Sanja Jukić  

U njezinu trbuhu raste strasna biljka

I ove je godine na već tradicionalnim Kvirinovim pjesničkim susretima u Sisku dodijeljena nagrada za najbolju zbirku poezije autora do 35 godina objavljenu u protekloj godini. To je priznanje posve zasluženo pripalo vinkovačkoj pjesnikinji Marijani Radmilović za knjigu Bolest je sve uljepšala koja je objavljena kao nagrađeni rukopis na Danima Dobriše Cesarića u Požegi.

Vinkovačkoj laureatkinji to je druga zbirka pjesama koja će, čini se, imati više recepcijske sreće nego prva – Portreti nepoznatih žena (u izdanju drenovačkog Hrašća), koja je zrelošću, odnosno teorijskom potkovanošću svoga poetskog materijala, i te kako premašila očekivanu početničku razinu.

Pronicanje u najtamnije zakutke intime

Dok u svojoj prvoj zbirci iz 2000. autorica ustihovljuje tjeskobu okupljanja rasutoga identiteta u nekom (kronološki neutvrdivom) vremenu i prostoru, tjeskobu egzistencijalne ugroženosti, religijskoga pesimizma, dakle, tjeskobu nekoga općeg realiteta kojim se kreće lirsko lice, druga zbirka Bolest je sve uljepšala okreće se intimi lirskoga lika, njegovu najbližem okružju, ulazi u prostore njegovih susreta s najbliskijim Drugima. 

Kroz tri ciklusa (Sahranjujem ti kosu, Neizgovorena tijela, Mjesto odvojenosti) autorica predstavlja junakinju koja je odlučila proniknuti u najtamnije zakutke svoje intime, intime Drugoga i njihova odnosa, pa u tu svrhu skuplja djeliće svoga i njegova biološkog vremena, pojedinačne i zajedničke događajne i prostorne slike bez stvarnoga događajnog potencijala i prepoznatljivog lokaliteta u kvazicjelinu kojom pokušava osvijestiti sve segmente tih svojih/tuđih života, izolirati bitno. To bitno u jednom trenutku umrtvljuje i napušta svoje aktere, ali je tada najvidljivije i najdjelotvornije (Slobodni smo od govora,/od jezika tijela, bezglasa./Stvarno se samo prinosi...Sada kada ne moramo više/ništa učiniti,/kada se učinjeno skrbi samo o sebi...; pjesma Jezik, tijela). Fiksaciju i profiliranje vlastita staništa lirska osoba izvodi kompleksnim unutrašnjim senzorima iz jedne zamišljene točke, iz stanja proživljenoga iskustva, potrošene energije, emocionalnog umora, odakle je svaki korak naprijed samo irealan, hipotetički čin ili – odustajanje (Bilo bi dobro samo se odvesti nekamo./Zariti dlanove u pretoplo zemlje,/pojesti sve ljekovite glasove... – pjesma Neizgovoreno, ili Sva sam vrata zatvorila, dobro sam ih zatvorila,/sipljiva sam od vlage i svjetlosti, nemoćna kao dina./Neka tako sve ostane, jako sam umorna... – bez naslova).

Glavni je lirski junak zapravo junakinja, što treba naglasiti s obzirom na to da je senzibilitet teksta uvjetovan upravo tom ženskom perspektivom, pa je i jedan od brojnih, ali središnjih opozicijskih parova onaj žena – muškarac. Ta je glavna ženska osoba u tekstu svu svoju energiju uložila u preispitivanje odnosa s Drugim, odnosno Drugima iz svoje blizine i, još više, a uz pomoć toga, u analitičko rastvaranje vlastite osobnosti. Njezin svijet uspostavlja se označiteljima negativne iskustvenosti kao što su odsutnost, odgoda, negacija/poricanje, a dubok osjećaj dislociranosti koji prožima njezin lik, isti pokušava prevladati stalnim premještanjima, zauzimanjima alternativnih  prostora, sve do spoznaje o ambivalentnosti svih vrijednosti, relacija i odluka.

Raspadanje logičnoga vremena i prostora

Autorica diskretno, ali iznimno erotično gradi intimu, točnije – spolnost, seksualnost, osjetilnost, ženskost svoje junakinje, sugerirajući je označiteljima cvijeća, tijela, kože, usana, nagosti, koljena, nabujale utrobe (Presadila sam noć/iz tebe u svoje cvijeće... – pjesma Tužaljka nad umrlima; Usta su mi puna tvoga neizgovorenog tijela... – pjesma Sahranjujem ti kosu; Koža ima bolju imitaciju,/slojeve, naslage, ona ne briše/sebe ili tebe... – pjesma Neodlaženja; Pitome ljuske, nenamjerne u svemu. Mlada žena/otvara ih kao darove./U plodnoj, bijeloj punini njenog trbuha/raste strasna biljka... – bez naslova)... Svijest o vlastitoj tjelesnosti stišava ostala osjetila i postaje presudno sredstvo pretraživanja sebe i svijeta. Svaka spoznaja intenzivno je taktilna (G. Rem), a krajolici kojima se kreće poetska osobnost kombinacija su jave i sna, unutrašnje i vanjske zbilje, svakodnevnoga i metaforičnoga, gdje to izmaštano, često začudno sklopljeno, postaje i te kako konkurentno pa i nadređeno utvrdivome realitetu. Stoga, evidentno je raspadanje logičnoga vremena i prostora konotirano leksemima snijeg, prašina, voda, raspadanje svega sigurnoga, predvidivoga, skladnoga, očekivanoga...

