O socijalnim implikacijama reforme obrazovanja u Turskoj
Fragmentacija obrazovnog sustava na javne i privatne škole neminovno omogućuje veću reformsku fleksibilnost, kao i autonomiju privatnih srednjih škola u svrhu kvalitativnog razvoja i progresivnosti u jednom tradicionalnom nacionalnom kurikulumu kakvog ima Republika Turska. Formalno anglističko obrazovanje nekoliko je mjeseci nakon magistriranja autora igrom slučaja odvelo u školu nadomak Sirije - privatnu osnovnu i srednju školu Kolej Vakfi1 (GKV) grada Gaziantepa.
Pregled privatnoškolskog ustroja Gaziantep, gotovo dvomilijunski grad, je brzorastuće središte jugoistočne Anatolije prepoznat kao jedan od najvažnijih turskih industrijskih epicentara te bitan instrument domaće proizvodnje. Ugledna škola Gaziantep Kolej Vakfi slijedi obrazac privatnog obrazovanja u Turskoj prema kombiniranom modelu obveznog osmogodišnjeg osnovnoškolskog i četverogodišnjeg srednjoškolskog obrazovanja. Unificirani sustav javnog školstva u prva četiri razreda osnovne škole2 pretpostavlja nastavni program predvođen razrednim učiteljem, dok pojedine specijalizirane predmete poput stranoga jezika, glazbene kulture i tjelesno-zdravstvene kulture preuzimaju specijalizirani učitelji. Više razrede osnovne škole ekvivalentno ustroju u hrvatskim školama, dijele predmetni nastavnici. Razredi se klasificiraju prema kategorijama znanja evaluiranih inicijalnim predmetnim testovima na početku školske godine pa se tako učenici abecedno svrstavaju u odgovarajuće razrede, počevši od slova “A” što pretpostavlja najuspješnije učenike, razvijajući se potom prema uspjehu i broju učenika u generaciji. Očekivano, ovaj mehanizam pristupa u oblikovanju metodologije rada podložan je pedagoškoj reviziji zbog sublimne poruke upućene učenicima različitih razina sposobnosti, ali i različitih razvojnih faza zbog kojih mogu biti stigmatizirani kao manje kompetentni. Isti model primjenjuje se u srednjoškolskom sustavu u koji učenici prelaze nakon polaganja svojevrsnog prijamnog ispita po završetku osmoga razreda osnovne škole.
Srednjoškolski je sustav, kao i u ostalim srednjim školama, bipartitan i dijeli se na Prirodoslovnu srednju školu, što odgovara hrvatskim gimnazijama i Anatolijsku srednju školu. Prag za upis u prvu jest prosječna ocjena 4.00 iz matematike, prirodoslovlja i turskog jezika. Anatolijske srednje škole razlikuju se od Prirodoslovnih prema programu na odabranom stranom jeziku. Najčešće se, kao u slučaju dotične škole, radi o engleskom jeziku, a upisuju ih učenici najboljeg uspjeha na nizu evaluacijskih testova tijekom višeg osnovnoškolskog obrazovanja. Anatolijske i Prirodoslovne srednje škole znatno se razlikuju od škola javnog obrazovnog sustava, ali pripadaju istom sustavu srednjoškolskog obrazovanja postavljenog i koordiniranog u Ministarstvu obrazovanja. Anatolijska srednja škola slijedi određeni kurikulum dominantnog nastavnog programa na engleskom jeziku; sedam sati tjedno u 9. razredu, dok se u iduća tri razreda održava tri školska sata tjedno. GKV se pritom razlikuje od ostalih pandana po smanjenom broju satova na engleskom jeziku u korist matematike i prirodoslovlja, a tu je i njemački kao drugi strani jezik. Dotična privatna škola od 2012. godine otvorila je i novu školu unutar istog kompleksa koju učenici pohađaju pet godina prema shemi 1+4, gdje nakon osmog razreda osnovne škole godinu dana pohađaju pripremnu nastavu. Ona se po broju sati ne razlikuje od uobičajenog standarda, a omogućuje im individualniji i kreativniji pristup pojedinim predmetima te razredi obično broje do deset učenika. Da bi učenik upisao takav oblik srednje škole morao se do sada prijaviti Ministarstvu obrazovanja za promjenu statusa u prijelazni oblik, zbog čega je ova škola i predstavila novu školu imena Cemil Alevli. Nakon pripremnog razreda i godine dana provedene s izvornim govornicima i stranim nastavnicima, učenici upisuju 9. razred (ekvivalent prvom razredu hrvatskih srednjih škola).
