Drugi dio fragmenata iz putopisa inspiriranog boravkom u Azerbajdžanu s piscem Akramom Ajlisijem
AKRAM
Srećem Akrama kako mirno šeće ulicom. Nizak, punašan starčić u vesti, ugodnog izgleda. Nikako ne bih pomislio da on tako šeće znajući da su njegove uši ucijenjene na 12 tisuća dolara.
– Lijepo se kod vas gradi.
– Gradi se, da, nitko ne spori – Akram priča smiješnim starim bakuanskim naglaskom, kao da pjeva krajeve riječi. — Ali, kako je rekao Heinrich Böll, ja ovdje toliko čamim da ako ne navratim do groblja, bilo bi mi sasvim nemoguće živjeti.
– Ne bojite se hodati po ulici?
– Iskreno rečeno, jedva sam ostao ovdje, moje srce nije dobro. No doživio sam sedamdeset pet godina, svoj život mogu pokloniti onome kome je potreban mir, kome je potrebna ljudska toplina, sa susjedima imam dobre odnose. Ali moja obitelj, oni naravno ne bi htjeli sve to izgubiti – Akram rukom pokazuje na svoj skromno uređeni stan. — Za njih je zbližavanje nacija apstrakcija. A za mene je to pitanje života ili smrti: da umrem, a da ne vidim dvije nacije zajedno – ne želim takvu smrt. Kada sam napisao (pripovijetku – op. prev.), pomislio sam: zasad je neću objavljivati. A zatim sam odlučio, ma koliko me to skupo koštalo, ipak treba ići protiv onoga što se događa. Čovjek koji dolazi na ovaj svijet treba dati svijetu ono što mu je dao Bog. Treba ostaviti u ovom svijetu to svijetlo koje je dobio.
– Ali treba li izazivati?
– Šura, mili moj, očito se takav slučaj trebao dogoditi. Bez tog trovanja ne bi djelovalo. To očito ne ovisi o meni, o vlastima – sam život je tako ustrojen. Također, po zakonu fizike, djelovanje se primjećuje tek onda kada postoji protudjelovanje. Iako se sve to dogodilo neočekivano. Najviše iznenađuje to što se sad Armenci ponašaju prema nama mnogo bolje nego prije te skromne stvari. Naravno, postoje i avanturisti koji bi htjeli da me ovdje ubiju, da bi se stvorila slika divljeg naroda. Ali inteligencija i mnogo običnih ljudi su omekšali, oslobodili su se zlobe i kao da su počeli disati…
– Ali ovdje ljudi misle da ste uvrijedili narod.
– Da sam ikada sumnjao u to da sam nečime uvrijedio svoj narod, vjerojatno bih se slomio. Oni žele da ako kažem dvije dobre riječi o Armencu, onda barem tri o Azerbajdžancu. Nije me brinulo održavanje ravnoteže javnog mnijenja Pa ja pišem o čovjeku – kako on razmišlja. O duševno krhkom čovjeku koji je zbog tog života na granici ludila. Koji toliko snažno sve to proživljava još i zbog toga što se sjeća seoskih priča. Čovjekova tragedija je kada je sve uokolo protiv njegovog duševnog stanja, protiv njegovog pogleda na budućnost. Braćo, hajdemo priznati da smo radili gadosti! Samo nakon toga možemo ići prema nečem boljem. Vrag bi ga znao što sve nisu govorili: hajde da provjerimo kakva je Akramova krv. Iako vrlo dobro znaju da sam čistokrvni Turčin. Da želim dobiti Nobelovu nagradu. Najviše me pogodilo to što su pričali u ime naroda. Neki uredski štakor mene uči što narod misli. Ja sam od djetinjstva, od bake, od majke, o Armencima slušao samo dobre stvari. Oni koji nikada nisu vidjeli Armenca veći su nacionalisti od onih koji su zajedno s njima živjeli. Kod nas će rijetko tko reći neku lošu riječ, taj je već nedorađeni ideolog. Takvih demagoga bilo je i u selu. Šukšin ih je prekrasno opisivao. Uvijek sam s užitkom prevodio njegova djela! Kad bi se danas održao referendum, golema većina bi bila za to da se uspostave odnosi s Armencima. Ako ideologija čvrsto kaže da treba uspostavljati odnose, narod bi već navečer drugačije razmišljao. Ali evo u čemu je problem: ako armenski ili naš predsjednik krenu ka kompromisu, odmah će izgubiti vlast.