Rem je zamijetio i vrlo konzistentno izbjegavanje imenovanja i razvijanja zvuka-glasa (na sličan postupak, primjerice, nailazi se i u poeziji Romea Mihaljevića). Naime, svaki ljudski zvuk, govor, ovdje je svoju energiju prepustio tijelu, bezglasnoj komunikaciji, čija je semantika superiorna, ali zato i neobvezujuća. Jezik je, uz tijelo, stalno mjesto vraćanja lirskoga lika, jedino mjesto na kojemu se prepoznaje, gdje dopire do Drugoga, ali i do pravoga sebe. Kada napiše jezik, autorica misli na svaki oblik komunikacije, ali, kako je primijetio Z. Mrkonjić, i na cjelokupnu iskustvenost lirske osobe. Kako čitav tekst izrasta iz nasuprotnih pojmova, i jezik je u realizaciji udvojen na izgovoreno, neizgovoreno i napisano, s tim da tijelo postaje modus jezika, medij neizgovorenoga. Izgovoreno se poistovjećuje s pripitomljenim riječima koje su nage i napuštene, dakle potrošene, dok je neizgovoreno prispodobivo riječima bez težine i tijela, izdašnima od prvog značenja (Radmilović), dakle otvorenima resemantizaciji, komunikacijski potentnijima. Napisani jezik, pismo, stavlja se pod povećalo kao mogući uspostavljač reda u kaotičnoj intimi, pa autorica pribjegava postupku infinitivnoga nizanja svakodnevnih radnji ne bi li odsimulirala prizor/osjećaj ustaljenosti, rutine, zapravo – sigurnosti, no odmah potom čini to isto, ali s negativnim predznakom, poričući bilo kakvu predvidivost, pristanak na bilo kakvu vrstu ukalupljivanja.

Ta potreba za reanimacijom značenjski iscrpljenoga jezika vidljiva je na svakome koraku ove poezije u najrazličitijim manipulacijama konvencionalnim relacijama označitelj-označeno u, primjerice, čestom postupku nominalizacije, zapravo – reimenovanja ili, pak, poigravanja oblicima i funkcijom riječi (potrebna grubost/grubost potrebe, odnosi stvari/stvarni odnosi...). 

Ova je poezija antitetična u artikuliranju svjetova kroz koje lirsko lice proteže svoje tjelesno i duhovno biće, a otvoren i nedovršen proces njegova identitetnog izrastanja odvija se pred očima čitatelja u nizu neuspješnih pokušaja odabira između različitih opcija kojima tekst obiluje, a koje su tu kako bi sugerirale relativnost bilo kakva izbora.

Magijska psihoterapija

Cijeli taj proces dodatno komplicira susret ženskoga subjekta teksta s vlastitom identitetnom umnoženošću, što se, među ostalim, pokušava razriješiti intervencijom magijske psihoterapije – povratkom na nultu točku, ritualnim odigravanjem početka, simuliranjem ponovnoga rođenja, ali u transformiranom obliku, najčešće u simbiotičkoj vezanosti s prirodnim okolišem (Bilo bi dobro samo se odvesti nekamo...pojesti sve ljekovite glasove...Utroba mi je nabujala od teških mirisa...Putujemo kroz/tamnu venu u načeto srce stabljika,/zacjeljujemo u njihovim sokovima... – pjesma Neizgovoreno).

Od konvencionalnih jezičnih relacija odustaje se i u ostalim motivskim točkama, pr. – kuća, noć, tama/svjetlo, bolest/zdravlje, pitomo/nepripitomljeno, gdje svaki od tih motiva izvrće ustaljenu semantiku u njezinu semantičku negaciju, pa tako kuća konotira negaciju sigurnosti, tama – sigurnost, unutrašnju puninu, bogatstvo intime, a bolest – pozitivno, poželjno stanje duha i tijela, za razliku od zdravlja uz koje se veže umiranje (...u ozdravljenju umire nešto nedokučivo... – pjesma Prah i nešto). Tu se raskrinkava i paradoks naslova – Bolest je sve uljepšala, koji je uistinu nepotrebno dodatno tumačiti.

Poetski jezik Marijane Radmilović, recimo na kraju, besprijekorno izvedenom kombinacijom teorijske pismenosti i duboke emocionalnosti, u maniri pjesničkih vrhunaca Anke Žagar primjerice, potvrdio je visoke standarde što ih je autorica nedvojbeno postavila već prvom svojom zbirkom. Knjiga je to zarazne melankolije, tekst čija se tjeskoba jednostavno lijepi za svakoga senzibilnijeg čitača. Upravo zato ju je i lijepo i teško čitati.