Igor Gajin  

U knjižare po Bekavca!

Luka Bekavac: Policijski sat (Fraktura, Zaprešić, 2015.)

Luka Bekavac trenutno je jedan od rijetkih hrvatskih prozaika, pa možda čak i jedini, zbog kojega vrijedi pohitati u knjižaru kako bi se ugrabilo primjerak njegove proze čim osvane vijest da mu je u prodaji novi naslov. Možda zvuči glupo, ili barem staromodno reći takvo što u vrijeme on line narudžbi, ali nakana je da upotrebom takve, ponešto dramatizirane slike poručimo kako je Bekavčeva proza vrijedna angažiranijeg reagiranja i pojačanog recepcijskog apetita.

Ovo, dakako, ne znači da bi kolona nas trebala u konzumeristički induciranoj groznici tapkati pred knjižarom; Bekavčeva vrsta literature ionako ne pripada onom tipu komercijalnosti zbog kojega bi se oko njegovih naslova pomodno jagmila najšira publika, niti je ambicija njegova pisma usmjerena prema takvoj definiciji uspjeha. Štoviše, poetička kompleksnost Bekavčeve proze i zahtjevnost njegove rečenice, općenito visok stupanj čitateljske koncentracije potrebne za slijeđenje njegova rukopisa sa razumijevanjem, sugerira da mu je važnije ispoštovati samozadane književno-estetske kriterije i konceptualnu uvjetovanost s obzirom na iznimnu složenost autorske ideje, očito ne smatrajući da je "količina" usputno prikupljenih čitatelja mjerilo književne kvalitete, ma koliko takav kriterij neki naši populistički autori nastojali institucionalizirati kao jedini mjerodavan. Naravno, to nas neizbježno navodi da ponovimo ono što se već rutinski frazira kada se piše o romanima Luke Bekavca i što se u osvrtnim (pr)ocjenjivanjima njegove proze već mehanički lijepi na njegove naslove, poput etiketice s oznakom brenda: da Bekavac "ne podilazi čitatelju".

Making of književne povijesti

S vremenom, diskretno i postupno, pošteno i opravdano, Bekavčeva je produkcija putem medijske i/li usmene preporuke počela širiti recepcijski krug od "sretne nekolicine" ka  nešto brojnijem čitateljstvu. Nakon objavljivanja njegova trećeg romana, Policijskog sata, posve je jasno da se pojavom svake Bekavčeve proze događa značajno ispisivanje i same povijesti hrvatske književnosti. Stoga oni koji su možda bili nešto sporiji u reagiranju na autorov debitantski nastup 2011. godine sada nemaju razloga, kako smo i preporučili na početku ovoga teksta, da ne pohitaju do prve knjižare čim stigne njegova nova knjiga, ne zato što bi ih se takvim upućivanjem slalo na "popravak", na nadoknađivanje propusta zato što su svojedobno previdjeli senzacionalno literarno otkriće zbog zavedenosti etabliranijim, ali i već potrošenim ili naprosto cijelo vrijeme neutemeljeno napuhavanim imenima aktualne hrvatske književne scene, nego zato što u valovima efemerne recentne produkcije čitanjem Bekavčeve proze čitatelj napokon uspostavlja izravan doticaj s tekstom koji bi potencijalno mogao nadvisiti prosjek domaće književne proizvodnje tijekom mnogih budućih desetljeća.

A činjenica da kao čitatelji ulazimo u tekst koji će dugotrajno nadživljavati nadolazeće književne i ostale pjene dana već jest uzbudljiva povlastica. Tim više što se u trenucima malodušnosti zbog – ocijenila je to tako i Maša Kolanović u studiji o hrvatskoj tranzicijskoj književnosti – plitkosti i banalnosti suvremene domaće proze, pisane u skladu s logikom kasnoga kapitalizma, uvijek iznova možemo vraćati raskošnoj Bekavčevoj rečenici, sposobnoj otkrivati nam uvijek iznova nove detalje ili efektno postignute mikrostilističke figure, previđane u karakterističnoj gustoći, čak i zagušenosti njegove rečenice tijekom ranijih čitanja, otprilike kao što se odjednom zapazi još jedan ukras na minucioznom ornamentu secesijske zgrade, mada ste je već pogledavali pri svakom od nebrojenih prolazaka.

