Tuga seksa

Nalijem se alkoholom i u privatnosti svoje kuhinje, pod svjetlom gole žarulje, izvedem sirovo, odvratno, ali napokon uspješno vađenje srca pokraj sudopera, koristeći se velikim nožem za sjeckanje peršina, zatim niz žlica za juhu i nož s kratkom, univerzalnom oštricom.

Dok se moje lice razvuklo u grimasu gađenja, rukama skliskim od prolivene krvi, zatvorio sam kukavnu, bubnjajuću grudu nesreće u plastičnu posudu za ostatke. Pod oko mojih cipela poprskan je grimizom i sjenama.

U neko vrijeme nakon ponoći, išuljam se u stražnju uličicu i krenem, povremeno teturajući prema malom parku u susjedstvu.

Istresem bivši organ u smeće među neko grmlje i bacim posudu u drugo grmlje malo dalje i brzo pobjegnem u sjenu pokvarene lampe.

Napokon stignem do svojih stražnjih vrata, teško dišući dok su velike hladne kapi znoja izbijale iz mog sivog mesa. Ali nitko me ne slijedi, nitko ne viče na uzbunu.

Ostatak noći je uistinu vrlo loš, a također i sljedećih nekoliko dana. Padam u neku vrstu delirija.

Ali čak i dok se vrtim boreći se za zrak na svojim prljavim plahtama, čak i dok se mučim, a sve su moje višestruke nespretnosti u kupaonici, s mojim apsurdno nehigijenskim, provizornim povojem – presretan sam.

Moja glava nespretno se naviruje u okvir ogledala u kupaonici, ali rubovi mojeg dvostrukog vida isijavaju snažnu egzistencijalnu dobrotvornost, drhtureću aureolu užitka.

Gotovo nije prošao ni tjedan, opet sam na nogama, dobar kao i uvijek, osim malog nagnuća u držanju.

Također, zadržao sam određenu bljedoću i dugo vremena lako sam se umarao. Ali zapravo, pa što?

Počeo sam izlaziti s gotovo nezasitnim prepuštanjem. Moj takozvani “ljubavni život” postaje scenarij bezgranične aktivnosti – zaprepašćujuće drskosti.

Tko god mi se svidi, tamo i tada polako krenem ravno k njoj, bilo da je ona strana, obla prostitutka koja pogrbljeno stoji na uglu ulice, bilo da je tamo arogantna jetsetterica, koja sjedi savršene frizure, prekriženih nogu i prezirno gleda u svoje piće.

Iznesem što mi je na umu s izravnom drskošću. “Oprostite, ali jeste li svjesni da bi vi izgledali ZAPANJUJUĆE u skupocjenim satenskim plahtama,” ili, “Dobar dan! Mogu li vas maziti satima, na vrlo ugodan način?”. Često me odbiju. Često me, istina je, ismiju. Češće nego to želim priznati sa mnom se poigraju. Ali dovoljno često ih šarmiram.

Udvaram se grozno nekažnjeno, bez imalo zabune uzimam priličan broj duša, prema mnogima se odnosim s manje humanosti nego što bih trebao. Imam obilje djevojaka i prije ili poslije, zbog njihovih ili mojih razloga, prelazim na druge.

Ukratko, ponekad dobijem sve što je moguće; a ponekad samo kratku riječ s dva otresita slova. Povremeno me napuste nakon uistinu dvoličnih, gotovo patoloških manipulacija.

Ali poslušajte me: slušajte ovo: to nikad nije važno! Što uspije, uspije, što propadne, pa propadne.

Jer ja ništa ne osjećam!

Nikakva probadanja, nikakva mučenja, nikakva duševna zakrenuća ili žudnje, nikakve uznemirujuće ekstaze, nikakva ispreplitanja nebeskih privatnosti.

Samo krijepljenje aktivnošću, nagrađeno povremenim putenim užitkom, ili blagim uzdahom prolazne razdraženosti, kao da se kukac bacio na svježe ispoliran izlog.

“Kako da uvijek izgledaš tako – tako nonšalantno – tako si vječno prepun vedre bezbrižnosti?”, moje djevojke bi me iskreno pitale, lutajući ugodnim kutevima mog dnevnog boravka. (Preselio sam se nakon moje sudbonosne operacije.)

“Kako možeš biti takav cijelo vrijeme?”, žele znati. Smiješim im se iza šanka. Slegnem ramenima. Vratim se miješanju koktela.

Nastupa tišina dok odlaze do moderne sofe s turskim uzorkom, namještaju se, razmišljajući, i uzimaju sliku u srebrnom okviru.

“Gdje je ovo mjesto?”, pitaju, mršteći se razmišljajući. “I zašto ti, koji si tako istinski moderan, držiš fotografiju takvog odvratnog zakrčenog grmlja; i u tako profinjenom okviru – poput nekog oltara?”

“Oh, nešto jako lijepo mi se jednom tamo dogodilo”, kažem zagonetno.

“Tamo sam umro – i ponovo se rodio.”

“Oh? Kao ljubimac dama?”, pitaju, stidljivo.

Ja polagano kimnem.

“To sam ja!”

Kod Urara

Nakon postupka, oporavljao sam se u maloj sobi na uglu čiji su se zidovi pokriveni daskama tiskali pod strehom. Nije baš prostrana, ali svježi zrak i toplina ulazili su kroz svijetle, razmaknute zavjese na prozoru, i na kraju dana, urarova bi žena dolazila da me izvede na trijem. Sjedim krila prekrivenog kariranom dekom u društvu drugoga gosta. Jezero se blista pod nama kroz škripave stupove borovine, a patke polako podižu svoje zmajolike povorke u zrak i započinju svoj zamah preko naše panorame. Zrak miriše na smolu na blago osvježujući način.

