2.6.2005.

Sanja Jukić  

U kući i oko nje

Ovogodišnja nagrada Kvirinovih pjesničkih susreta za najbolju zbirku poezije autora do 35 godina objavljenu u protekloj godini, pripala je mladoj zagrebačkoj pjesnikinji sisačkoga podrijetla Ani Brnardić za knjigu Valcer zmija, koja je njezin drugi poetski naslov (zbirka Pisaljka nekog mudraca objavljena je 1998.; za nju je prije toga dobila nagradu Goran za mlade pjesnike).

Kuća – naš prvi svemir

Nova zbirka pjesama Ane Brnardić Valcer zmija donosi kombinaciju pjesama u prozi i u stihu, kojima je metafora osnovno sredstvo tekstualiziranja izvanjezičnoga iskustva. Tekst ove knjige zaokupljen je prostorom pa tako njezin kompleksan označiteljski reljef čine različita područja prebivanja ili prolaska lirskih lica (kuća, dvorac, hotel, zgrada, soba, tavan, krov, bunar, šuma, tijelo-trbuh...) u intenzivnom traganju za čvrstim mjestom intime i prisnih odnosa, koje želi uspostaviti jasne granice, odijeliti se od drugih, stranih, potencijalno destruirajućih svjetova. Kada Brnardić ispisuje stih: Egoizam ukućenosti: kad si u sobama svoje kuće nosiš kraljsku krunu i nagoni mjehurasto izbijaju. Kuća čuva., zapravo podastire paradigmatsko uporište za čitanje svoje poezije. Naime, prostor kuće je orijentacijsko mjesto, ishodišni, mitski zamišljen prostor, u odnosu na koji se uspostavlja cjelokupna  topografija zbirke. Maknemo li se s doslovne razine i posegnemo li za Bachelardovom teorijom prostora, jasno je kako autoričina kuća konotira kompletan iskustveni materijal od kojega je sazdano čovjekovo biće, priziva naš prvi svemir, prvi svijet ljudskoga bića, kako kaže Gaston Bachelard. Energija koju posjeduje kuća – mjesto konačnoga i pouzdanoga subjektova identitetnoga pripadanja, nameće se kao kriterij za propitivanje kakvoće ostalih mjesta koja je okružuju, s čijim se energetskim poljima dodiruje pa čak i protkiva. No, zidovi kuće, odnosno često apostrofirane sobe, kao još užega, zatvorenijega, intimnijega prostora, nisu nepropusni, tako da ono unutra svako malo biva kontaminirano onim izvana, u čiji se prostor i sámo uzvratno ili simultano proteže (Duhovi živih ljudi koji su se iznutra raspali ulaze mi u sobu i čekaju... Razmještaju se strpljivo u sobi, sjedaju i gledaju me...; HRAPAVA NOĆ). Time se dovodi u pitanje podrazumijevajuća sigurnost, prisnost i povlaštenost kuće-intime kao izoliranoga i neprikosnovenoga utočišta (Ja sam unutra. Zgrada koja se raspada.; BADEMOVA LJUSKA ZA SUZE).

Cijeli prostorni univerzum zbirke organiziran je opozicijskim kategorijama – unutar kuće/izvan nje i dolje, na Zemlji/gore na nebu, koje se, ubrzo nakon upisivanja u jezik, raspadaju – najprije svaka unutar sebe, a onda i na oštro ucrtanim, a ipak sipljivim spojevima. Rastvaranje kuće na sobe i hijerarhizacija toga unutrašnjega prostora, s naglaskom na tamnim zakutcima, simulira trodimenzionalnost ljudskoga duha, i to najpotisnutije njegove ponore obojane tamnozeleno, bez zvuka i pokreta, bez orijentira, bez spoznaje, do kojih je najteže doprijeti (Ja sam unutra... Nema Višnjega da ga upitam ili da ga stisnem oko vrata. Ne postoji/poljubac. Ustvari unutra je tamnozeleno i ne miče se. O tuđ govor upire se slabahnim zidom... BADEMOVA LJUSKA ZA SUZE) i u čijim dubinama počivaju iskonski nagoni ljudskoga bića koji isključuju svaku racionalnu (auto)spoznaju (Koža mi se/presvukla u lišće drveta i strepnju ježa, ne zna se ništa...; HRAPAVA NOĆ).

