U brodogradilištu

Mario je gledao more zaljubljenim očima. Bilo je još rano, sunce se tek popelo preko priobalnoga gorja daleko na drugoj strani kanala. Svježe jutro je ležalo nad selom. U seoskom pristaništu kamo se odavde nije vidjelo, nekoliko se ribara spremalo na isplovljivanje. Neće ići daleko, kružit će u plićaku i pregledavati vrše što se noću ulovilo. I Mario je ovog jutra osjećao da se nešto ulovilo u njegovo srce. Iako je bio neispavan i umor mu je oduzimao snagu, osjećao se kao nikad do sad. Drhtao je i mišići po cijelom tijelu su mu pulsirali, pa je prvi put spoznao da i njegovo tijelo nekome pripada.

Danas je bio prvi, što nije bilo uobičajeno. Stajao je pod nadstrešnicom autobusne stanice otkud se svako jutro vozio na posao u brodogradilište. Ovdje je zatim predvečer i silazio. Radio je po četrnaest sati dnevno za malu, ali stalnu plaću koju mu je osigurao strani poslodavac koji je otkupio propalo brodogradilište. Zauzvrat je tražio potpunu predanost i disciplinu, tako da na kašnjenje i lijenost na koje su bili navikli nije smio ni pomisliti. Na odmoru već dugo nije bio, iako je upravo sad razmišljao o tome. Bližilo se vrijeme fešta i blagdana koje bi bilo lijepo provesti slobodan, bez obaveza, posebno sad kad je imao nekoga s kim bi prvi put mogao dijeliti radost. Već se odavno zasitio momačkog društva i dosadnog sjedenja na ogradi jedine seoske gostionice gdje su s čašom piva u ruci sanjarili o preplanulim djevojkama koje su potom nestale daleko poput nestvarnih snova. Još prije nego se iz daljine začula autobusna truba koja je svako jutro požurivala kasnioce, među kojima je gotovo uvijek bio i on, odlučio je da će danas prvi put otići do direktorova ureda i odlučno ga tražiti tjedan dana odmora. Razmišljajući o tom, nesvjesno je popravio majicu zataknutu za pojas i prošao rukama kroz znojnu kosu, još uvijek zamršenu od ljubljenja.

Rasklimani autobus je bučno prešao preko uzbrdice pred selom i trubeći se spustio prema stajalištu nasred ceste. Vrata su bila cijelo vrijeme otvorena, tako da je vozač samo malo usporio i pokupio putnike bez zaustavljanja. Mario se naglo ukrcao i pogledao preko polja iza sebe, gdje su kroz maslinike stizala dva njegova suradnika, osmjehnuo se. Lovili su autobus koji je već krenuo. Onda su momci bezglavo potrčali poprijeko prema uzbrdici na izlazu iz sela, gdje je stajala njegova kuća. Tamo je autobus malo usporio i kasnioci su ga ulovili u zadnji tren prije nego je kloparajuće vozilo sasvim ubrzalo prema drugom kraju otoka. To je bio uobičajen jutarnji prizor na koji su putnici bili navikli, tako da se nitko nije uznemiravao, a najmanje vozač koji je već trubio prema idućem selu. Mario je dotad već sjedio u zadnjem redu, tik do otvorenih vrata gdje je bilo najmanje vruće i gledao u daljini more na kojem su blještale bijele ribarske barke. Veslima su ih polako pokretali ostarjeli ribiči. More je bilo tiho i posve glatko, sunce je već bilo nad otokom.

