U najlonicama Duhovi

YES! Ovo nema veze sa učiteljicom Božić niti njenom nastavnicom Bakran, koja je još uvijek (skoro sam siguran) živa, niti NadBogom kome mogu samo reći: “Zavidim normalnim malograđanima koji žive u čistim i urednim… ‘IN’ stanovima, jednim uhodanim, pa makar mediokritetskim načinom življenja”. Pjesma – Što bi dao da sam na tvom mjestu… (Belo puce, ak me ne vara zvučno sjećanje). Moj je u potpunosti neuhodan, mislim stan, ne i životni životopis kakvog rijetko tko ima. No vezice i podvezice su tukaj & baš mi se moraju sada javljati svi ljudi i ljudice s kojima sam živio, iliti samo dolazio u prisniji dodir, bez obzira na koji način i jednako tome, nevažno u kakvoj vezi i pre koliko godina! I ne samo oni, već i sa mnom zavuzlani od djetinjstva mili predmeti, pa čak i voljeni prostori… od ulica, naselja do (kasnije) dragih birtija.

AJOJ! Prvo mi se javila baka Marija telefonom kojeg nikada nije znala upotrebljavati; nepismeno zagorsko dijete rođeno pradavne 1892. godine, s prezimenom poput onog mahera za TV-mlake Olivera, koji još i dan danas jebe klince s ekrana, čak i reklamama, a mene je svekoliko fuko još otkako je mater (spočetka TV-ere) kupila prvi crno-bijeli televizor. “Auuu – Jožek moj dragi (na žalost sam malo po rođenju kršten na dan Josipa, zaručnika BDM, op. Ja), meni je bilo divno živeti s tobom. Ti si bio moja najveća radost u životu! GORE sam naučila čitat i videla sam, da te muči kako nisu svi s tobom bili sretni…”. “Čekaj malo bakice, oprosti što mi se piška, ček malo, pa ćemo da nastavimo…” – pustim slušalicu pa JURIŠ na zahod, a kada se vratim, opet ne čujem ni signal, kao što u vrijeme Kućnog, oprostite Domovinskog rata, nisam čuo, poslije tko zna koje operacije, ni morske, pardon, hoću reći zračne sirene, koje su zavijale: “UZBUNA”! “Hej; halo, halo” – zovem zalud. “Bez odziva”, poput mojeg audiograma. Vraćam se k daljnjem pisanju uz primisao… tko je šljivi, valjda je neuka, nehotice sama prekinula vezu. Pođem ka gosponu Kompiću, kad ono – U NAJLONICAMA DUHOVI (samo su čekali moj povratak). Puna ih je soba dnevnica. Lebde u svakakovim vrečkama; šarenim, bezbojnim, velikim i malim… kao baloni na dječjem rođendanu!

Svađe s kesicama

Ne baš jasno zašto, ali prvi mi se javio iz ultramarinadski pofarbane najlonske vrečice Jadranko Kovač, korčulanski zubar kog je more za nevere bacilo pored mog, sa sidrišta odbjeglog brodića, koga nije kao mene spasio NadDuh, poslavši mi preko nonića poruku da odem po cigarete. Neću dosađivati s našom spikom, uglavnom se svela na svakoljetne svađe, završene tek pod kraj njegova življenja, kada mi iz nosa potekao slap krvi, kada mi je čovjek puno pomogao, te smo si postali dobri... Kaj je imal opet protiv mene? Ništa, jedino mu je bilo krivo što nisam sa njime plivo!!! Tj. on PUN ŽIVOTA ne živi više, a Ja PUN SMRTI sam živ. Uglavnom sve je finilo mojim riječima, da mu nisam kriv što ne puši i nije otišao po pljuge, već u olujno more, no kako je i dalje podjebavao, raspigao me i nanovo sam ga potopio ulovivši mu kesuljak, u najobičnijoj, napola punoj kadi. Pjesma: Mi se mamo radi…(ukoliko me praporijeklo ne vara – slovenska narodna).

Tu su bili i drugi u kesicama, štono jedva dočekaše da krenem dalje! Tata: “Uvek sam ti govoril – voli more drš se kraja”! Odgovor: “Jebo te kraj! SVE JE BESKRAJNO”! I on završi na dnu… u WC školjci! Poklem jedan vrečuljak u kome je bio uništen hard disc, koji namjesto zagubljenih podataka ponavlja samo ono nešto mutno, njemu bistro (upamćeno), sa stalno, zapravo najviše rabljenog “Gmail rezervata” za najbliže osobe sa Šešula Chata (to me posebno naljuti, jer je kreten izgubio inače svu, značajnu mi dokumentaciju):

