In memoriam - Tvrdoglavost pamćenja

Smrt prof. dr. Ive Maroevića dogodila se u jednom osjetljivom trenutku obilježenom žestokom i u krajnjem ishodu neizvjesnom polemikom između povjesničara umjetnosti, arhitekata i djelatnika službi koje bi morale promišljati raznovrsne okolnosti razvoja grada Zagreba. Ne želeći ovaj tužni trenutak povezivati s disonantnim, često netolerantnim tonovima koji već danima odjekuju, moram priznati koliko nam nedostaje osoba poput prof. Maroevića, njegovo znanje, autoritet, uvjerenje kako ne treba odustati iako se čini da je sve unaprijed izgubljeno. Uvjerenje kako je potrebno komunicirati, izdići se iznad dnevnopolitičkih, ekonomskih i ostalih interesa ostajući dosljedan u stavovima, odnosno iznalazeći one mogućnosti koje svojim kompromisnim začinima neće nikoga ostaviti razočaranim. Je li tako nešto uopće moguće? Gotovo se svakodnevno pitam kako bi on postupio, svjesna da je ovo tema o kojoj se nećemo moći konzultirati i da je njegova izuzetna intelektualna ostavština ono iz čega ćemo sami morati crpsti stajališta s kojih ćemo nastaviti djelovati.

Interpolacija kao potvrda teze o mogućnosti suživota

Ivo Maroević diplomirao je povijest umjetnosti i engleski jezik (1960.) i obranio doktorat znanosti iz područja povijesti umjetnosti (Sisak – grad i graditeljstvo, 1971.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Edukacijsko iskustvo stjecao je predajući u školama, djelovao je kao kustos i konzervator, vodio dokumentaciju te bio savjetnik i ravnatelj Restauratorskog zavoda Hrvatske (1969. – 1983.), nakon čega prelazi na Filozofski fakultet, isprva kao izvanredni te potom redovni profesor i dugogodišnji voditelj Katedre za zaštitu spomenika na Odsjeku za povijest umjetnosti. Spomenimo da je bio osnivač dodiplomskog studija muzeologije i voditelj Katedre za muzeologiju na Odsjeku za informacijske znanosti na istome fakultetu.

Interesi prof. Maroevića bili su raznovrsni, usredotočeni na povijest arhitekture 19. i 20. stoljeća, zaštitu spomenika i graditeljske baštine te muzeologiju. Nije nevažno da se u počecima svog znanstvenog rada bavio Jankom Nikolom Grahorom, čije se djelovanje u zagrebačkom kontekstu spominje kao okvirna granica historizma – 1864. godina – kad se donose programske odrednice uređenja grada u povijesnim zonama, a čime se otvorila mogućnost polemičkog preispitivanja važnosti tog čina. Istraživao je graditeljsku obitelj Grahor tumačeći njihovu ostavštinu kao zanimljiv spoj građevinskog poduzetništva s obilježjima povijesnih stilova. Brojne stranice posvetio je Ivi Zemljaku, senzibilnom modernistu osobito razvijene socijalne svijesti ako se u obzir uzmu specifične potrebe arhitekture školskih zgrada i socijalnih naselja (Naselje Istrana) kojima se bavio.

Prof. Maroević autor je reprezentativnog pregleda zagrebačke arhitekture, koju je interpretirao u ozračju pozitivizma, objektivnosti, standardizacije i reinterpretacije promatrane građe. Povijesne teme istraživao je i tumačio sa stavom i spoznajama današnjice ne ističući historizam činjenica nad ostalim, ukupnim značenjima duhovnog i javnog života koji uvelike utječu na arhitektonska i urbanistička zbivanja. Utoliko je primarno bio povjesničar umjetnosti, koji je velik dio svog opusa posvetio historicizmu u njegovu sveobuhvatnom obliku. Osim toga, Ivo Maroević nije bio militantan kritičar suvremenog doba, kojemu je s obzirom na znanje i interese mnogo toga mogao zamjeriti. U urbanom tkivu Zagreba, Rijeke i drugih gradskih – ali ne samo gradskih – sredina pronalazio je i dokumentirao primjere interpolacije, osobito one koje potvrđuju tezu o mogućnosti suživota (budimo iskreni i spomenimo kako su njegova teorijska promišljanja interpolacije dosljedna i iskoristiva u ovom trenutku te nisu izgubila na važnosti ni značenju, a što je moguće provjeriti u knjizi Sadašnjost baštine te časopisu Arhitektura br. 184-185, uz ostalo). U novim je gradskim dijelovima pronalazio i isticao specifične detalje koji pokreću urbane metamorfoze, često anticipirajući one procese koji tek trebaju doživjeti konačnu potvrdu.

Protiv agresivnih metoda novoga uime budućnosti bez prošlosti

Prof. Ivo Maroević prepoznavao je i definirao sadržaj, ne zadržavajući svoj interes na površinama; na primjeru intervencije anonimnih stvaratelja Zida boli, neopravdano uklonjenog sa Selske ceste, pokazao je senzibilitet za temu koja, bez obzira na nepostojanje stilske određenosti ili likovne uvjerljivosti, jednostavnim kreativnim činom sudjeluje u sveukupnom određenju memorije mjesta i vremena.