– Jesu li Vas prijatelji podržali?
– Kada sam jednom prijatelju pročitao azerbajdžansku varijantu, gotovo je skakao od sreće. To je podvig – rekao je – ovo, ono – iz očiju mu čak suze potekle. A sad je sasvim nestao. Boji se. Što ćeš.
Nekad mi se čini da su svi u zemlji poludjeli i da ništa ne žele razumjeti. Željeli bi se ograditi od svega toga? Pa ne možeš shizofreničaru nešto dokazati…
Čovjek se ljuti ako nekako osjeća istinu, a umjesto nje treba prihvatiti laž. Kad čovjek živi između istine i laži – već je osakaćen. Cijelog života sam silno želio da bude više razumijevanja, tome sam i težio. A želja da se povučem prisutna je u meni otkad pamtim. To je moj čest lik – usamljeni dječak koji mašta o tome da ode od ljudi što je dalje moguće. Cijeli život sam bježao. Iz sela u grad, iz grada na selo. Bježao sam od dobrih poslova, od svakakvih sastanaka, od svog stola. Pisati također ne volim. Smiješno je to reći. Kamo pak pobjeći? Kako se može izbaviti od toga? To pritišće dušu.
Znate, ovdje me najviše od svega plaše hladni pogledi nekih ljudi. Kao da se iza njih skriva neko duboko nepovjerenje prema dobru. Otkuda ljudima takvo osjećanje svijeta?
To je kao pauk, da? Kao dudov svilac. Isplete si paučinu i tamo živi. Nije svjestan da plete nešto iz čega nema izlaza. Što se može, čovječanstvo je takvo. Po mom subjektivnom osjećaju, Rus je biološki manje lovac nego što je to Kavkažanin. Nisu oni uzalud nahrupili upravo u Rusiju. Osjetili su to svojom utrobom: Rus nije lovac, može ga se obmanjivati i ne bojati se. Vjerojatno idealiziram, sjećam se Moskve s početka 1960-ih, kada sam tamo studirao. Onda je to bio drugi grad, narod je bio sasvim naivan. Na primjer, kada bih rekao nekoj djevojci: "Volim te", ona bi povjerovala, nije znala da je Kavkažaninu svejedno.
– Kako to da vi niste postali kao svi?
– Odrastao sam kao sasvim slobodan dječak. Otac je poginuo na fronti, nije bilo nikoga tko bi mi rekao: “Idi i napravi to, a onda ćeš jesti.” Kod nas govore: “Gledaj ovamo, ženi se na onoj.” A ja sam bio po strani, nisam odrastao ni pod čijim diktatom, nitko me nije pritiskao. U školi sam dobro učio samo zato da ne moram slušati prijekore. Ako bi mi učitelj rekao: “To si loše napravio”, ja bih se u duši uvrijedio te sam se od djetinjstva htio ograditi od toga. Ali ispalo je tako da me mnogo vrijeđaju.
A moja majka je bila veoma slobodna duša, nije podnosila apsolutno nikakav pritisak na čovjeka. Troje nas je othranila i ne sjećam se da je na nas glas podigla. Kad su njezini unuci bili u kazni, ili smo vikali na njih, ona to nije podnosila. Bila je posebna, ja sam sav na nju. A sad su, zamislite, počele glasine da je ona Armenka…
– Možda se ljudima čini da ako čovjek nije odrastao u atmosferi obiteljskog nasilja, onda s njim nešto nije u redu, nije naš.
