U bosanski rat na stražnja vrata

Prije nego krenuh pisati o drugom romanu Borisa Dežulovića pod naslovom Jebo sad hiljadu dinara, rekoh sebi daj prvo da se informiram što je kritika o tome uopće napisala. Naime, nit sam čitao njegov prvijenac Christkind, a niti sam čitao druge romane nastale u okviru biblioteke Jutarnjeg lista. Tako otkinut od konteksta i sinkronijski i dijakronijski, krenuh se konzultirati s drugima oko viđenja najnovije Dežulovićeve knjige. Utipkam ja tako u Google naslov i vidim da se o recentnom Dežulovićevom romanu do početka rujna oglasila tek internetska gerila koja je kroz nekoliko šturih, ali vrlo pohvalnih rečenica dala do znanja koliko im je roman dobar. Od službene kritike dotad nije bilo ni riječi, ne računajući, dakako, napis Jagne Pogačnik, kućne kritičarke Jutarnjeg lista, čiji se osvrti na romane iz edicije novina u kojima radi ionako doimlju krajnje nevjerodostojno. Nakon što sam, dakle, konzultirao Jesus El Diabla Quintana, Absolut Beginnersa, Bookaletu i ostale blogere, shvatio sam samo da dijelimo oduševljenje knjigom, ali da ću ovaj put morati sam, bez ičije pomoći, opisati razloge za vlastitu povoljnu ocjenu koju sam kanio dati autoru.

Susret dviju prerušenih vojnih grupa

Za informaciju publici najprije valja reći da je Dežulovićevih 220 stranica mekog uveza izašlo u biblioteci Premijera, u okviru, kako smo već rekli, dnevnih novina Jutarnji list, u kojoj su pored ovog Splićanina svoje romane tokom ljeta 2005. objavili i neke druge srednjostrujaške perjanice domaće književnosti poput Borivoja Radakovića, Zorana Ferića, Miljenka Jergovića ili Jurice Pavičića.

Početak romana, odnosno početna fabularna neprozirnost postignuta velikim brojem likova i na prvi pogled teško dohvatljivim vezama među junacima romana, doslovno me ošamutila. Prva mi je na pamet pala Marija Jurić Zagorka koja je, kao što se zna, svoje romane doslovno filala likovima do mjere da je usporedno s čitanjem trebalo crtati mrežu odnosa među junacima, kako bi se radnja uopće uspjela pohvatati. Takvo svojevrsno stablo moglo bi se mirne duše iscrtati i na temelju Dežulovićeva romana, s obzirom na to da je riječ o dvije grupe vojnika, hrvatskih i muslimanskih, s po šest članova sa svake strane. Tih 12 likova uz sudjelovanje u glavnoj liniji priče, svaki posebno razvija svoju pokrajnju storiju, dok se neke linije međusobno i isprepliću.

Ukratko, tijekom jednog dana događa se sljedeće: specijalni vod HVO-a ranim jutrom u ljeto 1993. godine – dakle u vrijeme kad se od Kupe do Drine vodi tzv. rat niskog intenziteta – kreće u tajnu akciju s namjerom da zađe iza muslimanskih linija i osujeti pokušaj gradnje ceste za bošnjačke vojne potrebe. Istovremeno na sličnu akciju s druge strane kreće i bošnjačka šesteročlana ekipa. Objema im je na pameti da će im prerušavanje u uniforme neprijateljske vojske biti od presudne pomoći u akciji. Susret dviju prerušenih grupa te kolovoške nedjelje 1993. odvija se na poprištu ranije spaljenog sela, na lokaciji Muzaferove kuće.

Dežulović – i to ovaj roman čini posebnim – prilazi problemu bosanskog rata drukčije nego što se to inače uobičajilo u tom podžanru, prilazi mu s druge strane. On, reklo bi se, ulazi na stražnja vrata. Umjesto da, poput dosadašnjih najistaknutijih pisaca na tu temu (Jergović, Mlakić i dr.), pristane na prešutni diktat da mu verzijom teksta o bosanskom ratu ravna sama stvarnost, Dežulović priču – izmišlja.