“Visit settings to save time with keyboard shortcuts! You are currently using 642 MB (24%) of your 2710 MB”. Zgrabim tu polupodrapanu bijelu kesicu i hitim je u kućnu kantu za smeće! “Probaj mene… ak se ufaš”(!) – začuh proteste sa svih strana svijeta, oprostite, iz svih vreća. “Hoću, kako ne, uza me stoji još uvijek NadDuh i ne bojim se nimalo niti zombija ni vampira, a kamo li vas najobičnijih duhova i dušica” – pa dohvatim prvu kesu do prozora, zavitlam njome kao bacač kladiva i PUF, bacim je kroz prozor, daleko u susjedovo dvorište. “Zakaj baš mene – plače odbačena – ta ja sam ti bila bolja od rođene majke”! AJOOOJ! Prepoznam DRAGI GLAS pokojne tete Dinke te hoću poći po nju, odnosno njen kesuljak, međutim – odnese je snažan sljemenski sjeverac što često harači Šalatom, a kog bi Boduli zvali tramontana… (jebo ga, i tu i na Korčuli su nam prozori drito na udaru tog i sred ljeta ledenog vjetra)… no Dinku nije vratio natrag, već ju je poslao pored kuće na jug. Ošla valjda u rodno mjesto – Praputnjak (bivše selo, danas Beton i Asfalt pored Rijeke).

Duše mjesta i stvari

“Mene spominješ – začujem iz jedne crne velike vreće za smeće čudan glas, mješavinu ljudskog govora, kokodakanja, kravljeg mukanja i ovčjeg blejanja – što se tu može, i ja žalim za svojom uskom prašnjavom ulicom koju su davno asfaltirali, te zemljanim puteljcima punim kamenja, što su također prekrili asfaltom. Plačem za zelenim, danas betoniranim terasama. Jadam se u ovoj vrećurini, gdje vlada neviđena gužva, i svim ostalim nestalim, tvojim dragim prostorima, a i oni meni…”. Pjesma: Ća je bilo, tega više ni… (“Pobrala najviše nagrada na festivalu Split ‘73., autor Stipica Kalogjera, pjevala Maruška Kalogjera / Frank Holder. Skladba je osvojila Brončani grb grada Splita, 1. nagradu stručnog žirija i 1. nagradu publike u internacionalnom finalu…”).

AJME, otkako je zagrijalo te redovito luftam njegovu sobu… opametio mi se kompa Komp; zaboravljivi i gluh pitao sam ga otkuda mi ta pisma u gluvoj glavi, a on od šuba grunuo ko iz topa!). “Hej, haj… jel mi se to javlja dragi stari Praputnjak”? Pitam, doziran nevjericom, iako naučen na nevjerojatne nevjerice. “Da, to sam ja – odgovori miks, ipak razumljivih raznih zvukova – zar ti nije poznato da i umrli, odnosno devastirani predmeti i prostori iz prošlih dana, iz ne tako dalekih vremena, ali i oni iz davnine, također imaju dušu, te nastavljaju živjeti kao i sva druga živa bića. I ja obstojim na Onome svijetu. Mnogi tvoji stari bivstvuju u meni… nono i nona, pranonići i pranone; uzgajaju stoku, perad, obrađuju vinograde i rade izvornu Bakarsku vodicu. Ima sinko uza me, još mnogo tebi PREDIVNIH DUŠA MJESTA I STVARI. Nije ovo obična vreća za otpad”!

Je, zbilja, stvarno sam iznenađen! Prvo mi se javlja ono malo igračaka koje sam imao kao dječak. Smiješan malički limeni čovječuljak, koji me podsjeti da sam volio s njime spavati; žuti kamiončić… jedini “pravi” autić mog djetinjstva (samopokretan, s pravim gumenim kotačima!); luk i strjelice sa šiljkom od debelog čavla i perom neke (bakine) očerupane guske ili koke, koje mi je napravio tata, vrlo vješt u činjenju ratobornih igrački, na kojima su mi svi dečki iz moje škvadre (o drugima da ne pojem) fest zavidjeli. Onda me pozdravi praćka kojom bih vjerojatno mogao, kada sam uspio mačku, ubiti i čovjeka; zatim vrlo oštar željezni mač i štit od poklopca nekog velikog starog veš lonca, na kome mi je očka naslikao zmaja kako riga vatru. Nadalje, jave mi se šahovske figure štono su bile i moji nogometaši; kralj centarfor, kraljica drugi napadač, te br. 1 (organizator igre), konjeki vezni napadači, lauferi lijevi i desni halfovi, kule koje su igrale čistu obranu… pravog beka i centarhalfa, a na golu su bili kraljevi iz drugog šahovskog kompleta (zato jer su bili visoki, kako i trebaju biti pravi vratari). Sve je bilo lijepo na svom mjestu, određeno prema ondašnjem načinu igranja, kada se znalo tko je što u momčadi i kada je igra s tri napadača bila najnormalnija stvar, a ne kao danas nešto riskantno što si može priuštiti samo Barcelona.