– Sasvim moguće! A jedino što je ona znala jest prorok Muhamed, cijeli život je molila. Znala je mnogo pjesama, pričala je priče. U selu su bili posebni ljudi koji su dolazili, jeli, pili i pričali priče, uglavnom djevojkama, da ih uče čestitosti. Kod nas kažu “namuz” – to je ženska čestitost, vjernost svom ženskom dijelu. Voljela je Puškinove priče, njih su preveli još prije Revolucije. Htjela se školovati, ali su je s četrnaest godina udali. Doživjela je duboku starost i cijeli život spominjala tu svoju školu. Bila je slobodna duša. Nikad u životu mi nije rekla: napravi ovo, nemoj ono. Samo ako joj se sasvim ne bi sviđalo, onda bi našla načina da to kaže. To je bila narodna kultura. Ipak je sovjetski sustav kriv što je uništio tu veliku ljudsku kulturu. Imao sam prijatelja, Vasju Belova, on je o tome lijepo pisao. Eh, Vasja Vasja, koliko votke smo zajedno popili….
– Je li se promijenilo azerbajdžansko selo?
– Apsolutno. Kod nas u selu svaka obitelj bila je posebna, ali svima je bio zajednički odnos prema poslu: čovjek ne može ništa imati badava. Ako čovjek ima zemlju i vodu, smatrali su ga bogatim. To je bilo pravedno, da čovjek nije skorojević, da nije negdje ukrao. U tom smislu život se sasvim pokvario. Osamdeset posto Ajlisaca je na moskovskim tržnicama. U moje vrijeme je svaki komadić zemlje bio obrađen, sada je svima svejedno, sve je zapušteno. Uništili su ekonomski sustav života i unutar čovjeka je ostala razvalina. Država treba znati na to reagirati. Bio je predsjednik u Turskoj, Turgut Ozal, on je rekao: da bi se pokrenulo narod, treba mu dati zemlju i tehniku i dugo vremena ne uzimati nikakve poreze. Kad je njegov proizvod gotov, osigurati prodaju. To je dužnost države, obaveza. A naši ništa od toga nisu napravili, mi imamo naftu, a ona strašno kvari.
– Da, mi smo drugovi po nesreći.
– Ni Putin, ni Alijev nisu vlasnici zemlje, oni su vlasnici bogatstva, naftni šefovi. Mi s Armencima ratujemo za zemlju, a sama zemlja nikome ne treba. Pokazalo se da to nije ono za što bi se ljudi htjeli boriti. Ali što ćeš, tako je valjda trebalo biti.
– A što mislite, vrijedi li otići u Ajlis?
– Ne vrijedi. Prije svega, neće te pustiti, a i ljudi će se sakriti. Da lažu ili da govore istinu, bolje im je da ništa ne govore.
– A seoski čudaci koji krešu u lice golu istinu? Ima li takvih?
– Eh, danas su svi postali pametni.
CRKVE
Moje putovanje u Ajlis počelo je prije deset godina. Putovao sam autostopom po Turskoj, bez novaca, spavao sam po selima gdje se moglo pokucati na svaka vrata i dobiti hranu i prenoćište. Nešto me vuklo sve dalje na istok. Htio sam nekako razumjeti te seljane, doprijeti do dubine njihovog patrijarhalnog života. Činilo mi se da tamo negdje blizu, ispod prašine, stajskog gnoja, kamena, leže prvobitni ljudski osjećaji koji su se nekako izgubili u nama.
Jedne večeri otišao sam na ljubičastu visoravan gdje su sa svih strana počeli izbijati golemi crno-crveni kosturi armenskih crkava, kao ruševine iz nekog izgubljenog svijeta. Nikada nisam vidio ništa neobičnije i ništa nalik na onaj svijet. Sjećam se da sam u prvoj crkvi oštro osjetio da je uopće nisu izgradili ljudi, nego da postoji izvan vremena. U tim zidovima još prije rođenja naše svijesti, upisan je neki drevni kozmički zavjet, na drugom jeziku. U prozorima je zjapila praznina, i osjećao sam da je ova crkva samo radi nje, radi shvaćanja da ničega nema.