Ivo Maroević identificirao je historizam kao vrijeme “hvatanja zaleta” prema modernom dobu, tijekom kojega se arhitekti i ostali stvaratelji okreću prošlim razdobljima u kojima pronalaze potvrdu osobnih načela, dok je istodobno to razdoblje obilježeno napretkom čovječanstva. Tu spregu kretanja naprijed i gledanja unatrag, koja je najavila modernu, tumačio je unutar okvira cjelokupnih zbivanja druge polovine 19. stoljeća, postavljajući relevantne veze s europskim događanjima. Bitni su mu bili specifični, složeni procesi koji su utjecali na gradogradnju – društveni, ekonomski, tehnološki i povijesni, i to doba “drastičnoga reza”, kada se u mnogim europskim sredinama uklanjaju ostaci te uspostavlja raster koji iduća razdoblja definira u cijelosti, promatrao je zajedno s novim gradskim sadržajima, arhitektonski formuliranima u skladu s ideologijom vremena te teorijskim diskursom posvećenim oblikovnim odrednicama europske arhitekture.

Brojne je svoje stranice posvetio Zagrebu, gradu u kojem je stekao naobrazbu i odgojio niz naraštaja povjesničara umjetnosti. Izdržljivost njegovih argumenata dokazuje se svakodnevno, a često nepristajanje na kompromis, čemu je bio sklon, opravdava činjenica da je u svakom takvom problematičnom slučaju zapravo postojalo zadovoljavajuće rješenje za struku. Samo je trebalo ustrajati u komunikaciji, ostvariti platformu zajedničkih interesa koja bi dokazala da ljudska okolica ne treba biti degradirana ukoliko joj se ne prilazi “agresivnim metodama novoga uime budućnosti bez prošlosti”.

O Zagrebu usput i s razlogom

Na Institutu za povijest umjetnosti upravo smo dovršili uredničke poslove na njegovoj novoj knjizi O Zagrebu usput i s razlogom. Smrt je, nažalost, brža od života, i ta će knjiga biti promovirana bez autora koji je dulje od 40 godina bilježio svoja zapažanja o gradu, kretao se starim, gotovo zaboravljenim puteljcima od svoje kuće na Trnju do Filozofskog fakulteta, Instituta i dalje. Poticao nas je da gledamo, razmišljamo i interpretiramo viđeno, argumentiramo svoje stavove koji se ne moraju drugima nužno svidjeti. Ni mi se nismo o svemu složili, njegovi su stavovi oko jednog Libeskinda, na primjer, bili posve suprotni mojima, ali to ne znači da se nismo razumjeli. U subotu kad je preminuo završila sam dio uredničkog posla razmišljajući koliko je snage uložio kako bismo je do kraja iskomunicirali – ostale su njegove kratke bilješke uz nekoliko fotografija koje je odabrao. “Arhitektura se uvijek nalazila u mojem stručnom i znanstvenom vidokrugu, posebice ona zagrebačka. [...] On je za mene bio životni prostor, u kome su se događale sve stvari koje se čovjeku mogu i trebaju dogoditi, prostor koji je zračio vrijednostima i o kome je trebalo pisati, svako malo, da ga se ne bi izgubilo iz vida, da ne bi ostao zaboravljen i zapostavljen. Dakle, apsolutno važan, ali usputan kao dnevni boravak, kao pozornica koja stalno mijenja repertoar, a opet je vječno prisutna u svijesti o sebi, po sebi, a ne po nekoj od vlastitih interpretacija”, zapisao je u prologu. Individualan, objektivan koliko to pojedinac može biti, posvećen neshvaćenim ili zanemarenim gradskim dijelovima i sadržajima, Ivo Maroević do kraja je ostao uvjeren u potrebu reagiranja i “traganja za duhovnim u arhitekturi i gradu”. Nadam se da ga nećemo iznevjeriti.

Problem odnosa arhitekture i infrastrukture postaje sve izraženiji u aktualnoj hrvatskoj arhitekturi, posebice u Zagrebu. Taj se odnos može čitati na razini arhitekture u gradu, tj. u odnosu arhitekture i gradske infrastrukture, i na razini arhitekture kao oblikovane građevine, tj. u odnosu poblikovanja i funkcije građevine, na jednoj strani, i infrastrukture koju ona sadrži, na drugoj strani. Taj problem postaje sve očitiji kad znamo da se u posljednjih petnaestak godina urbanizam grada praktički sveo na građevnu parcelu, da je u urbanističko planiranje uveden detaljni urbanistički plan koji često zamjenjuje lokacijsku dozvolu i bavi se najužim okruženjem potencijalne građevine..., spomenimo kontroverzni Turkulinov Hoto Tower na Savskoj cesti, koji je smješten uza samu željezničku prugu kao pandan Ciboninu tornju. Kao arhitektura je prihvatljiv, čak ima određenih zanimljivih naglasaka. Međutim apsolutno nadilazi mogućnosti prometne infrasturkuture koja bi ga trebala opsluživati. Savska cesta je na tom mjestu usko grlo zagrebačkog prometa. Taj toranj veže svoju podzemnu garažu direktno na Savsku cestu, koristeći se mogućim semaforom, koji bi prekinuo tijek prometa u pravcu sjever-jug. S juga nema pristupa. Otvaranje prema budućoj Šarengradskoj, koja bi napokon trebala olakšati promet Savskom cestom, nije izvedeno jer se trebalo probiti kroz željeznički nasip. Šarengradska, pak, nema izvedbeno prometno rješenje kojim bi se trebao predvidjeti spoj tog tornja s njezinim tokom. Dakle, izvedeni visoki poslovni toranj, koji privlači, a ubuduće će još više privlačiti dolazni i odlazni promet, nema primjerenu prometnu infrasturkturu koja bi podržavala njegov sadržaj. Nesporazum, u začetku urbanističkog odobravanja gradnje na navedenoj lokaciji....

(Ivo Maroević: Arhitektura i infrastruktura, časopis Čovjek i prostor br. LII/07-08 2005, str. 32/33)