U braku “gine” više ljudi nego na prometnicama

U filmu Stephena Daldryja Sati, snimljenom prema romanu Michaela Cunninghama, jedna od junakinja s Gospođom Dalloway Virginije Woolf u ruci okreće se prema prijateljici i kaže joj nešto u stilu kako čita knjigu u kojoj glavnoj junakinji upravo sviće da život koji vodi nije život. Taj fenomen žive smrti sjajno je “obradio” u jednom od svojih mikroeseja Danijel Dragojević napisavši kako su naši stari kužili da je moguće hodati, jesti, piti i svejedno biti – mrtav. On kaže: stoga su se oni zazivali s “jesi li živ”. “Tome se danas”, piše dalje Dragojević, “daje značenje: kako si? kako zdravlje? I slično”. No veliki hrvatski pjesnik misli da se iza takva pozdrava krije nešto magijsko, neko dubinsko znanje koje vidi ispod površine: smrt može preuzeti vlast nad tijelom, čovjek se može muvati među nama, ali tebe cijelo vrijeme progoni osjećaj kao da on nije tu. Dragojević se pita gdje je raskrižje, što čovjek mora učiniti da od jednog trena pa nadalje postane posjednut smrću.

Potpuna razdvojenost u zajedničkom životu

Cathi Hanauer nije tako radikalizirala stvari. Iako je u srži svih tekstova ove knjige teza kako nas zapravo više “gine” u brakovima nego na prometnicama. Kod nje je u prvom planu iščašeni život koji je moguće riješiti nekim od poznatih psihosocijalnih terapijskih puteva; mi doduše ponekad zalutamo u onoj šumi koja je Dantea odvela do pakla, ali, za razliku od ovog čudnog tipa, koji je zapilio sve do devetog kruga, sjednemo, popričamo i, dok si lupio dlanom o dlan, već smo out of the blue. Spomenuta spisateljica Virginia Woolf skovala je sintagmu “anđeo u kući”, a u ovome zborniku tekstova dvadeset i šest žena različitih dobi (od dvadeset četiri do šezdeset šest godina) pišu na temu dijametralno suprotnu stanju koje je iritiralo Woolfovu: kakav je to osjećaj, i što dovodi do njega, kada supruga ili partnerica samu sebe doživljava kao kučku, kao izdajnika. Hanauerica ne piše s feminističkih ishodišnih točaka. U srži njene knjige nije nikakva pobuna ili redefiniranje klasičnih bračnih odnosa; to se redefiniranje već dogodilo, nego je ovdje prije riječ o frustraciji, o osjećaju nemoći uslijed mnogima znanog fenomena potpune razdvojenosti tobože zajedničkog života.

Ova tridesetdevetogodišnja spisateljica i urednica, koja je uz to i majka dvoje djece, pitala je svoje znanice na koji način rješavaju novonastale okolnosti, prije svega činjenicu da žene nisu imale nikada veća prava nego danas – bilo deklarativno, bilo kroz mogućnosti napredovanja i kroz karijere – te kako ih usklađuju s uobičajenim patrijarhalnim postavom što ih, bez obzira na te proklamirane vrijednosti, dočekuje kada se vrate doma. Karijera s jedne, brak s druge strane “bodljikave žice”. Na što sliči uobičajeni povratak žene doma s posla? Da pojednostavnim: sve ističu da uglavnom zatiču nered, ostatke prehrambenih aktivnosti, s lijenim mužjakom koji u fotelji čita novine, mirno vareći hranu i samozadovoljstvo u pozi lava u savani. Dva su puta, ističu “kučke”: a) podnositi do smrti takav mužjački nabusito/lijeni stav; b) odvaliti lava po glavi, to jest kopitom po donjem dijelu leđa, pa neka se izležava na nekom drugom mjestu. No postoje i brojne podmogućnosti, od uzimanja ljubavnika, do rađanja djeteta s ljubavnikom, samostalnog, tj. odvojenog života i tako dalje.

Bezizlazne situacije

U Dežurnoj kučki ima svega od svega toga pomalo. Neke vam priče zbilja mogu okrenuti stomak, npr. ono što se dogodilo spisateljici Veronici Chambers. Priču je posložila oko poslovice: čemu kupovati kravu kad mlijeko možeš dobiti besplatno. Kaže, “zgrozila me činjenica da me uspoređuju s kravom”. S druge strane, zapisuje kako je pomislila da seks i nakon djevičanstva ima cijenu. Zbrojimo li tome krizu izazvanu pogledom na većinu svojih poudavanih kolegica, možemo i sami zamisliti Chambericu kako upada u klopku koju je sama skovala vlastitom emocionalnošću: ona je primila na stan, hranu i sve ostalo mladog umjetnika koji godinama doslovce prstom nije mrdnuo, dok ga jednog dana nije pogodilo spomenuto kopito na spomenuto mjesto te je ovaj nestao iz njezina – sad naravno – oslobođena, pročišćena, maltene sjajna života. No, pažljivi će čitatelj osjetiti kako u njenoj priči netko fali i da bi je najradije upitao “jesi li živa.” Takav je stav vjerojatna posljedica moje skepse prema tipičnoameričkom stavu prema životu “ima za sve lijeka”. Mudri Tin Ujević ima stih: “gledamo se blijedi/falimo mi sami”, a i sam iz iskustva znam da su situacije uglavnom bezizlazne i da ih je nemoguće slomiti, ali jest otopiti. Dobra stara ljubav ukombinirana s razumijevanjem može čuda, a savjeta nema, ne postoji recept prema kojem se “to” radi. Činjenica jest da na sam spomen muke i odricanja partneri uglavnom bježe glavom bez obzira, bilo u izmaštane svjetove, bilo u najdoslovnijem smislu, izbjegavajući tako vjerojatno jedinu životnu situaciju iz koje je u ovako popisanom i izograđivanom životu moguće doći u kontakt sa životom samim. Avantura je uvijek negdje drugdje. Žene nisu kučke, muškarci nisu lavovi, i sve do Indije u tom smislu. A porobljeni su oboje. Dežurnoj je kučki idealan partner dežurni papak. Pun ih je grad svake subote ili nedjelje prijepodne. Stvar se utoliko promijenila što “kučke” očito mogu i znaju uzvratiti udarac, a njegovu snagu bolje da ne osjetite na svojoj koži. Da ne bi kasnije bilo nismo znali. Počnite s ovom knjigom, i umrite, ukratko, u času smrti, a ne godinama prije toga.