Neke ruševine bile su pokrivene kamenim rezbarijama. Lavovi, konji, kozlići, vinova loza, kruške, medvjedi i ljudi koji u njih pucaju, orao koji u kandžama drži zeca. I zec. Sve je prštalo od životne radosti i divote. Sjećam se da me zapanjio svetac koji je u rukama držao hram. Bio je to kameni pečat konkretnog čovjeka s njegovim realnim osjećajima. A na licu mu se odražavalo predodređeno razumijevanje jedinstvenosti cijelog života. Osjetio sam zašto je tim ljudima bio potreban Bog i zašto se mi tako dobro bez njega snalazimo.
Armenci su umjeli uklopiti crkve u krajolik, kao završetak slike. Stvoritelju je bio potreban posljednji potez i On je dao čovjeku kist. Te planine ne bi bile savršene bez crkava. Gledajući na mali hram usred golemog prostranstva, oštro sam osjećao radost, jasnoću i slobodu. Crkva je živjela u vječnosti ovdje i sada, i ja sam također osjećao, da živim.
A Turci su u selima živjeli u paralelnoj realnosti – prašnjavoj, sunčanoj i glasnoj. Seljani su kopali zemlju, na magarcima vozili košare s marelicama. Nisu imali ni najmanji interes prema nevjerničkim spomenicima. Samo bi se pastiri s ovcama tamo ponekad sklonili, zapalili bi vatru, a dječaci bi pokušavali zdrobiti kamene nosove. Čudio sam se: zar nitko od njih ne vidi ono što me toliko brine? Nakon deset godina, pročitavši Ajlislija, sreo sam tog seoskog momka koji skamenjen stoji pod kupolom prazne crkve, ništa ne znajući, ali nešto osjećajući.
SUDBINA SELA
U avionu do Nahičevana prikazuju beskonačne isječke iz televizijskih programa s Hejdarom Alijevim. Stvara se užasan dojam da je taj jadni čovjek cijeli život proveo u prezidiju, plješćući i neiskreno se smješkajući. Pokorivši se nekom unutarnjem osjećaju, letim noću. Izašavši iz zračne luke, molim prvog taksista da me odveze u najjeftiniji hotel. To je karavan-saraj – za vozače kamiona tristo rubalja za noć, peterokrevetne sobe u kojima jednom mjesečno mijenjaju posteljinu i nitko ništa ne pita.
Čitajući u toj sobi Ajlislija, prodirem u taj seoski turski svijet koji mi se toliko sviđao. Akram je cijeli život pisao priče ili kratke pripovijetke. Mjesto radnje gotovo je uvijek Ajlisli, kao kod Faulknera u njegovoj Yoknapatawphi, i kao da se iz svih njegovih djela tkao jedan veliki roman. "Kameni snovi" njegov su posljednji dio.
Ajlis je veoma staro selo, ima najmanje tisuću godina. Kad je Akram bio dijete, u njemu je bilo dvanaest čitavih ili napola srušenih hramova. Armensku zajednicu u selu turski vojnici su poubijali 1918. godine, preživjelo je tek nekoliko djevojaka. Dječak je mnogo puta čuo tu priču koju su starci s užasom pričali. Znao je te djevojke koje su postale starice. I vidio je armenske crkve koje su ostale.
"Ulazeći kroz visoka čvrsta vrata koja nijedan top ne bi mogao probiti, ona je svaki put pri pogledu na crkvu gubila razum. Kao luda počela bi kružiti po crkvi. Zatim bi kamen po kamen, krsteći se cjelivala kamene zidove. Na kraju je stara Ajkanuš prilazila vratima i pred njima zastala. Tamo se nekoliko puta prekrižila pred kamenim likom žene s djetetom na rukama koju su ajlijski muslimani tako i prozvali – ‘Žena u čalmi s djetetom na rukama’. Na tome je završavalo njezino hodočašće, izdaleka nalik na zabavni spektakl…"
Priču za pričom prepoznajem život sela i onog dječaka koji će postati Sadam Sadylgy i koji će poginuti štiteći Armenca. Kao na dlanu vidim taj život koji se od tuđih očiju sakrio iza kućnih ograda. Sjedeći s osmogodišnjim Sadykom na planini iznad sela, udišući miris dima iz tandira, slušajući lavež pasa i zvukove radija na stupu pokraj uprave; saznat ću ponešto o svakoj živoj duši. Ja znam o čemu misli taj muž koji rastreseno stoji s koferom na svom ajvanu i starica u feredži koja šepa prema izvoru. Znam da noću teta Medina sjedi na krevetu i histerično se smije, zato što je skrenula pameću zbog nesretne ljubavi. Da babuška Zejnab na stolu drži dukate tako da njezin poginuli sin vidi da je s njom sve u redu. Da se Saltanat htjela utopiti zato što joj je Kadyr pred susjedom rekao: “Ubit ću ako se rodi djevojčica! Vlastitim rukama ću je zadaviti! Bacit ću je u zahod!“ Vidim zaraslu kupinu gdje se cijelo ljeto skrivao Aždar, za kojeg kažu da je ukrao novac u tvornici konzervi i znam da je sretan zbog onoga što je učinio. Sa svakom pričom to selo mi je sve bliže.