Dok je autobus divljao otokom, Mario se mirno predavao sanjarijama i stvarao misli o budućnosti, koja mu se ponudila prvi put u životu. Bližio se tridesetima i još je uvijek bio bez pravog cilja. Po cijele dane je radio u brodogradilištu i živio u kući sirotih roditelja, bez zemlje i stoke. Iako je bio stariji sin – mlađi je bio već dugo mornar na prekooceanskom brodu – nije mogao računati na zadovoljavajuće nasljedstvo kojim bi mogao uspjeti u životu. Tek sad kad je dom već bio za njim, sjetio se da je ovo prvi put da nije spavao kod kuće što mu je davalo osjećaj samouvjerenosti i dotad nepoznate odlučnosti. Prvi put je proveo noć s djevojkom koja mu je obećala budućnost. Znao je da stiže njegovo vrijeme i bio je spreman, iako se to dogodilo preko noći.

Unatoč vratolomnoj vožnji, stigli su kao i uvijek sa zakašnjenjem. Već su rano ujutro svi bili dobrano propuhani i polomljeni od presijecanja zavoja i naglog kočenja. Autobus se zaustavio usred malenog, bijelim kamenom popločenog trga, tik uz more. Tu je izašla većina putnika koji su se brzo razišli po uskim ulicama ili su presjeli na drugi autobus koji je već kretao i odvezli se dalje po otoku. U vozilu su ostali samo radnici iz brodogradilišta.

Mariu je došlo kao možda nikad dosad da i sam mirno siđe i prošeta obalom do kioska, kupi novine i kutiju cigareta pa da dugo zasjedne u sjenu kojeg od brojnih kafića i polako ispija macchiato. Tako bi mogao sabrati misli i tiho obnoviti svoju nezaboravnu noć. Možda bi kasnije kad se otvore trgovine sa suvenirima i filigranom mogao naći u džepovima dovoljno novca da kupi svojoj voljenoj darak, možda srebrni prsten, možda samo privjesak ili amajliju s horoskopskim znakom.

 To se dosjetio u trenu kad je autobus već grubo krenuo preko trga i u oko mu je upao veliki natpis nad izlogom, Filigran. No, sanjarenju je za to rano jutro bio kraj. Vozili su se uzbrdo uskim ulicama, natrag na glavnu cestu koju su prešli samo trubeći, te se zatim počeli naglo spuštati na drugu stranu otoka, prema brodogradilištu.

U starom autobusu je već bilo vruće unatoč propuhu, i glasno. Preplanuli muškarci, poneki još potpuno dječjih lica, ali koja su već načinjale crte ozbiljnosti i prije svega napornog rada, glasno su komentirali sinoćnje utakmice i pripreme za lokalne izbore; to je bio jednoglasni govor, bez glasa žena koje su sad bile daleko sa strane. Samo je Mario bio mislima sa svojom djevojkom. Dok su se spuštali širokom i posve novom cestom koju je dao sagraditi novi vlasnik brodogradilišta samo za svoje potrebe te su dolje u zaljevu već vidjeli visoke dizalice i dokove, Mario je znao da mora izdržati još samo ovaj dan, a zatim će ga navečer već čekati njegova draga. Dogovorili su se da se nađu na trgu, gdje je maloprije stao autobus. Ići će na pizzu i onda se zajedno odvesti kući.

Brodogradilište stoji u prekrasnom zaljevu okruženom visokim stepenastim stijenama koje se sa svih strana spuštaju prema moru. Remonte manjih brodova, prije svega ribarskih i trgovačkih koji su plovili među otocima, ovdje su obavljali već desetljećima, prije nego je brodogradilište dobilo novog vlasnika. Sad su ga osuvremenili i opremili za popravke velikih prekooceanskih brodova i tankera. Poslovi i narudžbe stižu svakodnevno sa svih kontinenata. Nekad zapuštene ili slabo održavane zgrade su sada obojene i cijeli kompleks je okružen visokom ogradom i bodljikavom žicom. Ulaz u krug brodogradilišta je moguć samo s mora ili kroz rampu koju stalno čuva naoružani čuvar koji je upravo formalno pregledavao radne dozvole radnicima pristiglima autobusom, iako su se svi već dugo znali. Nova pravila su bila jasna i stroga, zato se nitko nije bunio.

