Gdje su Zajčeva djela (osim Zrinjskog)? Nema ih na Youtubeu, jer ih nema na CD-ima. Nema ih na CD-ima, jer ih nitko ne izvodi. Nitko ih ne izvodi, jer nitko ne objavljuje njihova notna izdanja. Notnih izdanja nema, jer gotovo da i nema onih koji bi upozorili koja bi djela bila vrijedna pozornosti
Na dan zaključenja ovog broja Zareza, 16. prosinca 2014. navršit će se stogodišnjica smrti Ivana pl. Zajca. U zagrebačkom HNK-u bit će izvedena njegova opera Nikola Šubić Zrinjski; na Maloj Sceni premijerno će, u suradnji s Muzičkom akademijom, biti izveden njegov operetni prvenac Momci na brod; u NSK-u se otvara izložba u povodu obljetnice, a u Muzeju Mimara predstavlja CD Zbora HRT-a s njegovim skladbama; u HNK-u Ivana pl. Zajca operni će solisti toga kazališta izvoditi Zajčeve pjesme i ulomke iz opera. (Osječki HNK gostuje u Slavonskom Brodu s Čajkovskijevim Orašarom; u splitskom igraju Čudo u Poskokovoj dragi Ante Tomića; u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupa Parni valjak.) U zbroju, nije da se obljetnicu nije obilježilo barem protokolarno, ali nije da se itko (osim Male Scene i Muzičke akademije) oko nje baš osobito potrudio. A kakav je dan obljetnice, takva je bila i čitava obljetnica – tu i tamo pokoja izvedba te trodnevni muzikološki simpozij (i) o Zajcu. I to je manje-više to.
Stanisław Bedřich Erkel Može se (i treba se) raspravljati (i) o tome koliko je Zajc dobar skladatelj i je li njegov opus izdržao test vremena (jedino je njegovo repertoarno djelo Zrinjski, i to više zbog izvanglazbenih nego glazbenih razloga). Neosporna je činjenica, međutim, da je Zajc jedini uistinu relevantan hrvatski skladatelj druge polovine devetnaestoga stoljeća; da je u to vrijeme najplodniji operni autor (jedina tada iole relevantna opera nekog drugog domaćeg autora je danas zaboravljen Sejslav ljuti Đure Eisenhutha); da je praktički ni iz čega uspostavio operni i koncertni život u Zagrebu i uveliku pridonio razvoju glazbenoga školstva. Zbog svega toga, s pravom se u povijesti hrvatske glazbe govori o Zajčevoj eri – koja, usput budi rečeno, u starijim periodizacijama traje sve do takozvanog povijesnog koncerta tada mladih hrvatskih skladatelja u HGZ-u 5. veljače 1916. – više od godinu dana nakon Zajčeve smrti.
A što je Zajc danas? Više-manje, samo skladatelj Nikole Šubića Zrinjskog. To, doduše, jest najizvođenije djelo u povijesti (i sadašnjosti, a vjerojatno i doglednoj budućnosti) hrvatske opere, ali na temelju samo jednoga djela ne može se donijeti sud čak niti o Zajčevom glazbeno-scenskom, a kamoli čitavom skladateljskom opusu. Zajčevi slični suvremenici u drugim srednjoeuropskim kulturama (Stanisław Moniuszko u Poljskoj, Bedřich Smetana u Češkoj, Ferenc Erkel u Mađarskoj) skladatelji su čija se djela (ne samo operna!) redovito izvode, snimaju i tiskaju, a bome i promoviraju izvan matičnih zemalja kao reprezentativni primjeri kultura kojima pripadaju. Gdje su, međutim, Zajčeva djela (osim Zrinjskog)? Nema ih. Nema ih na YouTubeu, jer ih nema na CD-ima. Nema ih na CD-ima, jer ih nitko ne izvodi. Nitko ih ne izvodi, jer nitko ne objavljuje njihova notna izdanja. Notnih izdanja nema, jer gotovo da i nema onih koji bi upozorili koja bi djela bila vrijedna pozornosti. Preostaju dakle, stare muzikološke studije, pokoje prašnjavo notno izdanje, pokoja snimka u arhivu HRT-a, kao podsjetnik na vremena (uglavnom prije 1990-ih!) kad su svjetla operne, ili barem koncertne pozornosti ugledali, primjerice, Amelia, Ban Leget, Lizinka, Prvi grijeh ili Zlatka.