Cijeli život opisivao je Ajlisli taj komadić bijelog svijeta koji i jest čitav ljudski svijet. Imam neobičan osjećaj da sam i ja također cijeli svoj život proživio u tom selu i da znam svakog stanovnika. Osjećam kako se u meni zatvara nekakav krug. Nema ni Rusa, ni Turaka, nego samo obični seoski ljudi i to selo sa svojom sudbinom. Čini mi se da je Ajlis živo biće, a Akram Ajlisli je njegova tvorevina, jedini plod na limunovom drvetu. Kao da je tom drevnom aulu u starosti zatrebao netko tko će ga razumjeti.
Postepeno shvaćam da Sadaj Sadygly nije imao izbora. Njegova sudbina bila je povezana sa svima – s prodanom Liskom koja je nastavila mukati ispred njihovih vrata, s oduzetim Mukušu vrtom, s dječjom ljubavlju prema Merdžan kojoj dječaci viču da je drolja, s djevojčinim duhom koji dolazi provjeriti ima li u kući kerozina, s ratom, s kolhozom koji su se trudili podići, sa slijepim Islamom kod džamije, s beskrajnom poviješću tih gora, sa svim ženama, muškarcima, djecom i starcima, s mjesečevim svjetlom u kojem je strika Eljmurad vidio kako mu Gjuljšen otvara vrata. Iz svega toga bio je samo jedan put: taj svijet koji tone u svjetskom potopu laži zvao ga je na kolodvor, u Ečmiadzin.
Akram Ajlisli napisao je veliku knjigu. On također nije imao izbora. A još počinjem shvaćati Ramila Safarova, on nije manijak, već je isto tako naivan kao i heroji tih priča.
AJLIS
U zoru me taksist vozi u Ajlis. Riđa planinska pustinja u sumaglici. Stijene, suša i tišina. Ljudi su se odselili u Baku, Moskvu ili Istanbul. Na cesti iznenađenje – naftni novac prisutan je i ovdje. Čiste vojne baze s topovskim kulama vjerne su kopije turskih. Planine iza Araksa već su Iran, a planine s druge strane doline Armenija.
Prije stotinu godina ovdje je živio podjednak broj Armenaca i muslimana. Prolazimo kraj Džgui, sela gdje se još prije deset godina nalazilo golemo armensko groblje s tri tisuće drevnih hačkara. Vlast ga je 2005. godine uz pomoć vojnika i strojeva sravnila sa zemljom, a hačkare razdrobila. Te su godine izbrisani s lica zemlje svi armenski spomenici u pokrajini – deseci groblja i otprilike tri stotine crkvi, uključujući i ajliske hramove. Po službenoj verziji Armenci nikada nisu ovdje živjeli. Štoviše, Azerbajdžan poriče uništenje spomenika: u posljednjih osam godina u Nahičevan nisu puštali nikoga, ni strane novinare, ni inspektore vijeća Europe, ni zastupnike Europskog parlamenta, čak niti američkog veleposlanika. Katastrofa još uvijek nije dokumentirana.