Razlike u obrazovanju Diskrepancija među slojevima u gradu određuje vrstu i kvalitetu formalnog obrazovanja, što rezultira slanjem djece bogatijih građana, odnosnog najvišeg sloja, u privatne gradske škole. Ograničeni manji prihodi, nedovoljni za visoke školarine očekivano rezultiraju odabirom javnih škola, čime obrazovanje neminovno postaje instrumentom povećanja socio-ekonomskih razlika i njihovom budućem učvršćivanju. Štoviše, slijed obrazovnih reformi onemogućuje facilitet razvoja obrazovne mreže koja bi dugoročno smanjila razlike u dohocima i maknula institucionalne zapreke ujednačenom obrazovnom razvoju. Svijest o dohodovnom disparitetu manifestira se u nošenju školskih uniformi kao univerzalno primijenjenom standardiziranom momentu tipičnom za oba školska sustava. Dok pravila o odijevanju variraju od škole do škole, nerijetko će javne škole onim najsiromašnijim učenicima omogućiti pravo na besplatne uniforme, kao i besplatne udžbenike. Međutim, osim što roditelji djece u privatnim školama plaćaju visoke školarine ekvivalentne školarinama na hrvatskim privatnim visokim učilištima, dodatno izdvajaju sredstva za uniforme, ali i školske udžbenike i nastavnu opremu koja ne ulazi u okvir predviđenih školarina. No takve se razlike kompenziraju izvannastavnim aktivnostima poput šahovskog, nogometnog, rukometnog, odbojkaškog, košarkaškog, folklornog ili Lego kluba te dodatnom nastavom iz pojedinih predmeta.
Razlike su i kvantitativne, odnosno strukturne prirode, pa tako učionicu osnovne i srednje privatne škole ispunjava 25-30 učenika, što je pandan hrvatskom sustavu, dok u javnim školama u razredu nerijetko nastavu pohađa 40-ak učenika, a postoje i pojedini slučajevi u Gaziantepu gdje je broj učenika u razredu gotovo pedeset. Nastavni sat privatnih škola u pravilu traje 40 minuta, a školski odmori 10 minuta.
Blizak odnos s Atatürkom Reformator koji je uspostavio Republiku doista je postao ocem cjelokupnog turskog naroda temeljitom transformacijom strukture društva. Njegove su sekularne reforme promijenile obrazovni sustav te omogućile veći i lakši pristup znanju. Jedna od reformi koja je drastično promijenila statističku sliku pismenosti bio je prelazak s arapskog na latinično pismo. Obrazovanje je s Atatürkom postalo nacionalni razvojni prioritet koji se i danas prepoznaje kao vitalizirajući element, što je očito iz rada Ministarstva nacionalnog obrazovanja. Imperativ Ministarstva jest postići obrazovano liberalno društvo vođeno nacionalnom sviješću o ujedinjenoj državi održavanoj doprinosom konkretnim znanjima i vještinama. Nakon dugotrajnog ratnog razdoblja, osiromašena zemlja starog stanovništva suočila se s deficitom ljudskog potencijala i radne snage te posljedično mobilizirala resurse za oblikovanje obrazovnih temelja. Iako je u manje od pola godine postigao uspješnu, premda naglu i nametnutu implementaciju latinice, bilo je potrebno puno više za regrutaciju intelektualne radne snage koja će pronositi pedagoške i nacionalne vrijednosti. One su u svojoj suštini očuvane i 75 godina nakon Atatürkove smrti, odakle i snažan odnos prosvjetnih institucija prema njegovoj osobi. Školski tjedan stoga univerzalno počinje ceremonijom podizanja turske zastave i svečanog pjevanja himne pred školskom zgradom, a niži razredni osnovnih škola svakog jutra prije nastave pred zastavom i kipom vođe pjevaju himnu te daju svojevrsnu prisegu ocu republike i školi o marljivom i ustrajnom radu tijekom cjelokupnog trajanja formalnog obrazovanja. Školski i radni tjedan završavaju poslijepodnevnim ceremonijalom pored škole zaokruženim spuštanjem crvene državne zastave. Unutar školskih prostorija Atatürkov portret nalazi se u središnjem i najvidljivijem dijelu svake učionice i školske prostorije, bilo da se radilo o školskoj administraciji, računovodstvu, zbornici ili manjim uredima, a smješten je do stihova himne Marš nezavisnosti (İstiklâl Marşı)
