Twin Peaks u Kumrovcu

Od sredine prošlog stoljeća, slijedom poznatih okolnosti kulturne modernizacije i relativno nezanimljivih okolnosti akademske “industrijalizacije”, etnologija se, sve dalje od sentimenta za umiruće tradicije, hrabro baca, ako ne baš u progonstvo svijeta, a ono u polje tumorski rastućega tkiva “kulture opće prakse”. Time je ta čudna znanost – kako ju je, s velikodušnom namjerom, odredio jedan od njezinih najboljih sinova, Claude Lévi-Strauss anticipirajući globalni, hibridni, a nadasve “krpežni” značaj kakvim će kročiti u doba nanovo podivljale misli – zapečatila trajnu sklonost notornim aspektima kulture, u oba ona zagonetno slijepljena značenja: ozloglašenog, ali i dozlaboga evidentnog sadržaja što nam to mitsko čudovište dnevno baca na trpezu, gladnima ili sitima, svejedno. Zahvaljujući činjenici samoproizvodnje, niskih ulaganja i iskoristivosti resursa (za toksičnost otpadaka ionako ne marimo) mjesto je tzv. kulture gotovo potpuno istisnulo sestrinsko mjesto tzv. prirode. Gužvajući se u masi disciplinarnih srodnika i inokosnika, te drugih brojnih oglašivača, menedžera i klijenata načičkanih oko toga unosnog simboličkog kapitala, etnologija se probija u neobičnoj sprezi svojih komparativnih prednosti i autonomnih nedostataka.

Lakmus za povijesne toksine

Nerijetko minorizirana u akademskim hijerarhijama – od čega koji put i posve opravdano, s obzirom na to da hod po žici kulturne banalnosti (bavljenje “tricama i kučinama”, u glasovitoj formulaciji sjajnoga i zaboravljenoga Antuna Radića) zna biti posut prahom spoznajne dokolice – etnologija i nadalje nastupa prvenstveno vijući metodološkim barjakom neposrednih uvida u “meso i kosti” istraživanog predmeta. I nadalje ništa ne može nadomjestiti pepermintski svježe podatke neposrednih prijenosa kulturnog iskustva, usprkos vintage njurganju epistemološke kritike s kraja prošlog stoljeća. Zvalo se to boravkom na terenu, sudjelujućim promatranjem, dubinskim intervjuom, ili (kako nalaže suvremena fenomenologijska oprema etnografskog postupka) pomalo mistično – bivanjem ondje, riječ je o “lociranoj praksi temeljenoj na onome što ljudi rade u konkretnim situacijama”, a u kojoj se, prema riječima Jonasa Frykmana i Nilsa Giljea, skandinavskih podupiratelja projekta na temelju kojeg će nastati i knjiga O Titu kao mitu, krije “primamljiva empirijska stabilnost”.

Potaknuti norveškom inicijativom etnografskoga praćenja “političkih mjesta u transformaciji”, hrvatski su se etnolozi i studenti etnologije, njih dvadesetak, prije nekoliko godina upustili u osjetljivo istraživanje obilježavanja Dana mladosti u Kumrovcu. Vođeni nekolicinom metodoloških smjernica, primarno tzv. fenomenološkim pristupom (o kojem tek treba otvoriti širu raspravu u kontekstu etnološke prerade iskustva svijeta), tekstualno oslobođeni akademski (konačno) ozakonjenim autorefleksivnim olakšicama te podržani dodatnim adrenalinskim pogonom zbog teme apriorno i neizbježno označene političkom kontroverzom i spektaklom, uspjeli su ostvariti rezultate koji su u nekim elementima dosad nezabilježeni u hrvatskoj etnološkoj praksi. Pod tim prvenstveno mislim na onaj oblik generacijske i timske sinergije za koju bismo voljeli misliti da nije tek jednokratan događaj potaknut injekcijom sjevernoeuropskoga radnog entuzijazma, nego da će od sada nadalje djelovati i u svojim lokalnim okolnostima, otapajući postupno olovne veze znanstvenoga individualizma i solipsizma. Bez svake je sumnje da je takvom surađujućem ozračju kumovala Twin Peaks atmosfera Kumrovca 21. stoljeća, u koju je, uglavnom mlađi i ex-iskustvom neukaljani tim istraživača ubačen gotovo kao strano tijelo, tvoreći lakmus na kojem će se ubrzo ukazati boje nataloženih povijesnih toksina. Ondje su, naime, kako kažu urednice u uvodu, najintenzivnije ukršteni suprotstavljeni simbolički imaginariji hrvatske političke svijesti: “U tom se mjestu jasno odražava novouspostavljeni odnos Hrvata prema vlastitoj nedavnoj prošlosti, kako onaj službeni tako i svi oni stavovi koji nisu u skladu s prevladavajućom političkom retorikom” (Mathiesen Hjemdahl, Škrbić Alempijević, str. 9).