U Ajlisu sam proveo dvadesetak minuta. Ravni krovovi, glinene kuće i ograde, sjene murvi, veseli potočić donosi vodu u vrtove marelica u kojima od ranog jutra rade žene u maramama i dimijama. Na malom seoskom trgu trgovac slaže svoju sitnu robu. Na strminama pasu magarčići. Nema nikakvih crkava. Pastoralu narušava samo nova betonska škola s kvadratnim asfaltnim igralištem i policijska postaja s motkom za zastavu izgrađena u turskom, sterilnom, kasarnom stilu. Upravo je na tom igralištu ne tako davno tisuću oskudno odjevenih ljudi vičući mahalo rukama i spaljivalo Akramove knjige. Na ulici je malo ljudi, zamolio sam taksista da nađe čajanu.
Nema čajana. Zabranili su ih u cijelom Načihevanu. Da ne bi bilo razgovora.
Ispostavilo se da je 2007. godine svemogući “načihevanski kan“, Vasif Talibov, doista zabranio sve čajane. Ako znate koju ulogu ima čajana u životu turskog muškarca, onda možete zamisliti moć lokalnog režima. To je radikalnije nego da se u Rusiji uvede prohibicija. U autonomiji je uopće mnogo toga zabranjeno: šijitski religiozni praznici, privatne satelitske antene pa čak i vožnja automobilom sa stranim tablicama.
Ipak na ulici nailazim na grupicu muškaraca. Zanimljivo: tko su oni, čija braća, čiji sinovi. Pitam ih o Ajlisliju. Jedan stariji, birajući ruske riječi kaže:
– Akram Ajlisli je veoma čestit čovjek. U Ajlisu vam nitko neće reći ništa loše o njemu. A (slijedi ime krupnog državnog djelatnika) neka si gurne jezik u zadnjicu.
– A što je s prosvjedom?
– Na prosvjed su autobusima doveli ljude iz pokrajine.
U tom trenutku iza nas se zaustavlja automobil, izlaze ljudi u odijelima, lokalni KGB. Kako su me primijetili? Tri sata surovi lokalni KGB-ovac u malom uredu s tri portreta Ilhama Alijeva utvrđuje nisam li armenski špijun.
– Ima li u vašem uredništvu Armenaca?
– Koliko znam, nema.
– Koje nacionalnosti je vaš glavni urednik?
– Židov.
– Pa što se nas to tiče, je li on Židov ili nije! Što su vam rekli u Ajlisu?
– Bojim se da ne mogu ponoviti.
–Moramo vas upozoriti da su stanovnici Ajlisa uznemireni zbog te knjige. Ako Akram Ajlisli dođe u Ajlis, oni će ga naprosto razderati.
Prevoditelj je učitelj ruskog jezika, pametan ali krut čovjek. Obavještava me o svojoj ljubavi prema Puškinu i Tolstoju te o tome da je bio prisiljen deset godina trgovati odjećom na tržnici u Lužnikima. Rekao je da je bio na tom prosvjedu: Akram Ajlisli je uvrijedio svoj narod, opisao ih je kao divljake i ubojice, izopačio je povijest Azerbajdžana.
– I spaljivali ste knjige?
Učitelj se nasmije:
– To je bilo stihijski, ljudi su bili veoma uznemireni. To što je Ajlisli napisao nije se dogodilo! Nitko ovdje nije ubijao Armence, 1918. godine bio je genocid nad Azerbajdžancima, jeste li čuli za to?
– Nisam čuo.
– A vjerujete li uopće da su Armenci okupirali dvadeset posto teritorija Azerbajdžana?
– Pri čemu je tu moja vjera, pa to je činjenica.
Mračni KGB-ovac iznenada podiže na mene dječje oči i dršćućim glasom kaže:
– Velika vam hvala, hvala Vam…
– Znate, ja sam uvjeren da ćete se za dvadeset godina veoma ponositi Ajlislijem. On je prvi učinio korak ususret, pružio je ruku neprijatelju.
– A zašto Armenci to nisu prvi uradili?!
– Zato što za takvo što treba biti veoma hrabar čovjek. U Armeniji se nažalost takvih nije našlo. Samo se kod vas našao.
Vidim kako se bez obzira na napore, na surovom licu pojavljuje osmijeh.
Prevela Sabina Folnović Jaitner.