Fabuliranje koje ne pasivizira

Ako je pak pretjerano ili možda odveć rano kao razlog za čitanje Bekavčeva opusa navoditi izravno i neupitno plasiranje ovoga autora u sam kanonski vrh domaće literature kako bi i naše doba imalo koga pridružiti galeriji književnih klasika, te ako bi bilo primjerenije i učinkovitije novu publiku preusmjeravati na Bekavčevu prozu opipljivijim argumentima, onda valja ponoviti da zbog Policijskog sata vrijedi neodgodivo požuriti u knjižaru ne samo zato da bi se možda u trećem nastavku Bekavčeve trilogije razriješili napetosti eventualnim konačnim razotkrivanjem svih tajni i pitanja o misterioznoj paralelnoj dimenziji što jezovito pulsira tik uz našu "poznatu" stvarnost, nego i zato što nakon dugo, dugo vremena u aktualnoj hrvatskoj književnoj produkciji imamo priliku čitati uzbudljivo izazovnu i inteligentno kreativnu rečenicu koja je spremna odvažnim naprezanjem propitivati svoje granice. To je – mora se naglasiti – važan kvalitativni skok u današnjoj hrvatskoj prozi, kada smo se već počeli miriti s dojmom da se sudbina hrvatske književne pismenosti nepovratno trasira naraštajima pisaca koji su se umjetnosti riječi vježbali na filmskom titlu.

Bekavčeva je pripovjedna strategija, dakako, riskantna, posebice u mreži današnjih nagovora da i pisac treba slijediti kult novinarske jasnoće i općenito pojednostavljene komunikativnosti ako nam je stalo "spašavati" književnost njenim "promaknućem" u masovni proizvod za široku konzumaciju. Drugim riječima, Bekavčevo pripovijedanje vrvi brojnim iskušenjima (i nerazumljivostima) zbog kojih bi slabiji čitateljski karakter, teško podnoseći vrtoglavicu njegove imaginacije, odveć olako mogao odustati. Spomenimo samo da Policijski sat otpočinje razmišljanjem o rečenici "više nema vremena", gdje se nižu razni pokušaji razumijevanja pravog značenja te fraze, da bi autor nakon gustih odlomaka napregnute refleksije tek na 31. stranici (!) napisao: "još uvijek mi se teško odlučiti za posljednje i konačno tumačenje tih triju riječi". Između toga jedva da se išta i događa (iako smo negdje pročitali da Bekavac piše izvrsne psihološke trilere sa snažnim uplivom maštovite fantastike), no dinamika Bekavčeva pripovijedanja ionako nije u ortodoksno shvaćanoj fabularnosti, nego velikim dijelom i u suptilnom komponiranju fluidne atmosfere jeze. Oni fabulisti koji književnom produkcijom i autopoetičkim izjavama osnažuju ideologiju priče, bilo u eksplicitno konzervativnom obliku epske kulture, bilo u pseudomodernom obliku – samo zato što za istu dogmu koriste termin storytelling – imali bi od ovog autora što naučiti o umijeću pripovijedanja. Bekavčevo fabuliranje, prije svega, ne pasivizira.

