Rastko Močnik  

Trumanov show

komentar

Naslov uzimam po znanom holivudskom filmu u kojemu junaku režiraju cjelokupan život, od kuće do posla, od prisnog gradića do zvjezdanih noći. Sve je kulisa, samo što on vjeruje da je sve istina. Junakov život inverzija je egzistencijalnog držanja s kojim je počela evropska moderna. Kako nam je naložio René Descartes, moramo u sve sumnjati želimo li na kraju doći do izvjesnosti. I više od toga! Želimo li se osloboditi lagodnih predrasuda i ugodnih utvara, tada moramo ne samo sumnjati – već čak pretpostavljati da se, “ništa manje lukav, koliko i moćan, zao duh svom silom zauzeo da nas zavede u bludnju”. Descartesov metodički osnovni motiv o organiziranoj prevari sada je postao svakodnevica – i za onoga tko vjeruje u ono što mu serviraju mediji holivudska fikcija postala je stvarnost.

Slika svijeta u Delu

Uzmimo Delo, koje slovi za ozbiljne dnevne novine u Sloveniji. Što čitateljica i čitatelj Dela znaju o sukobu što upravo potresa Evropu? Što mogu znati o liberalizaciji tržišta rada, zbog kojega evropski ustav možda neće proći na francuskom referendumu?* Naslov u Delu im poručuje samo da je “oslobođenje tržišta rada ključno”. Nekoliko brojeva prije mogli su čitati da sindikati nešto gunđaju protiv “oslobođenja tržišta rada” i da je njihovo suprotstavljanje nerazumno. Delo se čak i u uvodniku pita: “Zašto se protiviti direktivi o radu?” Da je riječ o zloglasnoj “Bolkesteinovoj direktivi”, Delo ne kaže. Ranije je negdje zlovoljno spomenulo da se direktiva pogrešno naziva po nekadašnjem nizozemskom komesaru, iako ju je prihvatila cijela Prodijeva komisija. Nije ni napisano da bi direktiva, stupi li na snagu, pomoću odredbe o “državi porijekla” ozakonila “socijalni dumping”: poduzeća ne bi poslovala po zakonodavstvu države u kojoj djeluju – već po zakonima države u kojoj bi bila registrirana. Za zaposlene to znači: nadnice, sigurnost na radu, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, dopusti, porodne naknade i bolovanja ne po francuskim, njemačkim ili slovenskim zakonima, nego po rumunjskim ili slovačkim propisima. Da bi to uništilo kolektivne ugovore, o tome Delo ne govori. Delo bi radije uništilo sindikate. S pravim hilijastičkim žarom obznanjuje: “Kotači vremena su nemilosrdni. Mogu pogaziti pojedinca ili ideju, ali i institucije...” Ustanova koju bi, da se pita Delo, pregazio nemilosrdni drugi dolazak kapitalizma u naše krajeve, su sindikati.

“Nepokolebljivo na braniku vladajućih”, moralo bi Delo napisati pod svoje ime. Uz dodatak za omladinu: “U svim režimima”. Zato će o sukobu koji potresa Evropu čitateljica i čitatelj Dela doznati samo ono što im priušti predsjednik vlade: “Predsjednik vlade je konstatirao da su na tu reformu očito najspremnije nove članice Unije. Kod starih je sa stvarnom spremnošću”, rekao je, “velika muka”. Dobrodošli u novu Evropu: jugoslavenski komunisti sačuvali su nas od toga da nas Staljin ne anektira u sovjetski imperij – udružene snage slovenskih stranaka sada će nas, uz navijanje Dela, posmrtno gurnuti u Istočni blok. Pa i opozicija je šutjela o Bolkesteinovoj direktivi: da je nešto zucnula Delo bi, zbog svoje deklarirane ekvidistance, prenijelo njezino stajalište. A čega nema u parlamentu, toga nećete naći niti u Delu: u tome je njegova kolaboracija. Ne kolaborira ni s jednom strankom posebno, nego s političkom klasom u cjelini. Ono što politička klasa ne želi vidjeti, to čitateljica i čitatelj Dela ne mogu znati. Volja političke klase kroz filtar Dela postaje slika svijeta za državljanke i državljane.

