Trust your desires ili performativni izbor same sebe

Tekst je posvećen maloj Nini koja je 22. 10. 2005. tek došla na svijet.

Ne postoji ništa gore od neostvarenih snova. Trust your desires, natpis na crtežu koji sam jednom dobila, skinut s Interneta, pohranjen na USB-u, printam ga kad god stignem i lijepim gdje god mi se pruži prilika. Nekome će možda jednom dobro doći, tako slučajno, nalijepljen na nekoj fasadi u gradu.

Već dugo razmišljam kako nam je većina identiteta nametnuta, bilo od drugih ili nas samih. Nije čovjek uvijek sam sebi najbliži, to je mit. Želimo i trebamo blizinu i razumijevanje drugih da bismo se osjećali više svojima. Zato nisu svi naši identiteti naši. Ono što identitete dijeli na pozitivne i negativne je odabir, dakle jesmo li određeni identitet odabrali ili nam je nametnut, pa se često grčevito borimo da ga negiramo. Ili, pak, jesmo li neki identitet jednostavno izmislili? Bitno je da u njega čvrsto vjerujemo, da ga doživljavamo kao svoj i da se u njemu/s njim dobro osjećamo.

Oduvijek me oduševljavala pokretačka snaga ljudi kojima su (manjinski) identiteti višestruko isprepleteni, nerijetko vrlo zamršeno, naizgled kontradiktorno, a zapravo samo na način koji društvo ne doživljava kao najpoželjniji. Poigravajući se identitetima, gotovo opsjednuta njima, dugo sam čekala priliku da se tom temom pozabavim i javno. Prilika se pojavila spontano i, usprkos iščekivanju, iznenadno. Bila je to meni intimno vrlo draga manifestacija – Festival prvih, listopad 2005. u Zagrebu. Još od prošle godine: toplina ljudi koji su okupljeni oko festivala, pružanje prilike svima koji žele nešto angažirano reći… Ovogodišnja tema Dominacije, koja je najavljena još prošle godine, pokazala se kao plodno tlo za slojevito razmišljanje o tome kako što jednostavnije iznijeti ovu temu isprepletenih identiteta, i s tim ciljem još jednom aktivistički izložiti svoje tijelo, kao i tijela drugih, iskazati svoje identitete, kao identitete drugih, svih nas zajedno, zasebno i u interakcijama.

Rađanje jedne žene

Konačnu odluku o prijavljivanju Takvog Nečeg za Festival prvih donijela sam tijekom jednog putovanja, kad se ispred mene stvorila jedna slika. Slika Nje, žene s nizom manjinskih identiteta, koja sjedi u invalidskim kolicima, sama, nasuprot svijetu koji nije sama izabrala, kakva nije sama izabrala. Slika je bila vrlo dinamična, iako se Ona nije mogla kretati. Vidjela sam Nju u parku pokraj kuće, u gradskoj vrevi, kako pokušava migoljiti između bezobzirno parkiranih automobila, na demonstracijama, u centru za socijalnu skrb, u svom stanu, u svom krevetu, u sebi… Ona je bila sklop mnogih frustracija, strahova i noćnih mora, ali isto tako i mojih želja, nastojanja i aktivističkog erosa. Slušala sam njezine misli, mislila sam njezinim nijemim jezikom, plesala sam njezinim unutrašnjim ritmom, otkrivala njezine identitete, i one izvana primjetne i one skrivene, nikad glasno izrečene.