Mario je ušao zadnji. Opet ga je primila misao o željenom godišnjem odmoru, nije se još odlučio bi li odmah išao k upravitelju, još obučen u čistu majicu, i odlučno ga zatražio nekoliko slobodnih dana ili da pričeka do pauze za užinu i onda znojan i u radnom kombinezonu stupi pred njega te pokuša ostaviti dojam marljivog radnika kojem je potrebno nekoliko dana odmora. Nije znao navesti ni pravi razlog za godišnji, sad kad imaju toliko novih narudžbi i kad se kasni s isporukama, bilo bi smiješno reći da je zaljubljen, morat će nešto smisliti. Znao je da upravitelj zna da slovi za dobrog i pouzdanog radnika koji nije nikad izbjegavao ostati u brodogradilištu poslije radnog vremena, često je dolazio i nedjeljom kako bi ljudi s obiteljima ostali doma. Ali sad i ja imam svoj intimni razlog, rekao si je, kad je svejedno istupio iz grupe koja je išla prema svlačionici te je odlučno krenuo prema poslovnoj zgradi malo više. Onamo je ionako išao krajem svakog mjeseca po plaću ili produžiti zdravstvenu iskaznicu, jednom je morao tamo gotovo cijeli dan popisivati dobrovoljce za akciju davanja krvi, ali sad je bilo drukčije. Poslovna zgrada je bila potpuno bijela, s novosagrađenim katom i klimatizirana, na čemu su radnici na dokovima, gdje je bilo pakleno vruće ili vraški hladno, najviše zavidjeli onima koji su u bijelim košuljama ulazili u nju. Mario sada nije znao je li mu vruće ili hladno. Ni na što nije htio misliti, samo da to čim prije obavi. Već je bio pred ulaznim vratima i pozvonio vrataru da se najavi. Prije nego se ovaj odazvao, još se jednom okrenuo natrag prema moru. Vidio je snažan žuti kran koji se lagano njihao na vjetru, visoko iznad svega. To je bilo njegovo radno mjesto, došlo mu je da zaboravi na godišnji i potrči dolje te se popne na dizalicu, gdje se osjećao sigurnim. Na interfonu se oglasio vratar, znao ga je, ali mu se njegov glas svejedno učinio strogim i službenim što ga je zbunilo, kroz trenutak je izustio samo, Mario, i ništa više. Zaboravio je da treba još nešto nadodati, pa mu je kolega nasmijano odvratio, što želiš, i Mario je sad samo dodao, išao bih k upravitelju, glas u aparatu je odvratio ‘OK’. Zazujalo je zvonce, vrata su se otvorila i sad je smiren pritisnuo kvaku i gurnuo vrata. Najprije je osjetio hlad i tišinu, a onda iznenada topot elegantnih kožnih cipela po mramoru. Oči mu se još nisu navikle na mrak dok je pogledao čovjeka pred sobom, bio je to upravitelj. Mario je još uvijek držao vrata, kao da imao namjeru uljudno pustiti čovjeka da prođe, i upravitelj je samo ljubazno rekao, hvala, te naglo otišao van. Mario je sada potpuno iznenađen i skoro izgubljen krenuo za njim, vidio je upravitelja u tamnom odijelu i uglačanim cipelama, pod rukom je imao smotane brodske nacrte, kako se elegantno spušta prema dokovima. Sad je bilo prekasno. Činilo mu se neumjesno smetati upravitelja i već je u istom času vidio svoju dizalicu koja je još mirovala, iako se odozdo već čula buka motora i zveket čelika. Onda je i Mario potrčao prema moru.