Mnogi naši autori, nakon što su se lansirali u zvjezdanu orbitu uspješnim debijem, nastavljaju objavljivati po inerciji, sve slabijeg daha perpetuirajući dobitnu kombinaciju prvijenca, u kojem su, zapravo, rekli sve što su imali i demonstrirali maksimum onoga što mogu. Ipak, paradoksalno, upravo im nastavak produkcije osnažuje ili poboljšava status, mada je riječ o ostvarenjima koja su nadimljena potpaljivanja žeravice početnoga uspjeha, pa tako zapravo svjedočimo korozivnom procesu u kojemu se početna kvaliteta disperzira u puku kvantitetu. Tu doista vrijedi parola fake it till you make it. Međutim, s tri dosad objavljena prozna naslova, Luka Bekavac još uvijek figurira kao književni fenomen čiji se kvalitativni kapaciteti nimalo nisu istrošili. Naprotiv, premda uveliko prepisuje, reproducira i razrađuje brojna ključna mjesta i postavke svoga fikcionalnoga svijeta, Bekavac sa svakim novim naslovom, pa tako i s Policijskim satom nastavlja održavati snagu, svježinu i duboku dojmljivost svoga pisma, još uvijek ne djelujući zamorno, nego nam se uspijevajući iznova nuditi kao senzacionalno književno otkriće.

Dodiri proze i teorije

Podsjetimo, s debitantskim Drenjem 2011. godine Bekavac je stupio na domaću književnu scenu kao uistinu originalan glas i autor koji superiorno vlada mnogobrojnim dimenzijama književnoga oblikovanja, dakle posve atipična pojava u sve uniformnijoj – kako na planu imaginacije, kao i na planu stilskih izvedbi – poetici aktualne hrvatske proze. Spajajući egzotičnost Baranje kao svojevrsne terre incognite s karakteristikama ponajboljih epizoda serije X files ili pak sa suspensom filmova M. Nighta Shyamalana, Bekavac je toponime baranjske ravnice prezentirao kao šifriranu mapu mračnog središta svijeta iz kojega proviruje akustični horor jezovite paralelne dimenzije, ujedno se pridruživši Kristianu Novaku u odnedavnom "trendu" fantastičarskog kontekstualiziranja brutalnoga ratnoga realizma. A što (ni)smo o tom baranjskom podzemlju doznali trebalo bi u prostoru nekih studioznijih publikacija ispisati i kao tumačenje varijacija Derridaovih teza u Bekavčevoj literarnoj preradi. Budući da je ovaj poststrukturalist predmet autorovog intenzivnog akademsko-znanstvenog interesa, zacijelo bi bilo plodonosno čitati signale paralelnog univerzuma u Bekavčevoj prozi na tragu Derridaovih razmišljanja o infinitezimalnoj prirodi znaka, označiteljskom zastoru kojim prekrivamo i otkrivamo svijet, diskurzivnoj politici "tumačenja" i označavanja tehnoznanstvenom retorikom, kao što se i u Bekavčevoj jezičnoj praksi nedvojbeno reflektira dosljedno izmicanje definitivnosti totaliteta.

Kako god, Viljevo iz pera ovoga autora dvije godine nakon debitantskog Drenja samo je na prvi pogled djelovalo kao reciklaža zaostalih restlova iz prvijenca i logično eksploatacijsko šlepanje, dok je popularnost Drenja još uvijek u javnoj percepciji dovoljno jaka da bi se mogao utržiti još jedan proizvod u duhu trenutačno unosne literarne formule. S Policijskim satom postaje jasno da je riječ o monumentalnoj trilogiji (barem zasad, ovisno o daljnjem smjeru Bekavčeve produkcije). Policijski sat, dakako, nužno provocira spekulacije o funkcioniranju ovoga naslova kao zasebnog, samostalnog djela, posebice u recepcijskom doživljaju onih koji se prvi put susreću sa svijetom Bekavčeve fikcije, s obzirom da Policijski sat uveliko referira na mnogobrojne motive iz prijašnjih naslova, pa bi novi čitatelji mogli imati dodatnih problema u razumijevanju smislenosti pojedinih mjesta u ovom dijelu trilogije. S druge strane, smješten u trilogijske relacije, Policijski sat nastavak je važnih kvalitativnih pomaka, naglaskom presumjeren na panoramu ratnoga Osijeka i procesualnost sjećanja, čime se još snažnije i dojmljivije podupire Bekavčev generalni literarni koncept i jedna velika priča fascinantne arhitekture.