Tuga stvari i radost prisjećanja

Suvremena japanska književnost na hrvatskom jeziku gotovo da se svodi na prijevode haiku poezije, romana Harukija Murakamija i samo jednog djela Nobelovca Oea Kenzaburoa. Prije 10 godina u Rijeci je objavljena Antologija suvremene japanske novele koja je ostala nezapažena. Zarez je u veljači 2005. jedan svoj broj posvetio temi suvremene japanske književnosti, Libra Libera u broju 12 predstavila je sedmero suvremenih japanskih autora a u broju 18 Ryua Murakamija, i tu gotovo da se iscrpljuje mogućnost uvida hrvatskih čitatelja u suvremenu japansku književnu produkciju.

Važno je primijetiti da su malobrojni prijevodi japanske književnosti na hrvatski jezik dospjeli preko jezika posrednika – engleskog. Iznimka je prijevod romana Oea Kenzaburoa i spomenuta antologija, koji su na hrvatski prevedeni izravno s japanskoga jezika. Prema Unescovu pravilu, praksa prevođenja s jezika posrednika prihvatljiva je u slučaju kad u zemlji ne postoji više od pet aktivnih prevoditelja s jezika izvornika. S obzirom na to da na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u sklopu orijentalnih studija postoji i trogodišnji studij japanologije, možemo se nadati da će se u doglednoj budućnosti prijevodi s japanskog na hrvatski jezik obavljati bez jezika posrednika.

Dvostruki trokuti

 Uz Murakamija, u hrvatskom je prijevodu posljednjih nekoliko godina prisutna i Banana Yoshimoto, pravim imenom Maiko Yoshimoto. Rođena je u Tokiju 1964., gdje i danas živi i stvara. U japanskoj suvremenoj književnosti predstavlja jedno od važnijih autorskih imena čija su djela ovjenčana i nizom književnih nagrada. Popularnost izvan granica Japana stekla je zahvaljujući romanu Kitchen, koji je napisala u svojoj dvadeset i trećoj godini i koji joj je najprije munjevito donio slavu u domovini, ubrzo je preveden na mnoge svjetske jezike i doživio je čak dvije filmske ekranizacije. To je ujedno i prvo njezino djelo prevedeno na hrvatski jezik, objavljeno u nas 2000. Sama autorica priznaje da na njezin književni rad snažno utječe manga odnosno stripovi. Kritičari su je svrstali u manga generaciju japanskih pisaca.

Ove je godine, u izdanju Disputa i Biblioteke Književna smotra Hrvatskoga filološkog društva, obavljena njezina knjiga U dubokom snu, u prijevodu Damjana Lalovića i Jadranke Pintarić.

Knjiga sadrži tri novele: Noć i noćni putnici, Ljubavne priče te zadnju, po kojoj je knjiga i dobila naslov, U dubokom snu. Prva priča govori o poginulom mladiću Yoshishiru, iza kojeg su ostale njegove dvije djevojke, obje emotivno shrvane gubitkom. U drugoj je riječ o dvjema djevojkama koje dijele istog muškarca, pristaju na suživot u njegovoj kući iako se međusobno ne trpe, ali razvijaju snažan međuovisnički odnos kojeg će jedna od njih postati svjesna tek kad druga umre. U trećoj priči likovi su ponovo zarobljeni u ljubavni trokut, ali on je neobičan utoliko što je riječ o mladoj ženi i njezinu ljubavniku, oženjenu muškarcu čija supruga nakon teške prometne nesreće leži u komi.

U svakoj od priča pojavljuju se dakle dvostruki trokuti. Na prvoplanskom trokutu, koji je uvijek ljubavni, u nj su umreženi likovi – jedan muškarac i dvije žene. U drugoplanskom okviru, koji je tematsko-motivski, kutove čine ljubav, san i smrt, gdje ljubav biva poveznicom, smrt razdvojnicom, a san nekom vrstom stanja između, mjestom susreta s onima koji su na javi nedostupni.

Od pisaca koji pripadaju nekim nama dalekim i nepoznatim kulturama uvijek, možda i nesvjesno, očekujemo da će njihova knjiga prezentirati više od sebe same i svoga autora, da će nam biti jedan prozor u drugi svijet, onaj iz kojeg samo djelo dolazi, ili da će nam makar potvrditi stereotipe koje o tom svijetu imamo a koji su ujedno i naša jedina spona s njim. U slučaju Japana, to su dalekoistočni misticizam, kompleksnost i bogatstvo tradicije kojoj je bliska kontemplativna smirenost, i, s druge strane, kaotična užurbanost i nemir koje vezujemo uz suvremeni način života u tehnološki naprednom i bogatom Japanu, zatim, politički ali i kulturni mazohizam, samozatajnost, osamljenost koja prerasta u posvemašnju otuđenost, specifična gastronomija i kompleksnost rodnih razlika i odnosa.

Banana Yoshimoto ipak je spisateljica univerzalnih tema koje ne nose patinu japanskog kulturnog miljea, a istovremeno nisu toliko poopćene u namjeri da se približe i dodvore zapadnom čitatelju. Unatoč tome, stekla je popularnost u zapadnim zemljama i danas u Japanu spada među prevođenije suvremene autore.

Radost prizvana nostalgičnim prisjećanjima

Teme koje dominiraju u knjizi U dubokom snu usko su povezane s čovjeku bliskim fenomenima smrti, ljubavi i sna, preko kojih se Yoshimoto ipak nadovezuje na japansku tradiciju estetike mono no aware što bi u doslovnom prijevodu značilo “tuga stvari”, odnosno neuhvatljivosti, prolaznosti i nestalnosti stvari, u skladu s kojom ljepota proizlazi upravo iz svoje nepostojanosti i eteričnosti. Dominantnom emocijom tih pripovijesti u pravilu je radost prizvana nostalgičnim prisjećanjima na ugodnu nedavnu prošlost, ali je ona izmiješana s tugaljivošću i melankoličnom percepcijom sadašnjosti u kojoj dominiraju gotovo onirička stanja glavne junakinje koja predstavljaju eskapizam i istovremeno način približavanja prošlosti. Naracija u svima trima pričama teče na dvjema vremenskim platformama, gdje je prošlost uvijek ugodnija jer je definirana i konačna, a sadašnjost izmiče analizi upravo zbog nemogućnosti likova da se od nje distanciraju i emotivno je procesuiraju.

Zanimljivu impostaciju likova autorica postiže tako što ih definira upravo unutar međusobnih odnosa i načina na koji se oni uzajamno percipiraju, gdje ono autentično u njima postaje prepoznatljivo upravo u onoj mjeri u kojoj se ponavlja u različitim odnosima s drugima.

 Priče Banane Yoshimoto karakterizira staložen i pitak pripovjedački stil, temeljen na elegantnom i suptilnom jeziku koji sugerira ugodnu sporost i ne mari pretjerano za deskriptivne izlete u naraciji. Dok čitamo ovu knjigu, čini nam se da smo posve izvan nje, neuvučeni, promatrači izvana, budni i neuhvaćeni u njezine priče. Tek naknadno konstatiramo da smo zapravo posve unutra, u dubokome čitateljskom snu i da nikako ne možemo detektirati onaj trenutak u kojem smo postali zavedeni tekstom.