 Napravio je velik krug oko dvorišta koje je već bilo prazno, kako ga suradnici i upravitelj ne bi vidjeli da kasni. Šuljao se uz visoku ogradu, provedenu iza radionica i baraka, te se zaustavljao na prolazima između objekata da provjeri je li put slobodan. Zadihao se, čista majica je bila znojna i na kožnim cipelama mu se nakupljala bijela cementna prašina. Sad je bio naslonjen na stražnji zid svlačionice, osluhnuo je ima li još koga u njoj, bila je prazna i zacijelo zaključana, radnici su već bili dolje na dokovima. Pogledao je na sat, kasnio je skoro četvrt sata, sad je već i upravitelj bio dolje, iako se možda zaustavio na rampi ili mu je pristupio neki od inženjera. Mario je potrčao bez zaustavljanja, trčao je uz ogradu do drugog kraja brodogradilišta pa se bezglavo spustio prema dokovima.

Bilo je vruće, došlo mu je da se skine i skoči u more, iako bi to bio težak prekršaj radne discipline, kupanje je bilo najstrože zabranjeno i Mario si to sada nije mogao priuštiti, već je ionako kasnio, a i godišnjem se još nadao.

Kad je stigao do svog krana, nekako mu je laknulo, osjećao se kao da je spašen iz mora. Nigdje nije bilo nikoga, vjerojatno svi rade, pomislio je i pogledao gore, prema kabini koja je visjela pod modrim nebom, osmjehnuo se i počeo se naglo uspinjati. Dosad se jedino tu gore osjećao sigurnim i važnim. Unatoč paklenoj vrućini koja ga je stiskala teškim rukama te dugom radnom vremenu, kad je bio gore satima i satima sam, volio je svoj posao. Na neki čudan način koji dosad nije znao opisati bio je zaljubljen u pogled koji mu se pružao s visine. Danas, nakon strasne i neprospavane noći, bilo je još ljepše.

Sjeo je na pregrijani stolac i zatvorio se u svoju staklenu krletku pod nebom. Znojnu majicu je skinuo i stavio sušiti na prozor, izuo je i cipele i bos pritisnuo papučice, pa se težak i visoki stroj pomaknuo. Duga ručka na čijem kraju je visjela kuka, polako se okretala prema moru. Vozio je zatvorenih očiju, znao je kad mora zaustaviti stroj. Kad se kran umirio, otvorio je oči. U kabinu je navrla zasljepljujuća svjetlost koja je lijevala s neba i lomila se nad morem. Sad je bio oslijepljen, vidio je samo crne obrise otoka na obzoru koji su bježali po blještavoj površini. Zatim mu se vid polako vraćao, postupno su dolazile boje, plava, bijela i na kraju zelena. Nitko drugi nije tada vidio u daljini brod koji polako plovi prema crti koja dijeli nebo i more. Kad je ponovo pokrenuo stroj, pa je duga sjena kliznula preko betonskih ploča dolje, pomislio je na nju koja mu je obećala budućnost.

Brodska sirena se oglasila točno u pola deset. Rezak zvuk koji se pronio zaljevom trgnuo je i Marija. Cijelo jutro je radio i vrtio se u svojem tornju. Ipak je u mislima bio negdje drugdje. Činilo mu se da vrijeme dok ne misli na posao prolazi brže. Dolje je plato bio gotovo prazan, radnici su se posakrivali za barakama, u rijetkim komadićima sjene u tišini su odmatali smotuljke s hladnom užinom. Obično su jeli bijeli kruh i ribu koja je ostala od sinoćnje večere. Vino u brodogradilištu već dugo nisu pili, naime pravila su i oko toga bila jasna. Potom će upaliti cigarete i potajno baciti karte. Poraženi će na putu kući platiti rundu. Mario im se tek katkad pridruživao, obično je nabrzinu pojeo malo sira i kruha te zalegao u sjenu. Sunce ga je tamo gore previše iscrpljivalo. Tek sad, dok je obuvao cipele i oblačio majicu, sjetio se da je danas bez užine. Došao je na posao a da nije svratio kući gdje ga je zacijelo čekao zamotuljak. Ipak je sad mislio na druge stvari.