Poseban period u školskoj i kalendarskoj godini dva su datuma koje GKV, kao i ostale obrazovne institucije Turske posebno obilježavaju, a to su 29. listopada ili Dan Republike te 10. studeni kao obljetnica smrti osnivača republike. Oba dana uzvišenog i svečanog karaktera obilježavaju Atatürkove uspjehe, pri čemu se razlikuju po tome što je potonji elegična komemoracija koja počinje u ranim jutarnjim satima, a kulminira u 9,05, što je vrijeme njegove smrti 1938. godine. Minuta šutnje za oca domovine impresivan je trenutak u kojem je 85 milijuna stanovnika diljem prostrane zemlje ujedinjeno u žalovanju za nacionalnim herojem, a svoju tugu i odanost obilježavaju zaustavljanjem auta, trubljenjem, kao i minutom glasanja sirena na državnim zgradama. Ceremonija se prema klasičnom obrascu nastavlja polaganjem vijenaca pred brojnim statuama vođe, a zatim komemoracijama na različitim službenim lokacijama gdje se izvode njegove najdraže pjesme, kao i davorije posvećene njemu te iznose biografski podaci i vojni uspjesi u različitim prezentacijskim i diskurzivnim formatima. Nepatvoreno divljenje i predanost revolucionarnim načelima Mustafe Kemala Atatürka, osim u svakodnevici škole, osjetni su u dvotjednom obilježavanju dvaju najvažnijih datuma u suvremenoj nacionalnoj povijesti tijekom kojih se suze i tuga ne susprežu.
Nastavnici – utrka s regulacijama Gaziantep Kolej Vakfi za imperativ postavlja raznolikost ogledanu u bogatom općem kurikulumu, izvannastavnim aktivnostima, ali i nastavničkom kadru mozaičkog karaktera oblikovanog prema načelu raznovrsnosti. Dominantan domicilan nastavnički kadar dopunjavaju anglofoni izvorni govornici, kao i nekolicina anglista-stažista iz drugih europskih zemalja, angažirani kao nastavnici engleskog jezika i asistenti u nastavi koji suvremenim metodičkim i didaktičkim metodama koordiniraju proces jezične akvizicije. Ljudskim kapitalom i potencijalom, ali i sadržajem više oplemenjen privatno-školski sustav produktivniji je od brojnijih javnih škola gdje je odgovornost nastavnika prema roditelju manja zbog modela plaćanja školarina. Međutim, kako bi ostvario pravo na rad u dotičnoj školi, odnosno u javnoj službi, nastavnik javnih škola dužan je položiti državni ispit Ministarstva obrazovanja KPSS (Kamu Personeli Secme Sinavi) – eliminacijsku evaluaciju znanja iz ukupno 12 različitih područja znanosti, što se provjeravaju u jednom danu, u dva dijela. Ispit je standardiziran i univerzalan, stoga je određena struka pri polaganju gotovo zanemariva, a tek je od školske godine 2012./2013. inkorporiran predmetni dio ispita. Nastavnici i učitelji privatnih škola drže ovaj mehanizam nepravednim i odveć zahtjevnim upravo zbog toga što zanemaruje struku nastavnika, a istovremeno ograničava pristup javnim školama brojem radnih mjesta. No, dok je u javnim školama nakon uspješno položene evaluacije radno mjesto permanentno zajamčeno, sustav privatnih škola ponešto je nestabilniji zbog jednogodišnjih ugovora o radu. Nastavnički se angažman neprestano evaluira što se