Moj kolega-u-popravku i ja izmjenjujemo naša uobičajena dnevna pitanja i izvještaje. Mi smo žrtve romansi, nas dvojica, I to vrlo određene vrste: pokazalo se da su naša srca satovi kukavice. Takvi smo mi muškarci i došli smo ovamo u borove šume da nam se poprave dijelovi. U mom slučaju, urar je morao potpuno odstraniti antiknog, rukom izrezbarenog crvendaća koji je tu stanovao, tako je strašno bio izmrcvaren u katastrofi ljubavne veze. Njegova zamjena, nažalost više nalikuje sjenici i ne iskače iz svojih vratašaca napravljenih od orahovine jednako energično kao prijašnji omiljeni model. Ostajem tu još nekoliko dana dok urar nastavlja popravljati, kao što radi i mom kolegi, čiji su prekrasni mini jelenji rogovi pukli na nekoliko mjesta kada je ulovio svoju ženu kako ga vara, i to treći put. Tada je njegov opružni mehanizam podlegao unutarnjoj hrđi i njegova je malena ruka jednostavno stala.

Tako sjedimo zajedno uživajući u zraku i dolazi urar sa svojom neupaljenom glinenom lulom među zubima i zelenom kutijom za alat. Zaželi nam dobru večer. “Tko je prvi na redu večeras?”. upita. Ja sam. i ispričam mu kako mi je prošao dan. On sluša, kimajući. Prstom zaustavi malo, žirom opterećeno njihalo na mojim prsima, ispituje, te ga stavlja u pogon svojom sitnom turpijom i minijaturnim odvijačem. Osjećam njegov topli dah koji miriše na duhan i kavu dok pipa po unutrašnjosti uskom cjevčicom kantice za ulje. Ulje je hladno dok kaplje i ja se od škakljanja zahihoćem. Urar se ceri obuzet mislima, premješta lulu i mami drvenog stanara van prstima. Manevrira njime naprijed natrag nekoliko puta, kako bi ulje ušlo u mehanizam. “To bi sada trebalo biti bolje”, napokon govori. Konzultira svoj džepni sat i ponovo namješta moje vrijeme.

Tada usmjerava svoju pozornost na drugog štićenika i ja ga promatram, diveći se ponovo njegovoj obzirnosti i vještini, tako neočekivanoj iz tuposti i čilosti njegove pojave. Podsjeća me na hrastov panj u polju.

Završava svoje prilagodbe na mom susjedu, korakne unazad, brišući prste na svojoj zadivljujućoj antilopnoj pregači. “Dobro gospodo”, izjavljuje i gleda jednog pa drugog, poput dirigenta koji priprema svoj sastav. Nastaje stanka, a zatim sat otkucava u svakom od naših prsa koja se oporavljaju, i na znak dražesni kapci skaču i otvaraju se i naše ptičice ponosno izbijaju u javnost – moja bucmasta sjenica, i smiješna mala kokoš mojeg susjeda (idejna zamisao pripada njegovoj majci…). Poletno dobacuju svoje uzvike. Urar naginje svoju glavu kako bi se svakoj posvetio naizmjence, osluškujući tečnost i žustrinu, zvukove skladne zvonjave. Kada su se kapci zatvorili, on maše prstom u mom smjeru. “Nije još sasvim pravi,” kaže. “Ali promjena drva uvijek izaziva poteškoću u ravnoteži.” “Jednostavno nije kao ona stara, zar ne?” Razmišljam, čeznutljivo. “Ali je jako dobar; i trajat će vam godinama”, kaže, uvjeravajući me.

Napušta nas, a mi sjedimo pred pogledom koji se mrači sve dok nije vrijeme za večeru u našoj sobi. Još nismo dovoljno snažni za zajednički stol, pa će nam naše društvo morati dostajati za večeras. Čavrljamo, kao i uvijek, o onome o čemu su i drugi na ovom trijemu uvijek razgovarali – koje su nas nevolje tu dovele, što nas čeka, jednom kada popravak bude završen. I naravno, o trajnoj, neobično sramotnoj, misteriji svega toga što smo muškarci čija srca su kičaste naprave, čije ljubljene duše se sastoje od malih dekoriranih drvenih ormarića – drangulija izvađenih iz dječjih knjiga, nastanjene ručno izrađenim simulacijama minijaturnog pripitomljenog životinjskog svijeta.

Čija pjesma je vječni, veseli povik čudaka i luđaka: dva sloga! Dva sloga! Moj kolega uzdiše i sam sebi nešto pokazuje, te uzvikne nezadovoljno, kao što to čini u neko vrijeme svake večeri, “Ah, tako je teško pronaći ženu, koja doista razumije… sve ovo!” Moram kimnuti slažući se, dok sjedim pokraj njega, osjećajući sporu, pravilnu težinu svog njihala.

Oko nas se večernje sjene isprepliću u tkaninu kontinuirane tame. Rane zvijezde vise poput ukrasa među najvišim granama borova. Krik usamljene, odvojene ptice doplovi s jezera; i urarova žena izlazi na trijem s lampom.

S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst.

Iz knjige The Sadness of Sex, Delta, 1995.