potom je zalupio vratima zahoda i dugo ga nije bilo. Velika nužda, očito.
Incident trojni Kad se stvar malo smirila, majka je poslala oca u vrt da ubere “malo peršuna, malo kadulje, substručak ružmarina i jednu veću količinu kelerabe” – jer da djeca uvijek uberu nešto krivo, a pola nasada unište. Osim toga, djeca su u kazni, u svojoj četverokrevetnoj sobi (na zidovima mikimaus tapete, na podu tapison-raskrsnica sa slikama), ne smiju van, nigdje van, pa ni u vrt.
I otišao otac – i vratio se nakon čitavih pola sata u jednom od svojih kaotičnijih raspoloženja.
“Ja u vrt više neću”, rekao je.
“Zašto, pobogu?”, pitala je supruga, majka četvero braće.
“Zato što mi se u vrtu dogodio kolosalni incident trojni: ugrizao me prljavo-smeđi, znojni mrav, nešto narančasto i misteriozno ušlo mi je u uho i, na vrhuncu vrhunaca, zabunom sam išao plijeviti tuđi vrt!”
“Do vraga”, reče supruga. “Kako se to moglo dogoditi?
“Evo ovako. Najprije sam plijevio regularno, našim vrtom, uredno sam hodao između gredica i vrebao korove sviju vrsti. Kako kojeg ugledam, zgrabim ga za glavu i – ideš ti meni van, unatoč osjećaju krivice koji, vjerujem, osjeća svaki pljevilac.”
“A jesi vadio cijeli korijen, do u dubinu?”
“Nisam vadio cijeli korijen do u dubinu, jer je korijenje tog korova preduboko. Sjeti se, na tečaju je rečeno da se ne zamaramo dubinskim korijenjem, da to odnosi puno vremena i truda, a da su učinci...”
“Što je bilo dalje?”
“Primijetio sam da se u trokutu celer, keleraba, menta motaju nekakvi začudno smeđi mravi. I vlažni, kao oznojeni. Nisam tome obraćao pažnju sve dok me jedan od njih nije ugrizao do krvi!”
“Mravi ne grizu. Oni štrcaju mravlju kiselinu, kao što im samo ime kaže.”
“Ne, ovaj me baš ugrizao. Pogledaj, vide se tragovi zuba!”
“To si se sam ugrizao!”
“Nisam. Ne grizem prste već pola godine, riješio sam se te grozne navike – sad grizem samo nokte, do mesa, kako i dolikuje!”
“Dobro. Što je bilo dalje?”
“Naporno je to plijevljenje, napornije nego što bi čovjek mislio. Sjeo sam na balu slame ispod onog tamo drveta, sjeo da se malo odmorim. Odjednom, osjetim lagani lahor u lijevom uhu, nešto na rubu svrbeža. Uputim tamo mali prst, onaj na kojemu već treću godinu neuspješno uzgajam produženi, negriženi nokat i iščačkam – znaš što?”
“Što, pobogu?”
“Crveno-narančastu larvu nečega! Odmah sam je bacio dolje u šiprag i nastavio s poslovima plijevljenja kako bih prevenirao napad panike. Jer tko zna kojega stvora to larva bijaše i zašto ju je baš u moje uho išao nasaditi.”
“Ma kakva larva – ušni vosak zna poprimiti svih četrdeset duginih boja. Znam to, pričao mi je bratić koji je otijatar.”
“Ne vjerujem otorinolaringolozima, a ni liječnicima općenito. Kao liječe, a zapravo ti rade o glavi! Pusti ti mene brajko da živim i... I tako potresen, u nastojanju da se usredotočim na golo plijevljenje, nehotice sam prešao među i plijevio u susjednom, tuđem vrtu. Bojim se da sam, uz korov, iščupao i neke važne biljke.”
“To je sve?”
“To je sve. Nakon takvog, kolosalnog i k tome trojnog incidenta nećeš mi, nadam se, zamjeriti ako ubuduće budem izbjegavao vrt.”
“Naravno da neću. Sad odi do vrta i donesi par mrkava.”
“Ali mrkve ne rastu u paru!”
“Upari ih onda.”
“...”
Uparenje “Hansel! Gretelio! Bobi! Ivica!”, poviče tad majka sinovima, “Idite u vrt pomoći tati da upari mrkve!”
Tako su četiri brata u kratkom vremenu izašla iz kazne.