Deviktimologizacija rata

Ništa revolucionarno, reklo bi se, pa pisci su tu da izmišljaju priče, zar ne?! E, pa ne! Kad su u pitanju naša tzv. ratna pisma, i hrvatska i bosanska, ona bi redovito najprije bila legitimirana izvanliterarno (sjećanjima, aktivnim sudjelovanjem samog autora, svjedočenjem i sl.), i na taj bi način prolazile ovdašnje verzije političke korektnosti (znate ono, utvrditi najprije tko je agresor, a tko žrtva i tome slično), da bi se tek nakon sve te složene procedure možda i napisala priča, naravno, ako je išta od nje ostalo nakon takva patriotskoga glajhšaltovanja. Dežulović je, kako rekosmo, krenuo drugom stazom, odustao je od patriotiziranja svoje priče i storiju o dvanaestorici vojnika ispričao na rijetko uzbudljiv način. Ipak, poigrao se i sa žanrovskim obrascem i pseudofaktografskim uvodom postigao najmanje dvije stvari. Najprije, spretni pisac tim pseudodokumentarizmom, koji postiže svojevrsnom kombinacijom prologa i eknolidžmenta, što će reći, zahvale na početku teksta u kojem autor odaje priznanje svojim fiktivnim pomagačima u realizaciji romana, daje svojevrsni metažanrovski komentar na dosadašnje romaneskne uratke na istu temu. Izigrava dosadašnju, i kod hrvatskih i kod bosansko-hercegovačkih pisaca, u tvrđoj varijanti, težnju za, kako smo već kazali, ovdašnjom verzijom političke korektnosti ili pak u mekšoj inačici, izraženu potrebu za ukotvljavanjem romana u višu, izvanromanesknu stvarnost, potrebu da autori svojim fikcionalnim djelima nužno dadu neku vrstu ontološke podloge kroz pokušaje da se djela ušanče u konkretno povijesno vrijeme čime se, kako se obično misli, romanu priskrbljuje dokumentarno ovjerovljenje. Dežulović, dakle, kreira novu romanesknu stvarnost u kojoj ne mora robovati “višoj” istini, ne mora označiti tko je žrtva, a tko agresor, ne mora zauzimati strane u ratu i sl. Ta deviktimologizacija posve je nova stvar, ona je Dežulovićev novum, a nje, samo da dodamo, nije moglo biti čak ni u Šumskom duhu, inače odličnom romanu Gorana Samardžića napisanom na istu temu.

Drugo što nam se čini važnim za ovaj roman jest kritika globalnih metafora. Jedna od asocijacija koja pada napamet dok se čita roman jest da je Dežulović napisao svojevrsnu Kroniku najavljene smrti na bosanski način. Uvodno poglavlje ostavlja čitatelje bez dileme da je završnica romana krvava, baš kao što i sam početak istoimenog Marquezova romana odmah na početku rješava temeljnu dilemu. U Dežulovićevu romanu spašava se tek jedan protagonist, a kakav je konačni raspored likova u završnoj sekvenci obračuna, ostaje da se vidi.

Nešto slično učinio je i Nikola Tanhofer pedesetak godina prije u drugom mediju, u filmu H-8. Tanhofer je, naime, gradio napetost na način da je tijekom filma mijenjao mjesta putnicima u autobusu, za koji se otpočetka znalo da ide u nesreću i da će biti poginulih, i tako za sam kraj ostavio da se vidi koga je zla kob konačno smjestila na prednja, smrtonosna sjedala autobusa. Baš kao što nam tek finale Dežulovićeva romana daje razrješenje tko je onaj jedini koji je izvukao živu glavu iz oružanog obračuna u Muzaferbegovoj kuli.

Poništena dominacija Povijesti

U tom smislu roman Jebo sad hiljadu dinara mogli bismo smjestiti, recimo, u žanr “sluteće katastrofe”. Takav koncept je, kao što se zna, vrlo podatan za naknadno interpretiranje i nadinterpretiranje. Već na samim koricama vidimo da prvoloptaške interpretacije ne drže vodu, jer se opremač knjige s njima poigrao kad je napisao da je ovaj roman “još jedan uzaludan pokušaj istraživanja besmisla rata, te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale”. Prije se čini da je ovo roman o apsurdima u životu kao takvom. Evo jedne briljantno napisane epizode na tu temu. Riječ je o onoj u kojoj Hunta priča Đou zašto on kao taksist svojevremeno nije htio uslužiti jednu mušteriju. Zato, kaže Hunta, jer pravilo službe nalaže da uvijek netko mora biti na taksi-stajalištu, a on je, Hunta dakle, te večeri bio sam, te kao takav nije mogao odvesti mušteriju na odredište. Jer, ako bi to učinio onda nikoga ne bi bilo na stajalištu da usluži novog klijenta koji bi mogao naići. Krajnje logično, zar ne, ali i krajnje apsurdno.

