Nehumani uvjeti rada u njujorškim salonima za nokte stvarna su cijena usluga ove grane industrije u uzletu
U vremenu opsjednutosti vlastitim tjelesnim funkcijama, savršenim zdravljem i besprijekornim izgledom, sve je više onih što žive u zabrinutom osluškivanju zbunjujućih signala koje im šalju njihovi krhki i mušičavi hramovi duha. Crno se piše nama i našem trbušnom salu, sjedenje u uredu pogubnije je po zdravlje maltene i od rada u rudniku, a kolike tek opasnosti vrebaju iz krema, dezodoransa i hrane koja nije rasla u babinom povrtnjaku! Otrovi prijete iz zemlje, vode i zraka, ali tržište je srećom uvijek korak ispred naših briga i potreba. Pored tolikih holističkih, organskih, ekoloških i prirodnih terapeuta, poljoprivrednika, dodataka prehrani i kozmetičkih preparata, očito je da hram možemo ruinirati samo vlastitim nemarom. Postoji, doduše, mogućnost da ga rastepe neki pijani vozač, ali osim u takvim ekstremnim okolnostima, naše je zdravlje napokon u našim rukama, a one su, poznato je, ogledalo zdravlja i odraz ljepote. Njegovane ruke, osim što su oku ugodne, po nekima odražavaju i besprijekornu plućnu funkciju te pravilan rad crijeva. Tko želi izgledati lijepo, dakle zdravo, dužan je pozabaviti se svojim noktima. Za one koji ne stignu, ne znaju ili ne žele sami – tu su saloni za manikuru i pedikuru, jedna od najbrže rastućih grana u industriji ljepote.
Američki san o minimalcu Prije nekoliko mjeseci u New York Timesu objavljena su dva velika istraživačka teksta novinarke Sarah Maslin Nir o nehumanim uvjetima kojima su izložene nebrojene radnice salona za nokte, mahom ilegalne imigrantice azijskog ili latinoameričkog porijekla. Iako kritike nisu izostale, tekstovi su naišli na dobar odjek u američkoj javnosti, što je rezultiralo hitnim izmjenama pravilnika i provođenjem mjera za poboljšanje uvjeta rada u spomenutim noktarnicama. Najsrčaniji kritičar istraživanja gospođe Maslin Nir, Richard Bernstein, bivši novinar NY Timesa, a posljednjih 12 godina suvlasnik dva salona za uljepšavanje na Manhattanu, bivšem poslodavcu zamjera, kako on kaže, uredničku traljavost zbog koje su u tekstu “The Price of Nice Nails” završile i neke, po njemu, neprovjerene informacije. Naime, Sarah Maslin Nir navodi da se u lokalnim azijskim glasilima često može naići na oglase za manikerske poslove s plaćom i nekoliko puta nižom od propisanog njujorškog minimalca od 8,75 dolara po satu. Bernstein i njegova supruga, iako oboje čitaju kineski, i iako su pretraživali čak i arhivske brojeve, nisu uspjeli pronaći nijedan takav oglas, niti su, kao ljudi iz faha, čuli za slične slučajeve. Tvrde da oni, kao i mnogi njihove kolege, zapošljavaju samo licencirane radnike i plaćaju ih po propisima – za početnike to je 70 dolara dnevno (odnosno, propisani minimalac) plus napojnice i provizija. Uredništvo NY Timesa odgovorilo je na kritike, predočili su čak i sporne oglase koji su ipak nešto manje dramatični nego što se u članku navodi, a priznali su i da su možda mogli spomenuti i neke pozitivne strane industrije koju su problematizirali – mogućnost napretka i ostvarenja američkog manikerskog sna o otvaranju vlastitog salona.
Oglasi na stranu, za Bernsteina je zapravo najveća mana teksta iz NY Timesa građenje dickensovskog narativa oko Jing Ren, mlade imigrantice čiji slučaj po njegovu mišljenju nije i ne može biti reprezentativan. Ona je naime tek pristigla iz Kine, nema ni radnog iskustva ni potrebne dozvole, a to znači da nije radnica kakvu ćemo zateći kod njega i brojnih njegovih savjesnih kolega koje je Maslin Nir u svom istraživačkom serijalu propustila pohvaliti. Dakle, smeta mu što se nije ni osvrnula na postojanje brojnih licenciranih radnica i salona koji rade po propisima i što bi se iz njezina teksta moglo iščitati da svi vlasnici njujorških obrta za nokte tlače i potplaćuju svoje radnike. A iako je istina da se Maslin Nir u svom radu nije bavila brojnim sretnicama koje primaju barem zakonom propisanu minimalnu plaću, istina je da je na temelju 13-mjesečnog istraživanja i kroz priču o životu Jing Ren javnosti predstavila na stotine žena koje nisu u takvoj poziciji, koje nemaju papire i ne znaju jezik i koje su bile potpuno nezaštićene i nevidljive, iako provode radni vijek držeći se za ruke sa svojim sretnijim sugrađanima i sugrađankama. To što je dala lice i glas isključivo onima koje se dotad nije moglo ni vidjeti ni čuti netko će proglasiti najvećom manom, a netko najvećom vrijednošću njezina teksta, pa makar se na trenutak osjetio prozvan kao gospodin Scrooge.