Oliver pl. Frljić Ivan pl. Zajc danas je tako, zapravo, legendaran lik – osoba o kojoj ne znamo puno stvarnih podataka (samo zato što ih ne želimo saznati), pa ih onda nadomještamo konstruktima nastalima iz ovih ili onih ideoloških pobuda. I opet, Nikola Šubić Zrinjski svom je skladatelju donio više štete nego koristi, pretvarajući ga u nacionalistički mit autora jedne budnice, kojom se pokušava legitimirati čak i ustaški pozdrav “Za dom”. Naravno, ta opera nije samo U boj, u boj. Njezini najgorljiviji ljubitelji pritom nekako previđaju “sitnicu” da nacionalna operna epopeja ne završava tim borbenim pokličem, nego stavkom koji se vrlo nedvosmisleno zove – Katastrofa.
Taj bi mit o Zajcu kao “nacionalnom”/”nacionalističkom” skladatelju svakako trebalo dekonstruirati. I vjerojatno za to ne bi bilo primjerenijeg mjesta od kazališta koje nosi njegovo ime – HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. I vjerojatno bi to jako zanimljivo mogao učiniti upravo sadašnji intendant toga kazališta Oliver Frljić – samo kad bi on i/ili njegov pomoćnik Marin Blažević nešto više znali o glazbi općenito i operi napose. (Usput budi rečeno, riječ je o jedinom nacionalnom kazalištu s opernim ansamblom koje nema ravnatelja Opere.) Mogli bi tako, recimo, na riječku pozornicu postaviti Zajčevu (za milansku Scalu pisanu, ali dosad nikad na pozornici izvedenu) kasnu, za svoje vrijeme glazbeno prilično inovativnu operu I minatori (Rudari); ili pak neko od njegovih opernih uprizorenja djela velikana europske književnosti (Amelia, prema Schilleru; Lizinka, prema Puškinu; Pan Tvardovski, prema Mickiewiczu).
Umjesto toga, u kazalištu koje nosi Zajčevo ime, i koje ima i pozornicu i zbor i orkestar, Zajčevu se glazbu na dan stogodišnjice njegove smrti izvodi koncertno, uz glasovirsku pratnju. Lucidniji društveno angažirani intendant mogao se, umjesto toga, pozabaviti dekonstrukcijom navedenoga mita i preko sâmoga Zrinjskog. Uostalom, upravo je to već i učinjeno upravo u tom kazalištu, prije devet godina. Tu (da citiramo recenziju objavljenu u Zarezu) “iznimnu i hrabru predstavu”, u kojoj su “izokrenute postavke tradicionalnog iščitavanja Zrinjskog kao nacionalne opere s intimnim elementima”, imamo zahvaliti dvjema osobama koje su nedavno prozvane u Frljićevom Hrvatskom glumištu – tadašnjoj intendantici Mani Gotovac i redatelju Krešimiru Dolenčiću.
Ivan Vilibor Zajc Hrvatska, međutim, niti ne ispituje, a još manje preispituje svog najplodnijeg opernog skladatelja. Jer, država trenutno prati finale jedne drukčije oper(et)ne predstave. Ona ima svoga skladatelja, svoju primadonu i svog nacionalnog Heldentenora. A tu je i jurodivi, koji, obraćajući se gluhoj publici, upozorava da bi čitav taj boj mogao, poput Zajčeva Zrinjskog, završiti – katastrofom.