U smislu gore rečene kritike globalnih, i kao takvih nužno mrtvih metafora, treba reći da autor izmiče zamci u koju upadaju mnogi koji su pisali ili snimali filmove o bosanskom ratu. Zamku koja se zove tezičnost Dežulović je preskočio. Bosna je, kao što se zna, bila često opisivana i snimana ili kao andrićevski “tamni vilajet” ili kao tanovićevska “ničija zemlja” ili kao zemlja koja, poput, opet Tanovićeva junaka (igra ga Filip Šovagović) leži na odskočnoj mini, što će reći na “buretu baruta”. Tih fatumskih odrednica Bosne ima, dakako, još. Međutim, ta fabularna željezna stega koju je Dežulović sam sebi nametnuo tretiranjem bosanske priče kroz metaforiku “kronike najavljene smrti”, tu figurira samo zato da bi je se nadišlo.

Dok je u većini bosanskih romana i filmova ili djela s bosanskom temom, kako rekosmo, glavni lik zapravo Povijest pisana s velikim početnim slovom, u romanu Jebo sad hiljadu dinara imamo dvanaest manje-više ravnopravnih likova, s ponešto istaknutijim likom Paka. Ta lutajuća pozornost koju čitaoci privremeno podaruju svakom od likova kao da poništava dominaciju nekog transcendentalnog Ja, Povijesti, Sudbine, u svakom slučaju, toga jakog subjekta. Nadigrati taj željezni zakon kauzaliteta nije lako. Potrebno je tu mnogo vještine da se izrazi bogatstvo i određena netransparentnost života, te da se slučajnost kretanja životnih likova suprotstavi povijesnom uzročno-posljedičnom modelu. Već sama šatra iz naslova kao da ukazuje da autor pokušava odozdo, iz donjeg rakursa izglobiti ontološki kauzalitet bosanske moire koju najavljuje u uvodnoj zahvali.

Kob ublažena sižejnom razgranatošću

Upravo ta razigranost sižea kojim putujemo u prošlost likova, otkrivamo njihove biografije, njihove tajne, zablude i želje, siže koji, dakle, meandrira na sve strane, kao da nam sugerira da je život rezultat niza slučajnosti, niza kontingencija, te da kao takav izmiče bilo kakvom, pa onda i sudbinskom nadindividualnom nadzoru. Kontingencija se, kao što se zna, može prevesti kao slučaj, ali i kao mogućnost, dakle, kao otvaranje prema području ljudske volje i htjenja, to je nešto što probija opnu nužnosti i determiniranosti.

To da svim likovima – a na primjeru Paka, vođe hrvatskog voda, autor to detaljno opisuje – gospodari sudbina i da ih drži u željeznom kavezu nužnosti, autor tome, na neki način, supostavlja razigranu mrežu odnosa 12 likova. I tu se gradi glavna napetost u djelu, u napetosti između sudbinske kronologije i sižejne akronije. Kao da Dežulović bosansku kob želi ublažiti sižejnom razgranatošću, kao da majstorstvom svog opisa, virtuozno napisanim dijalozima i vatrometom bosanskog idioma želi prekriti ukletost tog vremena i područja.

U svakom slučaju, s nama ostaju svi ti fakini koje autor spretnom modelacijom razmješta po životnoj šahovskoj ploči i svi njihovi neiskorišteni potencijali, cijeli onaj novi svijet mogućnosti koji je stajao kao potencijal pred svakim od njih. Ovaj su put, istina, odigrali krivi potez, ali sve je moglo biti i drukčije. Jer, kako kaže Dežulović, o svom junaku Robiju: “U toj se pat-poziciji Robi ćutio upravo kao velika drvena figura na golemoj tabli Strmodola, recimo pijun – da, baš pijun – ili još bolje konj, konjina, glupo teretno kljuse, i gotovo je osjećao jagodice palca i kažiprsta velikog, džinovskog šahista koji im se poigrava iznad glava i premišlja koga pomaknuti i gdje.” Iako, dakle, na kraju Povijest pobjeđuje, a stvarnost se potvrđuje, jasno je da je sve, ali baš sve moglo biti drukčije, samo da je Pako trafikantici kusur oprostio riječima: “U redu je tetka Žužo, jebeš sad hiljadu dinara”.