The Terror je album koji se sluša u cjelini i čiji kompleksni, mračni svijet daleko nadmašuje površinsku ekscentričnost njegovih autora
Kroz svoje dugo, neobično putovanje The Flaming Lips su doista prošli sve i svašta. Od underground početaka, velikog hita u devedesetima i pojavljivanja u Beverly Hills 90210 do opće prihvaćenog statusa pop rock inovatora. Nakon 2006. i At War with the Mystics kao da su zalupili vrata priči o velikom pop bendu. Već je Embryonic bio korak prema ponovno pronađenoj ekscentričnosti, koju istina nikada do kraja nisu ni napustili, no The Terror predstavlja jednu novu, drugačiju sliku benda. Na neki način moglo bi se reći da je ovo The Soft Bulletin izvrnut naopačke. Ako je taj album ulijevao nadu i bolnim trenutcima pronalazio snagu i optimizam, The Terror u tim istim trenucima pronalazi tugu, paranoju i depresiju.
The Flaming Lips nikad ne zaboravljaju svoje pop instinkte, što ovim pjesmama daje nužno i prijeko potrebno ljudsko srce, no to je srce ovog puta ispunjeno velikom, nepreglednom kozmičkom tugom. Wayne Coyne zvuči kao izvanzemaljac koji je pao na Zemlju pa se u nedostatku doma navukao na teške droge, električni period Milesa Davisa i krautrock. The Terror nije album koji miluje slušatelja, on nije hrabra djevojčica s omota Yoshimi Battles the Pink Robots, on je prije pomahnitali stranac koji vam vrišti u lice. No, koliko god struktura ovih pjesma bila rasplinuta i koliko god se njima razlijeva nerazlučiva mješavina depresije i melankolije, one unatoč svim šuštanjima, pištanjima i abrazivnim gitarama i dalje zvuče kao djelo vrlo prijateljski nastrojenog benda. Ovog puta su baloni i plišane životinje naglo nastali iz vidokruga, no ono što je ostalo je bend koji, iako često optužen za glupiranje, ne može biti ozbiljniji. The Terror je album koji se sluša u cjelini i čiji kompleksni, mračni svijet daleko nadmašuje površinsku ekscentričnost njegovih autora.