Opskrbljeni “fenomenološkim praktikumom” čiju su širu filozofsku platformu nedavno predstavili (te čudom individualne ljudske komunikacije i snažnije uveli odnosno reinvenirali u hrvatskim etnološkim okvirima) Jonas Frykman i Nils Gilje (Being there, 2003.), naši su “domaći terenci” (Marijana Belaj, Danijela Birt, Toni Blagaić, Koraljka Bogdanović, Jasna Dasović, Jasmina Jurković, Petra Kelemen, Iva Končurat, Nenad Kovačić, Anamarija Kučan, Marija Kulišić, Tihana Lovrić, Tihana Petrović Leš, Željka Petrović, Marijeta Rajković, Tihana Rubić, Robert Šešerko, Nevena Škrbić Alempijević, Tanja Štignjedec), nadahnuti neopterećenošću i pragmatičnošću autsajderskog dijela (Kirsti Mathiesen Hjemdahl) ekipe te upotpunjeni pridruženim povjesničarima (Magdalena Najbar-Agičić, Tvrtko Jakovina) i lingvistom (Velimir Piškorec), pošli od niza nametljivih i zapravo jednostavnih pitanja: “Može li nas usmjeravanje na načine na koje se Dan mladosti ostvaruje za ljude koji sudjeluju u proslavi dovesti do novih zaključaka o tome kako se predmeti iz socijalističkog razdoblja, koje se u današnjoj Hrvatskoj često smatra ‘otpadom prošlosti’, periodički transformiraju u dragocjene suvenire; kako se prepoznatljivi socijalistički rekviziti, poput pionirskih i partizanskih uniformi, kao i glazba, koriste kao podsjetnik na one hotimice zaboravljene fragmente kolektivnog pamćenja; kako se knjizi utisaka može pristupiti kao mediju kroz koji se ta sjećanja izražavaju; na koje se načine spomenik može doživjeti izvan njegove fizičke pojavnosti; kakve se političke konotacije mogu pripisati narodnim nošnjama; s kakvom to predodžbom o vremenu socijalizma kao ‘dobrim starim vremenima’ mogu baratati generacije koje same nisu iskusile onodobnu svakodnevicu; i koje su to zgrade u kojima tišina isprepletena oko jedne od kumrovečkih specifičnosti, one vezane za Josipa Broza Tita, poprima svoje najdrastičnije oblike?”

Mitski svibanjski nadnevak

Tragom te poetike jednostavnosti, tematskog minimalizma, stvarnog prisuća, dodira i suočavanja, dvadeset je autora/istraživača uspjelo donijeti zaista dojmljiv mega-tekst života jednoga “političkog mjesta”, mozaik pomno uključenih kamenčića neposrednog zbivanja koje se, prema nekom rudimentu ritualnog obrasca, ali i svaki put drukčije razbuktava na mitski svibanjski nadnevak u već dugotrajnom “hodu godina”. Na tu se, kako volimo misliti, “temeljnu” etnografiju, glasoviti iskaz istraživačeva bio sam ondje – tako gotovo prirodno nadovezala politička zauzetost etnološkog pisanja ovdje, u ovom slučaju uključenje čitave skale nedoumica i “nedomišljenica” hrvatske povijesti, koje, kao trajni procijep između lokalnog otpora i “uspješne civilizacijske prakse” do krajnosti apstrahira Tomislav Pletanac (Tito – naknadna biografija, str. 375). Opakost i “nečistost” političkog (ograničenja) govora o mitu Tita na taj je način homeopatski neutralizirana upravo momentom (privremenog ili terminalnog) nepripadanja, onim oblikom začuđenosti pred predmetom koja se, kako se pokazuje, ne proizvodi samo prostornom nego i vremenskom, bolje reći generacijskom kulturnom razlikom. Stoga je sretna okolnost istraživanja da se u egzotici Dana mladosti, kakva se raskrilila pred istraživačima od kojih je većina preskočila formativno razdoblje socijalizma, nije ni moglo niti moralo ekstrahirati neke nepripadajuće ili “suviše osjetljive” konotacije: sve su to “kulturni elementi”, da se poslužimo jezikom kulturnopovijesne analize, i red je da budu ravnopravno posluženi na pladnju taktički uvedenog fenomenološkog pristupa, svi zajedno u ravnodušnom sinkronicitetu svojih premašenih motiva, izvora, podrijetla i istina. Ovo međutim ne odriče činjenicu hrabrosti istraživanja prakse političkofolklornog mita kakav je u pitanju: iako se dio oklijevanja, straha, terenskih mimikrija i strategija, a pogotovo roditeljske brige za mlade istraživače pokazao tek dugom naučenog opreza pred političkim tabuima, dio je svakako predstavljao stvarno suočavanje s neproničnošću i okrutnošću hrvatske “mitske svakodnevice”. Nešto je pak posve neočekivano i dobrodošlo htjelo da se na teškoće istraživačkih ne nadovežu dodatno i teškoće argumentacijskih i objavljivačkih okolnosti – hrvatska etnološka generacija 21. stoljeća kročila je kvalificirano, hrabro i komunikativno, napose bez paralizirajućih teorijskih i pseudopolitičkih dilema, u glavnu struju europske kulturnoantropološke produkcije.

Time se još jednom potvrdilo da je o Titu, ako se malo našalimo na račun slučajnih rima, svakako bolje govoriti kao o mitu, nego o njegovu kultu raspravljati na pultu.