Takozvani “postfordistički” grad u velikoj mjeri ovisi o svom društvenom i kulturnom kapitalu koji ga ekonomski podupire. S obzirom da je stvarna proizvodnja locirana drugdje, gradski dionici ovise o njegovom nematerijalnom kapitalu koji može osigurati kompetitivnost u odnosu na druge gradove te privući više investicija, turista i stanovnika. Stoga je društveno-kulturni kapital, kao preduvjet razvoja kreativnih (i kulturnih) industrija, viđen kao ekonomska moć grada kojim vladaju tržišni zakoni povećanja prinosa. Međutim, u domeni tržišnih zakonitosti, interpretacije ovog humanog kapitala teže postati vrlo selektivnima, čemu možemo svjedočiti u saniranim središnjim gradskim prostorima diljem zapadnog svijeta.
Jačanje produktivnosti i urbana revitalizacija
Kreativne industrije ugrađene su u razne sektore gospodarske aktivnosti – IT, R&D, marketinške odjele, itd. – kao dijelovi mnogih tvrtki i/ili s izgledima da postanu dio budućih kapitalnih pothvata. Drugu vrstu kreativnih industrija, manje konsolidiranu u domeni dominantnih tržišnih trendova, čine film, glazba, performativne i vizualne umjetnosti, dizajn, arhitektura, edukacija, društvena komunikacija itd. Potonje, često više društveno i kulturno orijentirane, također predstavljaju vrijedan društveni i politički resurs.
Dva su aspekta ovih industrija posebno važna. S jedne strane, one predstavljaju jaku razvojnu snagu koja ne zagađuje okoliš – potiču zapošljavanje i sitno poduzetništvo, privlače investicije, diverzificiraju sliku grada, doprinose razvoju lokalne zajednice, kvalitete života i kulturne razmjene te promociji kulturnog turizma. S druge strane, kreativne industrije mogu stvoriti i znatno više od kreativnih sektora s potencijalom podizanja gospodarske i kulturne održivosti. Razvijanje kreativnih industrija može postati model u kojem socijalna interakcija, kultura i tehnologija služe kao urbani resurs koji jamči dobru kvalitetu i gospodarsku konkurentnost urbanim sredinama, pogotovo kad su kreativne aktivnosti grupirane zajedno na razgraničenim gradskim lokalitetima. Posljedično, koncentracija kreativnih industrija dovodi do izražaja društveni potencijal, gdje inovativno razmišljanje i lokalni razvoj postaju temeljem koncepcije buduće urbane održivosti. Inovacija proizlazi iz ravnoteže između dobrobiti ljudskih resursa i njihove sposobnosti da komuniciraju na svim razinama u kreativnom procesu proizvodnje. Ojačava se i lokalni razvoj kroz balansirajuću sinergiju lokalnih vrijednosti i generičkih tendencija.
Razni prijedlozi za to kako bi potencijal kreativnih industrija mogao generirati lokalnu proizvodnju novih prostornih oblika kulturno-gospodarskog razvoja po različitim europskim regijama moraju uzeti u obzir pluralitete različitih društveno-ekonomskih sredina u neprekidnoj mijeni, u kojima bi se koncept kreativne industrije mogao konceptualno prilagoditi i funkcionalno unijeti kao vrijedan resurs. Povijesna dinamika složenih, nejednakih i promjenjivih odnosa između razvijenijih i manje razvijenih entiteta i regija Europe postala je još izraženija uslijed štetnih učinaka recentne krize eurozone. Stoga treba uzeti u obzir ove strukturno-ekonomske preduvjete pri pokušajima osmišljavanja plodnog konceptualnog i praktičnog okvira implementacije transformativnog potencijala kreativnih industrija.