Iako je znao da je to težak prekršaj radne discipline, bio je čvrsto odlučan da će se za nekoliko minuta, kao što si je rekao, iskrasti iz brodogradilišta. Ponovo se pritajio i potrčao preko mola, gdje nije bilo ograde, iz brodogradilišta. Znao je da će iza porte sigurno naći nezaključan bicikl nekog od radnika, pa će samo još potjerati u brdo i za nekoliko minuta već bi trebao biti u selu na drugoj strani otoka.

Imao je sreće, stvarno je našao nekoliko nezaključanih bicikala, zgrabio je prvi i krenuo bez osvrtanja. Bio je pun snage i vjere da će uspjeti doći natrag prije nego se sirena ponovo oglasi. Imao je jedva trideset minuta, a to bi trebalo biti dovoljno, kako je već prije izračunao. Cilj mu je sve vrijeme bio pred očima, mala trgovina suvenirima i filigranom koja mu se urezala u pamćenje rano ujutro. Išao je po dar za svoju djevojku koja će ga navečer čekati na molu.

Bio je tek na pola puta koji se polako penjao od zaljeva na drugu stranu otoka. Široka cesta mu se činila sve daljom, svježe nacrtane crte na sredini asfalta su promicale kraj njega sve sporije. Mario nije bio naviknut na vožnju biciklom, uskoro je morao sići na užareni asfalt i gurati bicikl uzbrdo. Ipak nije popustio, trudio se trčati i čim prije preći strminu: skočit ću na bicikl i odvesti preostali dio, hrabrio se. Prošlo je već skoro deset minuta, više nego je planirao, kad je tek dosegao vrh i zastao na trenutak. Pred njim je bilo još nekoliko minuta vožnje ravnom cestom, a onda spust u selo, sve do glavnog trga. Sad se prvi put obazreo prema brodogradilištu koje mu se učinilo smiješno malenim u usporedbi s prirodom koja ga je okruživala. Visoke hridi i stjenoviti brežuljci obrasli neprohodnom makijom, te prije svega blještavo more koje je okruživalo otok svuda dokud je još sezao njegov pogled, opčinili su ga. Tu još nikada nije pješačio; svakog se jutra i večeri vozio tom cestom, a ipak je tek sada opazio svu tu ljepotu koju nije znao opisati. Preplavio ga je nepoznati osjećaj, da je dobro napravio što je pošao.

Ponovo je potjerao bicikl iz sve snage kao da je tek sad sjeo na njega, i ponovo se naglo zaustavio. Brodogradilište je već gotovo nestajalo iz vidnog polja, a njegov se kran još vidio. Nešto ga je pogodilo jače nego sve dosad, tek sad se je naime sjetio da se dolje nešto ne uklapa u svakodnevnu sliku koju gleda svako jutro i večer. Na spuštenoj kuki krana nešto se sjajilo. Velika limena ploča kakve upotrebljavaju za krpanje brodskih bokova, ljuljala se na suncu, visoko u zraku nad radnim platoom. Mario ju je zaboravio spustiti na brod prije nego je pobjegao u selo.

Trgnuo se, čuo je auto koji mu se naglo približavao odozdo. Uhvatio ga je strah, iako je bio uvjeren da nitko nije pošao za njim. Bilo je prebrzo da primijete da ga nema – još je bilo vrijeme užine. Pa ipak se instinktivno maknuo s ceste i krenuo u stranu, kao da se može sakriti na čistini. Auto je nesmanjenom brzinom projurio, upravitelj, prošli su ga trnci. Mario je u tom trenu pomislio samo na odmor koji je toliko želio.

Seoski trg je bio pun djece, igrali su se na bijelom platou, kupali na molu. Oni malo veći su skakali s vezova i borili se za naklonost djevojaka koje su ih sramežljivo pogledavale s visokog valobrana. Pristanište su upravo napuštale zadnje elegantne jahte, imućne gospođe u bijelim jutarnjim haljama uzvišeno su pratile zbivanja na obali koja je polako tonula za bijelim valovima. Za njima je bila još jedna vruća i dosadna noć provedena u društvu upravo takvih mornara. U jedinoj kavani nasred trga sjedili su turisti, domaći su se povukli u svoje stalne krčme, skrivene od mora.

