Tunel od zvijezda

Taj vam je osjećaj vjerojatno poznat. Naiđete na nešto što vam se svidi – neki roman, neki bend, neki film ili sliku – i poželite imati sve što je napravio autor te umjetnine. I onda vidite da toga ima cijelo brdo. Koje uzbuđenje! Koliko stvari za istraživanje!

Nakon nekog vremena, negdje između osmog i dvanaestog albuma, počnete se pitati (osobito ako imate umjetničkih pretenzija; a tko ih od nas nema?): “Kako su to sve uspjeli? Kad su sve to stigli?” I krenete uspoređivati vlastiti život s tim nizom vatrometnih atrakcija. Rezultat je, vrlo vjerojatno, porazan. Oni su supermeni, vi ste pacer koji tu i tamo nešto brlja, uglavnom gubeći vrijeme na gluposti.

To, međutim, nije istina. To djeluje – u najčišćem obliku – ono što bih nazvao efektom zvjezdanog tunela.

Han Solo

U SF filmovima, kad Han Solo ili Enterprise uključe “zvjezdani pogon”, pa svemirski brod krene brzinom većom od svjetlosne, zvijezde se oko njih – zbog ubrzanja – skupe u prsten, u tunel; toliko brzo promiču mimo broda. Isto se događa i nama, dok čitamo niz od dvadeset i četiri romana omiljenog pisca. Pisac je radio dvadeset i četiri godine; mi njegovo djelo pročitamo za mjesec ili dva. U usporedbi s vremenom koje je bilo potrebno za pisanje, činimo to nadsvjetlosnom brzinom. Zvijezde se skupljaju u tunel; svemir izgleda drukčije.

Ovaj je efekt, dakako, iznimno koristan. On omogućava spoznaju. Kamo bismo došli kad bismo čitali onom brzinom kojom je pisac pisao? U najboljem slučaju, do one točke do koje je i pisac došao: proveli bismo pola radnog vijeka čitajući dvadesetak knjiga. Ovako, dobivamo mogućnost nadići ga. Isti se taj efekt javlja i, recimo, u povijesti; zahvaljujući njemu, možemo sažeti – i sagledati – desetljeća, stoljeća, čitave ere.

Istovremeno, efekt zvjezdanog tunela nosi i svoje opasnosti, svoje sablasti. Poput svakog ubrzanja.

Perspektiva

Jedna je površnost. Dok mimo nas promiču cijele galaksije, teško da ćemo uočiti detalje. Ono što se lijepo vidi jest total, za krupne planove i zumiranje treba usporiti, čak stati (treba čitati brzinom približnom onoj kojom je pisac pisao, ako ne i manjom). No, ovo je manja opasnost, jer smo je obično svjesni.

Ozbiljniji je problem izobličenje perspektive. Sjetite se: iznad nas više nije nebeski svod, konkavna ploha posuta zvijezdama, nego tunel – zvjezdani prsten s crnim otvorom u sredini. Zbog brzine, svijet mijenja oblik. Čitav životni vijek Dostojevskog, Tolkiena, Papandopula biva zgusnut u nekoliko sati ili nekoliko dana. Posve glatko – tako da toga nismo ni svjesni – otpadaju pauze, krize, odlaganja, lažni počeci, izgubljeno vrijeme, buljenje u zidove i obiteljski ručkovi, napušteni planovi i neočekivani obrati, slučajnosti i svjesni napori da se nadiđu vlastite granice. Ne vidimo proces – vidimo samo rezultat; dapače, niz rezultata u brzom slijedu.

Otuda dojam da je njihov život niz hitova, vrtoglav vrtuljak kreativnih vrhunaca (dok je naš nešto sasvim drugo).

Otuda, također, i cijena koju plaćamo za sagledavanje. Pred nama je krajolik sastavljen od samih rezultata; taj krajolik možemo proučavati i istraživati – ali on je, zapravo, konstrukt. Za života onih koji su krajolik stvarali, on nije postojao: visovi rezultata, za nas zbijeni u planinske lance, bili su rastavljeni prostranim ravnicama svakodnevnog života i intenzivnog – krajnje nefotogeničnog – rada.

Povjesničarska boljka

Iz svega je ovoga očito da efekt zvjezdanog tunela pravi probleme prvenstveno onima koje zanima povijesna dimenzija nekog niza događaja (dvanaest filmova istog autora, ili istog glumca, predstavljaju u takvom slučaju također jedan niz događaja). Onima koje interesira umjetničko djelo samo po sebi – recimo, kritičarima – zvjezdani tunel nije važan, njihovi su problemi drugdje. Zvjezdani je tunel, dakle, profesionalna boljka – specijalističko slabo mjesto – povjesničara svih vrsta (od onih uobičajenih, koji pokušavaju razumjeti davno nestale svjetove, do proučavalaca suvremene pop-kulture). Zato ne čudi što se isto ono iskrivljavanje perspektive kakvo poznajemo iz vlastita privatnog suočavanja s bilo kojim skupom umjetnina javlja i u znanstvenim historiografskim istraživanjima. Moramo si predočiti povijest jednog stoljeća, ili nekoliko njih; kako u tom kontekstu zadržati svijest da je godinu dana itekako dug period, da, recimo, godinu dana vladavine jedne stranke, ili jednog čovjeka, može ostaviti vrlo trajne posljedice? Ili, rat koji je trajao četiri godine: koliko je to zapravo? U usporedbi sa sedamdesetogodišnjim ratom, gotovo beznačajno; u životu jednog čovjeka (zamislite sebe kako izdržavate kaznu od četiri godine zatvora, zamislite što se sve događa jednom djetetu između prve i četvrte godine života) – strašno puno. “Onda godinu dana nije radio ništa.” To je vrlo lako napisati, recimo, u nečijoj biografiji – ali je li tako što uopće ljudski moguće? Ako jest, radi se o fenomenu koji sam po sebi zahtijeva pomno istraživanje.

Pogled u prošlost – u ono što nam je od prošlosti dostupno – nužno izobličava, iskrivljuje, skraćuje. Korigirati tu optičku varku teško je (ponekad to možemo postići racionalno, ali ne i emocionalno; shvatiti, ali ne i osjetiti), ali moguće; moguće je, ali teško. No, bez toga, odmičemo se od prošlosti kakva je bila neovisno o nama – pojednostavljujemo pravila igre – i time riskiramo da, u konačnici, igra postane premalo zanimljiva.