#440 na kioscima

17.8.2015.

Iva Šakić Ristić  

Tup nož


Odrezali su mi grudi kad sam imala dvanaest godina. Rekli su mi da mi ne trebaju, jer ionako neću biti majka, bit ću lovkinja. Tako su mi rekli. Lagali su. Sad kad sam rodila dijete, dali su ga drugoj jer ona može dojiti. Sve ih mrzim i nikakve priče me ne mogu navesti da prestanem, čak i to dijete mrzim jer za njega nisam majka, već samo lovkinja, strankinja bez grudi. Katkad pipam ožiljke, pitam se kakve bi mi grudi bile, bi li narasle velike, bi li visjele i bile čvrste, bi li bile kao lopte, ili kao veliki valjci s bradavicama prema dolje. Možda bi stršale špičasto prema van. Možda bi bile različite veličine, razmaknute. Možda bi se spajale.

Kažu mi žene da ih bole grudi katkad, od mlijeka, ili ljutnje, a mene bole ožiljci kad kiša pada i prsa su mi hladna za zimskih noći dok snijeg pada. Voljela bih da imam grudi da ih griju, jer muškarca nemam, samo druge lovkinje na ležajevima do moga, jednako jalove i bez grudi, samo bez djeteta koje mrze jer živi negdje u selu spavajući uz grudi neke druge žene… neke žene, jer ne znam jesam li ja to, žena.

Onaj lovac se ponašao kao da jesam, to mi se svidjelo i dala sam mu da se ponaša prema meni tako, možda je i zato dijete došlo. Sam čin je uvjerio moje tijelo da jesam žena, samo što je tada lovac odustao od mene kao žene i potražio neku s grudima.

Stisnuh koplje jače i krenuh po svježem tragu. Treba jesti. Uvijek treba jesti, svaki dan, bez prestanka, ali potreba za majčinim grudima prestane brzo. Tko se još sjeća pritiskanja usana uz toplu kožu i uz bradavice.

Moja sjećanja ne sežu tako daleko. Katkad se pitam je li se to uopće dogodilo.

Kad sam izvukla koplje iz još toplog krzna nisam osjećala ni zahvalnost, ni tugu zbog te žrtve. To me je rastrijeznilo.

Opipala sam svoja jalova prsa.

Možda je tu bio trag nečega što nisam imala, ali to nije bio sav prostor mog života. Iza tih tragova je bilo živo tkivo mog tijela, mojih pokretnih udova. Nisam bila nepokretna i izložena kao srna pod mojim nogama, nisam bila oduzeta, mogla sam se kretati.

Prebacila sam lovinu preko svojih leđa zahvaljujući se njezinom duhu na pouci i hrani, pozivajući je da mi pravi društvo putem. Kad sam dosegnula selo odlučila sam izrezati najbolji dio, pripremiti i odnijeti svome djetetu. Ipak je ono živo i mora jesti, a morat će znati i čije ga grudi nisu dojile. Kad poraste izradit ću mu koplje i poučiti da ne ostavlja ženu koju je otvorio. Kad zasiječeš nož u meso, ne povlačiš se i ne ostavljaš tijelo lešinarima, nego provedeš djelo do kraja. To svaki dobar lovac zna.

Morat ću pričati sa starješinom da provjeri tog lovca koji ne poštuje odabrane lovkinje i njihovu svetost. Pitali su me za njegovo ime, ali nisam ga bila spremna reći, misleći da štitim našu spojenost. Sad znam da sam štitila njegov nemar. Ako je takav prema ženi bez grudi, koliko boli može donijeti svojoj lovini u krznu. Možda joj uopće ne iskazuje poštovanje, možda je muči, možda jedemo meso puno jala tupog noža.

Izložila sam lovca testu i okrenula mu leđa, nije me zanimao ishod, zanimale su me crtarije u pijesku djeteta koje sam nekoć mrzila. Nosila sam mu hranu svaki dan i izrastao je jak, imao je snažnu ruku i snažan glas. Više nije sjedio ženi s grudima u krilu pored vatre, sjedio je do mene pružajući mi kruh. Život je izgledao drukčije uz malo kruha i s povezom oko prsa.

"Kiša će", rekla sam.

"Onda ćemo skloniti odjeću", rekla je žena koja je dojila mog sina. "Hoćeš li ostati večeras? Mjesto našeg lovca je prazno, nestao je zadnje zime na planini kad su lovili bizona."

"Ostat ću", rekla sam i više mi nije smetalo što me grudi ne griju. Da ih imam morala bih održavati svoju kuću dok se drugi veru po planinama, trče i nose koplja. Morala bih pustiti svog sina samog s njima da nestane u nekoj nesreći i da nitko ne potraži mjesto gdje je pao, da njegovo tijelo ne donesu doma, već ga ostave vjetru i kiši. Ovako će on uskoro slijediti moje stope i moći ću paziti da ne padne i ostane sam, a ako padne moći ću ga vući doma da žena koja ga je dojila može plakati nad njegovim tijelom i da ga njezine suze povedu na drugu stranu, do sigurnih predjela onih pomazanih mlijekom.

"Gdje je nestao?", pitala sam kad je vatra utrnula i sin je zaspao.

"Gore na putu prema ledenjaku, tri koplja ispod demonskog zavoja", odvratila je tiho, mrak je razotkrio tugu. Znala sam da ću ga sutra potražiti i vratiti ga. To je bilo nešto što sam mogla učiniti za ženu koja je mom sinu dala mlijeko.

Nakon što se isplakala nad zamotanim kostima svog lovca, žena s grudima je ustala. Pokopali smo ga uz potok.

"Djevojčica je ovdje", pokazala je na mjesto uz lovčeve noge, "ona koja je umrla kad se tvoj sin rodio, sad će je on paziti. Ti možeš ostati i paziti na svog sina, ja mogu otići, više nisam potrebna", rekla je zureći u zemlju na kojoj je izrasla trava.

"Ostani", rekla sam, "ja ne znam grliti, ni tješiti, kao što ne mogu ni dojiti. Ti grli, ja ću loviti i on će odrasti cjelovit."

Kimnula je glavom pristavši, obrazi su joj bili mokri, više nisam bila sigurna za kim plače.

preuzmi
pdf