Bakina pokuda

Opet zazvoni telefon, ponadam se da je baka, i JURIŠ do slušalice. “Halo, ej Ekiću, si tu, čuješ me”? Premila moja baka, bio sam u pravu, nenamjerno je prekinula vezu, ispričava mi se i veli: “Sećaš li se mojih lepih kiflića, zvezdica… punih i polumeseca, kaj sam delala uvek kad je bil Božić il Uskrs? I kak smo skupa v crkvu hodali, svaku večer vu 6 uri, a ti si štel bit pop i dala sam ti celu največu sobu da se igraš svećenika, ter vodiš misu. Dala sam ti i najlepši svoj stolnjak, pogotovo na Veliki petak, s kojim si prekril škrinju za veš i od nje naredil oltar. Uzel raspelo, skinul sa zida sliku svete Marije i Isuseka i metnul je ko oltarsku, našel neku najdeblju knjigu, mislim da je bila kuharica još od prije Drugog svetskog rata, i s njom zamenil Bibliju. Kak sam bila ponosna na tebe! Nikad nisi nikaj prostog rekel, a sad i pišeš prostote…”. Naivna stara mamica me razbjesni: “Bako volim te i ne pričaj gluposti u koje se ne razmeš… e, da imamo više vremena sve bi ti lepo rastumačil. Al ja se žurim da u roku pošaljem trip u redakciju, a osim toga puna mi je soba najlonica, kojih se također moram rešiti, inače ne bum bil nikad gotov”. “Al Željkec, ta ja sad čitam novine i vidla sam kaj govore velečasni o psovanju, pa čak i kaj veli jedan psiholog, ako već ne veruješ i prezireš svećenike”! “Hahaha, znam starice draga što si čitala, ono što je blesavi kardinal reko na Cvjetnicu da je psovka zlo kojim su svi zatrovani. I ono što je još prije njega preporučio kao recept protiv psovanja, uistinu 100% udaren vlč. Dražen Radigović: ‘Svaki dan reci deset, dvadeset puta: ‘Isuse, oslobodi me psovke’! i ‘Blagoslovljeno ime Isusovo’ itd... Jebo ga blesavi bog, nema pametnijeg posla nego zajebavati najkatoličkiji narod na svijetu, koji najviše psuje (i to si mogla pročitati)… ovom top – listom: 1. Boga, 2. Gospu, 3. Krista, 4. ostale svetinje… tek onda majku, oca i druge srodnike. U istom članku jedan jebeni psiholog (sput, ko je tom debilu dal diplomu?) kaže: ‘Psovanje je emocionalno negativno ponašanje. To je pomanjkanje emocionalne inteligencije…’. Jel taj ‘emotivan intelektualac’ ikada čuo za bešćutne propalice, neinteligentne beat pjesnike i književnike, bardove suvremene američke književnosti, kao i starijeg rodonačelnika ‘prostačkog’ pisanja markiza de Sadea, čudotvorca čiji su utjecaj priznali najveći svjetski klasici, poput npr. Charlesa Baudelairea. Je… malo kurac! Kao i ti koja nisi završila niti jedan jedini dan škole! A sad, pa – pa bakić, idem rastjerat duhove, duhice i duše, pa dovršiti pisaniju, a kada ću nać vremena, uvjeriti ću te u pravilnost mojih stavova, kao kada sam te, kao mladi astronom u trinaestoj il četrnaestoj Ankici Božičević, uspio ubjediti da je zemlja okrugla i da nije centar Svemira”!

Jadni smotuljci

Uzmem metlu da rastjeram vrećice, te za svaki slučaj, ako naiđem na snažan otpor, veliki kuhinjski nož. Kad li, naiđem na prestravljene, jadne smotuljke, stisnute uza zid i plafon, točno nalik instalaciji koju mi je, na zamolbu, kao ilustraciju za ovaj egotrip poslao Šešulan – Stipan (prijatelj Krunoslav Stipešević) član “moje ljetne posade”, uz slijedeći komentar:

“Kapo, evo potražio sam u svojim arhivima i našao ovo, jer me je strašno podsjetilo na tebe, kada sam ugledao prošle godine u Veneciji! Imalo je nešto od tvog štimunga, kada su vrećice na vjetru šuškale i plesale. Rad je od Pascale Marthine Tayou. Vjerujem Afrikanac, koji nije svoju afričku dušu još prodao, pa mu je sirovost u suradnji sa materijalom došla na svoje”.

Začuh i zapomaganje te molbe da ih ne otjeram. Kukaju redom dragi pokojnici: mama, ujaci, tete… sjetne stvari: od kantice i lopatice iz vrtića do ručno rađene bas gitare… omiljeni prostori: od rodne mi kuće na početku Voćarske ceste, do najdražeg kafića Malog Kavkaza. I bi mi ih žao, pak ih ne rastjeram, ali su svi morali obećati da će biti tiho… ni šušnja neće ispustiti, dok ne završim tekst.