Šumski jezik

Analogija tom nedokučivom podsvjesnom je šuma, a šumski jezik kao opozicija ljudskome simbolični je korelativ za taj neartikulirani jezik podsvijesti (Jedva/se vide bijela stopala između zidova kojima se šumin jezik ograđuje od ljudskog...; KUTIJA OD EBANOVINE). Nije slučajno što zbirka počinje pjesmom KUC KUC, koja glorificira sretnu zatočenost u kući, dobrovoljnu izolaciju, zapravo samoću koja ne trpi uljeze, smiješna tijela, duge jezike, gdje je jezik sklupčan i zavjetovan, a završava pjesmom IZLAZAK IZ BIJELE KUĆE, koja je vizija kataklizmičnoga svijeta, što poručuje kako se svijet nastavlja tako da se stvari kaleme jedne na druge, svijet se pokreće, izlazi iz tijela da bi dodirnuo nekog drugog.

U uvodnoj pjesmi lirska subjektica priznaje samo estetiku koja nastaje iz osame, skrivenoga, a prezire svaku gestu izlaganja, agresivnoga eksponiranja, što slikovito prezentira sučeljavanjem slika ružnoće, prijetećih, grotesknih bića vila i vještica i izvanzemaljske ljepote i nježnosti prašine koja pada s neba i planeta po tijelu. S druge strane, ova pjesma otvara i međuigru nagonskoga i svjesnoga, instinktivnoga, nefiltriranoga, neukrotivoga i onoga prerađenoga, ljudskoga, koje prezire to svoje unutrašnje, što ne može kontrolirati, a što je konstanta ove poezije. Ipak, prijezir je ovdje vrlo nedosljedna emocija, koja se povlači pred fasciniranošću tim animalnim u čovjeku, izvorom čiste strasti i kreativnosti, čega je jezik tek blijedi odjek (Život nisu dosadna slova i umišljen nos koji ih piše. Život život život život: strast/koju zlost zaustavlja, a kad bi se izostavila ograda od drveta, ona bi šibala poput/vjetra. Tajanstvene zelene haljine. Šššš...; VALCER ZMIJA). Odjavna pjesma konstatira iluzornost mogućnosti zatvaranja u ljušturu, neodrživost života mimo svijeta i stalnu uronjenost u dinamiku kretanja i razmjene animalnoga i ljudskoga, unutrašnjega i vanjskoga, kojom se sve inficira svim.

Predjezično vrelo ljudskih postupaka

Poezija Ane Brnardić bavi se svjetovima koji ključaju s jedne i druge strane čestoga simboličnoga prozora, kreće se predjelima stvarnoga i imaginarnoga i, još možda više, bavi se samim razmakom, putanjom između svjetova, koja sadrži autentičnu životnu energiju, necenzuriranu i neprevedenu u reducirajući jezik (Rast. Iz zemlje u nebo. Strast je zaustavljena u snopu zmija koje muzika rasplesuje u/nebo, Bog im skida vjetrom košulje. Zmije se migolje. Plešu na malo vatre...; VALCER ZMIJA). Ovaj tekst, dakle, pokušava artikulirati upravo tu iskonsku energiju, predjezično vrelo svih čovjekovih postupaka i njegova zrcaljenja u vanjske manifestacije lirskih bića pa, s obzirom na takvu namjeru, ne čudi bogatstvo stilskih rješenja koja obiljem alegorijskih slika i metaforičnih sintagmi nude jednu posve osebujnu interpretaciju onoga što je u nama i oko nas.