Mario je upravo prešao preko trga, bio je pun snage kao da nije odvezao naporan put. Iako mu se žurilo, napravio je još i veliki krug preko pristaništa, osjećao se slobodnim kao što već dugo nije. Ovdje je svojom voljom bez obzira na posljedice. Obećao je samom sebi da će prvom prilikom kupiti bicikl i s djevojkom se odvesti na kupanje nekamo gdje će cijeli dan biti sami. Polako se okrenuo prema svom cilju, vozio je opušteno, imao je još nekoliko minuta, zadnji dio je odvezao puno brže nego je isprva mislio. Još se mogu vratiti na vrijeme, rekao si je.

Bicikl je ostavio iza ugla i krenuo ravno prema izlogu gdje je htio najprije pogledati stvari, prije svega cijene. Znao je da si nešto veliko ne može priuštiti, prije nekoliko dana je doduše dobio plaću, ali mjesec je još dug, a i za pizzu je trebalo sačuvati. Sve što je vidio bilo mu je zanimljivo i neobično, naime nije još nikad kupovao djevojci poklon, pri samoj pomisli na to mu je bilo neugodno. Zapravo nije znao što bi bilo primjereno uzeti a da ne izgleda obavezujuće ili oda da je previše škrt. Srebrnina ga je očarala, oči su mu cijelo vrijeme bježale k velikim, poludragom kamenju ukrašenom te srebrnim noževima za pisma. To bi bilo neprimjereno i previše gospodski, mislio je. Ja joj neću nikada znati napisati pismo koje bi bilo vrijedno ovog prekrasnog noža. Zagrijao se za veliku bijelu školjku ukrašenu tankim srebrnim nitima, ali ju je već u sljedećem trenu prekrižio, školjku joj moram naći sam, rekao je u sebi. Najzad se odlučio za sitni prsten s malim crvenim kamenom koji je bio još najsličniji srcu. Srce, rekao je, to će joj se sigurno svidjeti.

Prije nego je odlučno krenuo prema vratima osvrnuo se uokolo da ga netko ne vidi, bilo bi mu neugodno, i to još za radna vremena, presjeklo ga je. Ali vrata nisu popustila. Još jednom je odlučno pritisnuo kvaku te pogledao kroz staklo u unutrašnjost. Ništa. Došlo mu je da provali, ipak se suzdržao. Sad si nije si mogao priuštiti još jednu glupost. Sabrao se i pogledao na tablu koja je visjela na vratima. Otvaraju tek u deset. Sranje, opsovao je, tada bi već trebao biti u brodogradilištu. Imao je još samo deset, možda nepunih petnaest minuta. Ako se sad vratim u brodogradilište, neću zakasniti, iako će mi navečer biti neugodno, ona sigurno ništa ne očekuje, svejedno bi bilo lijepo kad bi joj nešto poklonio.

Odlučio se da će pričekati, unatoč svemu.

Postao je nestrpljiv, iznenada je osjetio svu težinu vremena koje mu je leglo na ramena. Premještao se s noge na nogu, pokušao se iznova zaokupiti srebrninom u izlogu, ipak nije se mogao sabrati ni promisliti položaj u kojem se našao. Još se mogao vratiti u brodogradilište gdje se jedino osjećao sigurno, ali onda bi izdao ljubav, mislio si je. Moram ustrajati. Ipak tu nije izdržao ni minute više. Bez razmišljanja je krenuo u kafić preko puta. Bio je žedan, bio je znojan i napetost je učinila svoje. Naručio je pivo i pritom nije micao pogled s izloga na drugoj strani popločene ulice gdje je bio izložen željeni prsten. Iako ga odavde nije vidio, pazio je na nj kao da je već njegov. Ispraznio je naiskap. Do deset je bilo još nekoliko minuta, svakako dovoljno da ispije još jednu kriglu, ali treba se vratiti u brodogradilište te iznova otići k upravitelju koji će zacijelo primijetiti da je pio, a da sazna da je pobjegao tek bi onda došao kraj nadi o odmoru, vjerojatno bi ga otjerao kući zauvijek.