Kreativna ekonomija susreće urbano: Inovacijska četvrt u Barceloni
Katalonski slučaj 22@ Barcelona vezan je uz ambiciju oporavka velikog bivšeg industrijskog područja Poblenou – urbanog teritorija u propadanju prošaranog jakim identitetom – i njegovog pretvaranja u kompaktnu, produktivnu i aktivnu urbanu četvrt, ili “kreativni grad”u gradu. S druge strane, vezan je uz pokretanje inovativne ekonomije globalnog dosega i ambiciozni proces društvene transformacije. Uz rješavanje potrebe maksimizacije uspavanih i latentnih prostornih resursa, priznavanje produktivne tradicije i industrijskog identiteta Poblenou uzeto je kao polazna točka za njegov oporavak.
U kulturno-prostornom smislu, strategija prepoznaje teritorijalne karakteristike različitih mikrolokacija kako bi se djelovalo u skladu s onim što je potrebno očuvati, obnoviti i transformirati. Posljedično, u kulturno-ekonomskom smislu, politika pretvaranja zastarjele industrije u novu proizvodnu četvrt morala je udomiti ekonomiju znanja temeljenu na ljudskim resursima, prilagođenu načelima “kompaktnog grada” – koristeći minimum prostora za maksimalne produktivne rezultate u kombinaciji s kvalitetnim urbanim životom. Podjela ugovornih obaveza i financijskih odgovornosti između institucija, privatnih stranaka i grada bila je duga i zahtjevna. Pogotovo jer je dio programa uključivao polusubvencionirano stanovanje, kulturne prostore, ugostiteljstvo, javni prostor i infrastrukturu koje je trebalo zajednički financirati. Pri obnovi industrijske baštine najteži pregovori vodili su se oko prostora koji nisu bili za čuvanje i, s druge strane, onog što zapravo predstavlja kulturnu vrijednost.
Ovaj proces zahtijevalo je fleksibilan pristup da bi se akomodirali diferencijalni urbanistički planovi kako bi se upravljalo fleksibilnim rokovima i promjenjivim zahtjevima razvojnih partnera. Još uvijek u procesu postanka, 22@ Barcelona je korak naprijed od tipičnog “tehnološkog parku” na periferiji ili oporavka industrijskih područja kroz visokokulturne programe i atraktivno stanovanje. Radi se o jednom mješovitom sustavu, gdje je korporativni koncept “tehnološkog parka” smješten u grad i dijeli gradske resurse sa sveučilištima, stambenim zonama, kulturnim prostorima i ugostiteljstvom.
Iako se promovira kao “benchmark” primjenjiv i na druga mjesta, 22@ Barcelona je paradigmatska strategija specifičnog mjerila i opsega, koja koristi mogućnosti Barcelone, jedne od glavnih europskih metropola koja se može uključiti u inovativnu ekonomiju globalnih razmjera. Pravo pitanje pak ostaje na brojnim drugim mjestima koja su manje vidljiva na europskoj mapi, uključujući i Zagreb. U tom smislu promatranje manjih, posebno samoniklih, inicijativa može otvoriti neke nove perspektive, koje bi mogle pomoći predviđanju strategija koje bi bolje služile lokalnim zajednicama.
Točke kreativnosti: Samonikli uzorci Zagreba
Novi val deindustrijalizacije i radikalni zaokret ka ekonomiji usluga, među brojnim drugim promjenama, rezultirali su značajnim porastom cijene najma životnih i radnih prostora otkad je gradski prostor postao doslovno najtraženija roba na zagrebačkom tržištu. S druge strane, ovo stanje se očituje pojavom mnogih područja u stanju polunapuštenosti i tranzicije te konsolidiranih područja neiskorištenog potencijala unutar urbanog tkiva.
Trenutna razina produkcije zagrebačke relativno male kreativne scene prilično je dobra, napredna i stručna. Festivali s kvalitetnim kustoskim radom – Urbanfestival, Subversive festival, ZagrebDox ili Dan D sajam, spomenimo samo neke – nisu samo naišli na velik prijem publike i medija, već su postali i prepoznatljivi zagrebački kulturni/kreativni proizvodi. Određene nezavisne organizacije također doprinose civilnom društvu i građanima u cjelini. Međutim, ove vitalne aktivnosti nisu priznate kao zaseban sektor niti statistički ni na razini integriranih javnih politika. Pored tog, one zahtijevaju više sredstava i podrške za svoj daljnji razvoj – pogotovo u logističkom pogledu. Zagreb ima nekoliko upražnjenih i/ili pasivno korištenih kompleksa koji bi mogli poslužiti tim potrebama. Kompleksa koji su uglavnom bivši industrijski sklopovi ili zgrade, neki od kojih već ugošćavaju kreativna događanja i aktivnosti.