Ideja je postajala sve jasnija, minijatura u svijetu kao minijatura svijeta. Njezina bol bila je i moja, njezino oduševljenje malenim pomacima u emancipaciji žena bila je i moja. Tako je Ona napokon dobila oblik, napokon postala osobom. Ali prvo u misli i u osjećaju. Fizički je nastala, utjelovila se, tek nedavno, neposredno prije Festivala, brižno vođena rukom umjetnika, od gipsa dobivenog u bihaćkoj bolnici. Njezini identiteti najprije su bili zamotani u ambalažu, njezino tijelo izronilo je iz amorfne gipsane mase koja inače služi za oporavak nečijih slučajno slomljenih kostiju, stopala i ruku, iščašenih ramena… Ona se rađala, ona je sebe rađala. Transfer ideje između mene i umjetnika, a onda između njegove zamisli i djela, bio je kompleksan, ali ne i težak. Ona je iz mašte i neoblikovanog materijala nastajala upravo onako kako sam je i ja sama polako gradila. Nastala je ne tako jednostavnim lijepljenjem sloja po sloja gipsa po tijelu poznate žene, po njezinim oblinama koje su kasnije tvorile prekrasnu figuru jednostavnog, nedotjeranog, društveno nepoželjnog tijela, tijela koje je odavalo slobodu odabira, tijela koje je odisalo ljubavlju i poštovanjem prema sebi samoj. Moji neprestani telefonski pozivi, ponekad besmisleni i dosadni, prekidanje tijeka umjetnikove kreativne energije, grčeviti vapaji da mi se opiše Njezin trenutni oblik, beskrajna pitanja oko detalja položaja nepokretnih ruku i nogu, oko izraza Njezina lica, isprobavanja idealnog sjedećeg položaja u invalidskim kolicima, a sve to putem telefonske žice, između dva grada, s dvije strane nedavno postavljene granice, koja je proizvoljna kao i svaka druga postavljena granica.

Njezini asistenti

Uzbuđenje me pratilo iz dana u dan, ugodan osjećaj iščekivanja i sreće, ali i osjećaj gorčine, tjeskobe i straha, pomisao kako ću uskoro sresti Nju, onakvu kakvu sam je godinama zamišljala, nepokretnu, crnu, gluhonijemu, kratke kose, i nepoželjnu u svim poželjnim kontekstima; meni, pak, prelijepu i nevjerojatno ponosnu.

Srele smo se tek koji dan prije izlaganja njezina nagog tijela na festivalu koji svojom jednostavnošću i spontanošću osnažuje tek iznikle ideje, prepuštajući im otvoren prostor za akciju i reakciju. Predstavljena je u pomalo turobnoj atmosferi, u polumraku, uz umjetnikovim glasom oglašene identitete i isječke iz tekstova Audre Lorde, Njezine sestre autsajderke. Predstavila se tek s dijelom svojih vidljivih i nevidljivih identiteta, uz muzički urlik Bjork: and if you complain once more, you’ll meet an army of me… Otkrila je javnosti da je crnkinja, gluhonijema, socijalni slučaj, muslimanka odabirom, invalitkinja i lezbijka, osluškujući tišinu oko sebe, jer je to jedino što je mogla uopće ikada i čuti. Nas dvoje njezinih asistenata, pomno smo pratili njezine potrebe, njezine želje, nastojali smo da prenesemo gledateljicama i gledateljima, slušateljicama i slušateljima njezinu poruku, onu koju je toliko dugo spremala javno reći, nikad spremnija, nikad bolnije otvorena. Žensko tijelo oduvijek je predmet požude, ali oduvijek i predmet ismijavanja. Žensko tijelo uvijek je tu, na raspolaganju, iskorištavano radi tuđeg zadovoljstva, u svrhu tuđih naslada, uvijek objekt, a tako rijetko izvor samozadovoljstva.

Sloboda

Festival prvih pružio je i Njoj i nama, autorima rada, priliku da probijemo barijeru dominacije straha i skrivanja, moći i nemoći, velikih i malih, važnih i nevažnih, otkrivenih pred masama, golih i izloženih, bolesnih i drukčijih, u bilo kojem smislu.

Njezin unutrašnji glas progovorio je i za druge. Ona je oslobođena. I sada više nije toliko važno na koji je način istupila javno pred ljudima, onako vječito sama, gola i crna, sanjajući strastveno žene, socijalno bez potpore, krive vjeroispovijesti… koliko je važna Njezina sloboda dok sjedi prekrivena najlonom u mom podrumu, čekajući neku novu priliku, neki novi Festival prvih.