U otvorenom zvoniku kapelice, nekoliko ulica više, odzvonilo je deset. Mario je do tad još čekao pravi vjetar da se napokon trgne iz mrtvila u koje je bio uhvaćen. Nekoliko dugih minuta kad nije znao što učiniti, ispraznio je još jednu čašu piva. Sad je bio u zanosu koji dosad još nije poznavao. Odlučno je krenuo preko popločene ulice prema izlogu, gdje je među mnogim lijepim stvarima bio skriven i njegov prsten. Vrata su još bila zatvorena, a i u unutrašnjosti je sve bilo mirno. Ništa nije ukazivalo na to da bi se uskoro nešto moglo promijeniti. Visoko nad selom i negdje među uskim ulicama je još odzvanjalo seosko zvono. Kasnio je, pogledao je niz ulicu prema moru, nikog nije bilo, a ni odozgor nitko nije silazio. Potrčao je nekoliko kuća niže i skrenuo u uski prolaz te nakon nekoliko naglih koraka okrenuo preko dvorišta, otkud je bezbroj uskih i strmih stepenica vodilo u brojne stanove, u niski pothodnik i van na glavni trg. Djeca su skakala u more, kavana je bila prazna, na niskoj betonskoj ogradi je posjedalo samo nekoliko staraca i cuclalo pivo. Iza zavoja ga je čekao bicikl. Uzeo ga je u ruke i istim se putem vraćao prema prodavaonici. To je bio dulji i skriveni put koji su upotrebljavali mještani i stanari, uglavnom zimi kad je vjetar zavijao i nosio more daleko preko valobrana. Mario je iskoristio prolaz kako bi se skrio pred znatiželjnim očima i ponajviše pred samim sobom. Takvog sebe naime nije poznavao, u glavi mu je tuklo, svijet je vidio još samo kroz maglu i u obrisima, pred sobom je imao samo prsten s crvenim kamenom koji mora dobiti. U pothodniku je uzeo kamen veličine šake i gurnuo ga u džep. Hodao je sve brže, bicikl je klepetao, nije opazio djecu koja su iznenada preplavila stubišta. Odlučno je skrenuo van na ulicu i sjeo na bicikl, kamen je uzeo u desnicu i bez razmišljanja krenuo prema izlogu. Korak od izloga koji je sjajio u srebru kao nikad do sad svom je snagom bacio u njega kamen. Pucanje i zveket stakla koje se rasulo po srebrnim lađama, noževima za pisma, dragocjenom nakitu i kutiji presvučenoj crnim baršunom u kojoj je između ostalog bio i prsten s crvenim kamenom još su se dugo slijevali kao ljetna kiša na užarene ulice.

Potjerao je kao da je vičan biciklu. Daleko dolje iz pothodnika i skrivenih dvorišta prolomila se dječja galama koja je nadglasala pucanje stakla. Možda će neka nježna ruka zagrabiti po srebrnim galijama ili noževima za pisma, pomislio je Mario i osmjehnuo se, meni ne treba vaše srebro.

Na dugom vitlu koje je visjelo na njegovom kranu, daleko se dolje usred brodogradilišta u zaljevu još ljuljala i blistala čelična ploča na prijepodnevnom suncu. Dok se divlje spuštao širokom cestom, Mario je nije ispuštao iz vida. Osjetio se pobjedonosnim. Kao da je upravo pobijedio dijete u sebi i postao muškarac koji je odgovoran za svoje postupke.

Oko tamnih otoka u daljini prema kojima je nekoliko jedrilica lovilo vjetar, mreškali su se lagani valovi.

Mario je gledao more zaljubljenim očima.

Sa slovenskoga prevela Ana Čurković