Selektivno izvještavanje

Zato ćemo u Delu i njemu sličnim medijima samo slučajno doznati da se u svjetskim razmjerima bije bitka protiv privatizacije javnih usluga. Nećemo doznati da prijedlog evropskog Ustava ozakonjuje privatizaciju javnih usluga. Nećemo doznati niti da je privatizacija opskrbe vodom u Južnoj Americi podigla cijene i srušila kvalitetu vode. Da su se narodi tome oduprli i izborili za ponovnu nacionalizaciju te usluge. Samo slučajno možemo doznati da se Urugvaj ustavnom odredbom zaštitio od liberalnih ludosti te vrste.

Prosječna korisnica i korisnik ovdašnjih medija su o napadu na slovensku školu u Trstu doznali iz pisama čitatelja. Zato što je vlada u povodu izgreda ostala bez teksta ni mediji nisu o tome mnogo govorili. Kada su na Sabotinu izvjesili zastavu s kukastim križem i homofobičnim antikomunističkim napisom, Delo je to nazvalo “ideološko obračunavanje među Slovencima” i “ideološka trvenja”.

Hipotetički bismo mogli pokušati opravdati novinarsko općinstvo pretpostavkom da su oni ipak zarobljenici političke klase, koja im određuje politička mjerila i intelektualni doseg. No, tada bismo morali još dodati da ovdašnji novinari i novinarke nisu samo dobrovoljni zarobljenici, nego i čuvari, koji zajedno sa sobom drže u zarobljeništvu i svoje čitatelje. Jer ne samo da im pamet i pero ne sežu preko službenog horizonta političke klase – oni paze i na to da u javnost ne dođe ništa što bi moglo omesti taj koprodukcijski Trumanov show.

Prije nego što je navodno “socijaldemokratska” ministrica uvela knjižničnu naknadu, Delo je skoro svaki drugi dan objavljivalo propagandne pozive u korist naknade – suprotne glasove je hladnokrvno cenzuriralo. Čitatelji Dela vjerojatno još misle da je knjižnična naknada skromno narodno vraćanje duga za velike zasluge pisaca – a ne početak kraja sustava javnih knjižnica pod pritiskom kapitala transnacionalne industrije zabave.

Delo je, uzmimo, izvještavalo kako su u talijanskom parlamentu čak i “malo preobraćeni komunisti” glasali za uvođenje dana sjećanja na fojbe i gubitak teritorija, spomenuvši kako su se novom prazniku usprotivile “samo dvije manje, uglavnom marginalne, ljevičarske stranke”. Delo nije objavilo pismo čitateljice s ispravkom zavodećeg izvještaja. Čitateljstvo Dela tako ne zna da u Italiji postoje autentično antifašističke stranke, koje nisu niti šovinističke, niti iredentističke, niti “marginalne” i “ljevičarske”, već komunističke (Rifondazione comunista, Komunistička obnova i Comunisti italiani, Talijanski komunisti).

U pandžama ideologije

Prije ovdašnjih izbora Delo je objavilo poticajan intervju s moćnim direktorom i uglednim članom tada još vladajuće stranke – ali ga nisu pitali o “brisanju” koje je skrivio dok je bio ministar unutrašnjih poslova. Delo još i sad ponavlja službenu šuplju frazu LDS-a, po kojoj je “brisanje” (svojedobno administrativno etničko čišćenje ne-Slovenaca) puka pogreška. Nije objavilo pismo čitatelja da je njihov kolega novinar još u studenom 2002. u Večeri objavio dokaze o tome kako je “brisanje” bilo promišljeno djelovanje vlade; Delo je cenzuriralo informaciju o tome kako je znanstveno istraživanje ustanovilo da je “nezakonito brisanje” bilo “političko djelovanje svjesno diskriminacijske prirode”, čitateljstvu je prikrilo da je istraživanje objavljeno u knjizi koja je već dvije godine dostupna domaćoj javnosti na slovenskom jeziku, a međunarodnoj na engleskom.

Ne treba pretpostavljati da Trumanov show Dela i njemu sličnih medija potječe iz nekakve posebne ograničenosti tamo zaposlenih ili čak iz njihove zavjere, a u namjeri da nas odvedu u pomutnju. Dovoljno je znati da su mediji ideološki aparati koji drže stranu vladajuće ideologije. A da bismo se suprotstavili pandžama vladajuće ideologije – za to je stvarno potrebno intelektualno se malo potruditi, a ne smeta i mrva poštenja. Malen zahtjev za čovjeka – pretežak za nove pse-čuvare? Ako ne želite sudjelovati u Trumanovu showu, pogledajte na: www.ljudmila.org/index.

Izabrao i sa slovenskoga preveo Srećko Pulig

* Tekst je napisan u travnju 2005. (op. ur )