manifestira u razvijanju metodologije rada koja pogoduje samom recipijentu, a to su učenici kao središte nastavnoga rada. Istovremeno, neprestano osvježavanje metodologije potencira osjećaj neizvjesnosti u pogledu produljenja ugovora zbog čega nastavnici strahuju od gubitka posla krajem školske godine. Štoviše, turski je nastavnik u privatnoj školi odgovorniji i dostupniji roditelju i učeniku putem brojnijih roditeljskih sastanaka, ali i kroz različite kanale društvenih mreža, čime je podignuta razina očekivanja roditelja kao jednih od financijera škole. Stoga nastavni kadar zbog povećanog obujma aktivnosti te školskih sati nerijetko osmosatno radno vrijeme prenosi na subotu koja je u pravilu neradna u javnim školama. Privatne škole od svojih nastavnika zahtijevaju potpunu prisutnost tijekom cjelokupnog radnog vremena, odnosno trajanja nastave od 7,50 do 16,00 pa su eventualni veći intervali u izvođenju nastave, bilo da su distribuirani na početku, usred ili pri kraju radnog vremena, potpuno irelevantan faktor. Drugim riječima, nastavnici su dužni biti prisutni u školi čak i u slučaju da u danu imaju, primjerice, tri školska sata pri kraju radnog vremena. Nužno je naglasiti kako su mjesečni prihodi nastavnika u oba školska sustava relativno ujednačeni, a prosječno iznose 2500 turskih lira3. No učitelji i nastavnici smatraju kako progresivno gube autoritet u epicentru događanja, kao i u oblikovanju neusklađenog i zastarjelog nacionalnog kurikuluma podložnog sustavnim promjenama u vidu brojnih reformi. Nacionalni kurikulum je standardiziran pa tako ograničava prostor za manevar i inkorporiranje moderne metodologije rada.
Bez zaključka? Turski se obrazovni model uvelike razlikuje od hrvatskog, a posebice u značajnim diskrepancijama između javnog i privatnog sustava. Oba su sustava pod direktnom koordinacijom Ministarstva obrazovanja što je sklono donošenju brojnih obrazovnih reformi među kojima dominira posljednja, tzv. “4+4+4“4. Projekt restrukturiranja aktualnog Ministarstva obrazovanja i Vlade Republike Turske ove je godine predstavio reformu koja pretpostavlja model obrazovanja 4+4+4, odnosno 4 niža razreda osnovne škole, 4 viša razreda osnovne škole i 4 razreda srednje škole s dvije nove varijante. Srednja škola od sada funkcionira kao drugi stupanj obrazovanja s mogućnošću fokusa na religiju, kombinacijom tradicionalnog nastavnog i religijskog kurikuluma (imam-hatip). Druga nova varijanta jest kućno obrazovanje. Sve one iziskuju obvezan uspješan završetak osnovne škole, a prema vladinom diskursu radi se o reformi koja bi uvela obvezno 12-godišnje obrazovanje i poboljšala uspješnost i kvalitetu školovanja u Turskoj. Drugim riječima, standardi se moraju poštovati čak i u varijanti kućnog obrazovanja koje se mora provesti do kraja 12. razreda. No reforma je postala nova politička kontroverza zbog implikacija o provođenju islamizacije, odnosno narušavanju kvalitete obrazovanja i svojevrsnoj obrazovnoj regresiji ukoliko djecu budu podučavali njihovi roditelji različitih stupnjeva obrazovanja i pismenosti. Protuteža ovakvim predviđanjima odgovara kako će reforma ukloniti radikalne rodne obrazovne razlike i dati djevojčicama i dječacima jednaku šansu za obrazovanjem. Političke konotacije i predviđanja treba ipak ostaviti po strani i prepustiti debatama sekularnih i konzervativnih struja ili turskom Nacionalnom obrazovnom vijeću te dobiti kvalitetan vremenski uzorak koji će odrediti uspješnost reforme.