Etnička i rasna nejednakost u salonima za nokte Dvadesetogodišnja Jing Ren svom je prvom američkom poslodavcu morala platiti 100 dolara za obuku. Nakon toga, gotovo tri mjeseca radila je bez plaće, samo za napojnice, a potom počela zarađivati 30 dolara dnevno. Živjela je u trošnom jednosobnom stanu s rođakinjom, njezinim ocem, troje nepoznatih ljudi i kolonijom žohara, ali nije naodmet spomenuti da su okolnosti za neke njezine kolegice još i teže. Sarah Maslin Nir tvrdi da današnjim New Yorkom i njegovim salonima za nokte vlada strogi etnički i rasni kastinski sustav. Budući da su vlasnici najvećeg dijela salona korejskog porijekla, ona navodi da korejske radnice zarađuju najmanje 15 do 25 posto više od svojih kolegica, prate ih Kineskinje, a na dnu ljestvice čuče Hispanoamerikanke i pripadnice drugih neazijskih naroda. “Hispanosice nisu pametne i čiste poput Koreanki”, objasnila je novinarki 68-godišnja Mal Sung Noh, vlasnica salona Rose Nails u kojem upravo Latinoamerikanke rade najgore poslove “jer više od toga jednostavno ne žele naučiti”.
Ruke su ogledalo zdravlja U New Yorku se broj salona za nokte utrostručio u posljednjih 10 godina, a prosječna cijena manikure od 10,5 dolara gotovo je dvostruko manja od državnog prosjeka. U industriji njegovanih noktiju cijene i plaće praktički nisu rasle od devedesetih, a posljedice takve neobične stagnacije snose prvenstveno najranjivije skupine radnica poput Jing Ren. Sarah Maslin Nir navodi da neki vlasnici s kojima je razgovarala priznaju da su plaće koje nude bolno niske, ali i da tako jedino mogu održati na životu svoje male salone. Riječ je o radnim mjestima na kojima iskusne radnice mogu očekivati između 50 i 80 dolara dnevno plus napojnice – međutim, uz smjene koje traju i po 12 sati, šest do sedam dana u tjednu, i ta je plaća daleko od minimalne.
Zahtjevniji poslovi poput ugradnje akrilnih noktiju donose i nešto veću zaradu, ali starije radnice odvraćaju od njih svoje mlađe kolegice jer dugotrajna izloženost otapalima i česticama akrilnog pudera, često bez ikakve zaštite u vidu adekvatne maske i rukavica, izaziva ozbiljne zdravstvene probleme i uzrokuje spontane pobačaje. Maslin Nir time se podrobnije bavi u tekstu Perfect Nails, Poisoned Workers u kojemu donosi priču o mladim manikerkama koje se bore s ponavljajućim pobačajima i čija djeca neobjašnjivo zaostaju u razvoju. Osim reproduktivnih problema, brojne radnice žale se na neprestani kašalj, kožne infekcije i hiperpigmentacije, a jedna čak spominje da su joj, nakon dvadeset godina službe, otisci prstiju gotovo izbrisani – ruke su joj bez sumnje ogledalo njezina zdravlja. Smole koje se koriste za izradu umjetnih noktiju te toluen, dibutil ftalat i formaldehid, spojevi koji se često nalaze u običnim lakovima za nokte, možda ne mogu naštetiti korisnici koja im je izložena jedanput tjedno, ali ženama koje s njima rade svakodnevno, u neprozračenim salonima i bez zaštitne opreme koju bi im trebao osigurati poslodavac, nesumnjivo će uzrokovati zdravstvene probleme.
Tko plaća razliku u cijeni? Iako se Hrvatsku teško može uspoređivati sa SAD-om, ni ovdje uvjeti za zaposlene u kozmetičkim uslužnim djelatnostima nisu bajni. Bez obzira na formalno obrazovanje, prosječna plaća za kozmetičarku, manikerku ili pedikerku u Hrvatskoj je 3000 kuna, a s obzirom na velika porezna opterećenja i sivu ekonomiju, malo koja će se odlučiti za pokretanje vlastitog posla. Saloni za nokte i kod nas niču kao gljive poslije kiše, baš kao i razni priručni tečajevi za obuku njihovih tehničarki i zanimljivo bi bilo istražiti u kojoj se mjeri poštuje i provodi Zakon o zaštiti na radu te koliko su priučene kozmetičke radnice uopće upoznate sa svojim pravima i koracima za očuvanje zdravlja. Uz poplavu ponuda na portalima za grupnu kupovinu, prosječna cijena kozmetičkih i frizerskih usluga ruši se i po dva ili tri puta; no iako su pritužbe na razinu i kvalitetu takvih tretmana česte, malo se tko zapita kakav oblik poslovanja podržavamo njihovim korištenjem i kako je moguće platiti radnika, materijal, prostor, porez i ostala davanja ako se manikura nudi za 40 umjesto standardnih 100 kuna? Tko plaća razliku u cijeni? Zapitamo li se ikad, dok u prozračenom uredu u pauzi od solidno plaćenog posla pljuckamo chia sjemenke po slobodnim radikalima, tko plaća za svu tu bizarno jeftinu odjeću koje su nam prepuni ormari i sve te sumnjivo jeftine kozmetičke usluge kojima nas zatrpavaju portali za grupnu kupovinu? Zašto toliko strepimo nad vlastitom, nikad zaštićenijom kožom i zdvajamo nad dokazano neškodljivim količinama aditiva i aktivnih sastojaka u kozmetici za osobnu upotrebu oko kojih se po Internetu i medijima neprestano diže panika, a rijetko čitamo o onima koji zbog naše komocije i neutaživog potrošačkog apetita ne stignu (ili ne smiju) dignuti nos od isparavanja, alergena i iritansa u količinama koje su kroz višegodišnja cjelodnevna izlaganja dokazano pogubne po njihovo zdravlje? Možda se, dok otkazujemo dugogodišnjoj frizerki jer smo na internetu upecali duplo jeftiniju ponudu i dok kupujemo 14. majicu ove godine, žvačući organsku kaugumu koja štiti od raka i uroka, trebamo prisjetiti dobrog starog Paracelzusa i njegovog poučka da otrov čini u prvom redu količina.