Ranih 2000-ih privatni vlasnik bivše Zagrebačke tvornice papira započeo je iznajmljivati prostore kompleksa za rad, proizvodnju i skladištenje po znatno nižim cijenama od tržišnih. Kompleks se nalazi u neposrednoj blizini centra grada te nudi prostorne i logističke uvjete koje pretrpani centar ne može pružiti. Osim trgovina, mnogi obrti i mlade kreativne prakse pronašli su povoljnije uvjete za svoje aktivnosti u ovom novog Poslovnom centru Zavrtnica. Tijekom vremena ponuda mjesta proširila se na ugostiteljstvo, rekreaciju i zabavu. Iako nije slučaj osobito vrijednog graditeljskog nasljeđa, sklop postojećih heterogenih građevina nedavno je dobio unaprijeđeni ujedinjujući izgled na inicijativu svojih izravnih korisnika, kreativnih radnika. Samonikli akteri i aktivnosti na ovom području vrijednost su per se, koja se u međuvremenu proširila na okolinu organizacijom događanja u obližnjem kompleksu bivše Gradske klaonice s pojedinim izvanrednim primjerima međuratne moderne industrijske arhitekture.
Kompleks u središtu grada koji se od 1950-ih kontinuirano koristi kao Studentski centar uključuje Student servis, studentsku menzu, kino, kazalište, multimedijalne i izložbene prostore, ugostiteljske usluge, itd. Međutim, infrastruktura kompleksa nikada nije bila iskorištena u svom punom kapacitetu. S redukcijom državne potpore za obrazovanje, uprava Centra pod nadzorom Sveučilišta u Zagrebu započela je iznajmljivati prostore za događanja i rad. Kako bi se regulirala kvalitetna kulturna mikropolitika kompleksa, uveden je stalno otvoren Poziv za prijavu kulturnih projekata, profitabilne i neprofitabilne naravi, koji služi kao instrument pregovora sa svim zainteresiranim stranama.
Zajedničko ova dva, a i drugim nespomenutim slučajevima autonomno je iniciran porast broja i vrsta aktivnosti, u skladu s promjenama metabolizma grada. Što pak izaziva povećanje broja i vrste korisnika ovih točaka – od kreativnih radnika samih, stanovnika okolnih četvrti do građana cijelog Zagreba – dok su neke od aktivnosti postale su interesantne čak i za turističku ponudu grada.
Propagandni spam: Kreativni klaster Gredelj
Projekt budućeg “kreativnog klastera” na području bivše tvornice vlakova Gredelj gluh je i slijep prema svim razloženim argumentacijama. Ambicija projekta je barcelonska, dok je njegova nesenzibilnost zagrebačka.
Kao prvo, ovo veliko područje moglo bi udomiti ne samo sve postojeće i buduće zagrebačke kreativne aktivnosti, već i aktivnosti znatno šireg teritorija – u gradu koji nije na ruti značajnijih europskih trajektorija? Kao drugo, centralizacija kreativnih aktivnosti nikako ne koristi aktivni potencijal već postojećih kreativnih začetaka kao urbanih žarišta razmještenih po gradu.
Za raspravu je i problematika faznosti i održivosti budućeg rješenja. Radi se o teritoriju koji je od samog početka svog razvoja prvo bio zatvoren (tvornički kompleks), a zatim ograničeno otvoren ili interesantan široj javnosti (osim u par navrata nedavnih forsiranih promo dešavanja). Ne bi li bilo smisleno kao prvo otvoriti ovo područje – učiniti ga pristupačnim u njegovom sadašnjem stanju kako bi uopće počeli osluškivati moguće trajektorije njegovog korištenja?