Zasvira stvar Unbreak my heart. Osjeti znoj, iako već u njemu satima, kao zaštitnu opnu okolini. S kolodvora puca pogled na Split, a grad mu vraća ćorke. Mlad je i star, kao i grad. Njegova ga draga vara s mlađim. Stoji sam, znojan, i stvar ga nad kojom se, inače, sretan, zgraža, poražava, i čini se nadmoćnom umornoj žili njegova ponižena osjećaja. Srce mu iz mornarske majice vapi i plače, stisnutih zuba, tiha želuca i mračna pogleda iza mračnih naočala. Draga je sada daleko, sretna. On je ovdje sada, i oklijeva ući u bus. Znoj se hladi gdje zapuše vjetar, razbija s naletom slutnju da patnja je vrela. Srce mu je slomljeno. Split je bijel, isijava kao zvijezda, blješti. Ne razaznaju se klupe na rivi, stabla čak. Ne razaznaju se prozori, razmaci između kuća. Sav je jedan, kao velika srebrna jegulja na zelenu pijesku. Pokuša da ga pogleda, vidi; prije no ode. Zagleda se u detalj broda, pa mol, krošnju palme. Njegova se patnja, konzervirana melodijom koja svira iz trafike, uspravlja na noge i zajedno s njime gleda put Splita. Tu patnju vidi gorostasnom, vidi da joj lice nije lice drage; dok gleda u rivu, patnja stoji do, krupna i snažna, i nadvisuje ga. Iz hlada patnje, sada kuće su val svjetla zaustavljen u trenutku. Stvar doživljava vrhunac, glas se prelomi u dirljivoj interpretaciji, a njemu dođe muka, žao, smiješno i glupo. Iz hlada patnje razaznaje: klupa gdje su sjedili jedne obične večeri, dok strujala je njihovim tijelima prisiljavana lakoća, i razgovarali glasovima koji svako malo u brzanju propjevaše. Dućan gdje je ona otišla da kupi upaljač, a on za njom, da joj stisne ruku i dugo je i dugo drži dok stoje u gužvi i prebolijevaju vrijeme koje već odmiče. Koš za smeće kod kojeg joj se pas popišao na nogu. Mjesto gdje su sjedili s ekipom i ništa ne radili, čak niti pričali. Brod na koji se ukrcala i otišla. Slastičarnu gdje je uzimala dvije kuglice žutoga sladoleda i njime prljala svoju žutu haljinu. Prestane da gleda; ne može više. Patnja u njemu, taj gorostas, sirov, pritišće ga hladom. Ne svira više ništa, oblak riješi crte grada i zasmrdi bus iza otvorenih vrata. To lice, koje mu znoj rastjeruje ledom, nije lice drage, već neko grubo i mrko, potpuno strano, potpuno hladno lice. To je lice koje zna da je ona, s kojom je stajao pod vatrometom i kod parkinga se pozdravljao za laku noć, također imala dragoga, kao i on, tada, dragu, i koje se tada s time nosilo škrto i šturo, kao što se ribari nose sa svojim mrežama. I tu ga ta odvratna, kičasta, patetična pjesma pobjeđuje: sva njegova bol, misao i savjest u neukusu se te pjesme zrcale kao bijeli Split u njegovim mračnim, polaroidnim, vapijućim znojem orošenim naočalama.