U obranu žutila

Već dulje vrijeme u nas se, ne samo u krugu novinara i novinarskih stručnjaka nego i šire, debatira o posljedicama tzv. tabloidizacije medija. To će reći o posljedicama prevladavanja lakih nota nad fugama u žurnalizmu, o premoći emocionaliziranog nad racionalnim pristupom. Taj “pad novinarstva”, što je gotovo opća ocjena današnjeg stanja, dodatno je potenciran – tako se obični misli – dolaskom nekih većih internacionalnih medijskih kuća u tuzemstvo, od WAZ-a do RTL-a. Je li u nas doista nastupila erozija novinarske etike, teško je reći. Ali da je nastupilo svojevrsno rearanžiranje prioriteta u novinarstvu i novinarskoj obradi stvarnosti, to je nesumnjivo. Recimo, do pred koju godinu u elektroničkim medijima u nas jedva da je postojalo išta od onog niza novih hibridnih žanrova koji su danas sveprisutni na televizijama: realityji (Big Brother, Survior, Bar...), talk-showovi, domaće sapunice, a to se zabavljaštvo istovremeno preselilo i na deskove informativnih redakcija gdje je poznato pod imenom – infotainment. I terminologija koja se koristi kako bi se označili svi ti novi fenomeni – tabloidizacija, senzacionalizam, novinarsko žutilo, low brow novinarstvo – tu je samo zato da diskreditira novu vrstu novinarstva koja umjesto na racio, uglavnom računa na emocije publike. Dakle, među “ozbiljnim” čitalačkim pukom i samom strukom zavladalo je posvemašnje razočaranje, a pisanje o nestanku serioznih tekstova i emisija postalo je svakidašnja lamentacija.

Odsustvo kritičko-disidentske klase

E sad, da bi se čovjek u nečemu razočarao, najprije mora nečime biti oduševljen, imati neke nade i očekivanja. A čime bi se to u hrvatskom novinarstvu u posljednjih dvadesetak godina imali oduševiti i što bismo to od njega mogli očekivati? Novinarsku hrabrost, beskompromisnost, seriozno-analitički pristup temama? Bojimo se, ništa od toga. Izuzmemo li časne pojedince iz novinarske struke, ove visoke kriterije u navedenom razdoblju zadovoljavaju tek dvije ovdašnje redakcije. Kao pokušaj objašnjenja, najprije jedan ekskurs u bližu povijest.

Općerašireno je mišljenje da su glavne snage koje danas vladaju uredničkim, novinarskim i medijsko-vlasničkim prostorom Hrvatske formirane osamdesetih godina prošlog stoljeća. U mitološkoj interpretaciji tog vremena, čemu su (razumljivo) skloni praktički svi njegovi akteri, ali i mnogi promatrači sa strane (manje razumljivo), to je razdoblje označeno kao vrijeme velikih slobodarskih probitaka na polju žurnalizma. Navode se projekti iz područja omladinskog tiska, primjerice Polet i Studentski list, kao rasadišta tada novog novinarskog naraštaja, Radio 101 označava se kao prekretnički u radiodifuziji, dok se među tiskovinama rado spominje, čak se organiziraju i svojevrsni reunioni članova nekadašnje redakcije, da je politički tjednik Danas bio mjesto novozaposjednutih sloboda. No, je li tome baš tako?

Hrvatsko društvo u širem društvenopolitičkom smislu – a to je onda imalo presudnog odraza i na žurnalizam – ne poznaje kritičko-disidentsku klasu. Tog sloja kritičkih intelektualaca u vrijeme kasnog socijalizma u nas nije bilo. Generacija prije, istina, iznjedrila je skupinu hrabrih ljudi koji su zatvorom platili svoju želju da obnaroduju nacionalističke projekte. Međutim, ti su politički programi bili lokalni, isključivi i provincijalni, a u smislu maksimiranja sloboda krajnje neproduktivni i jalovi. Dakako da je socijalistički paranoični režim sankcionirao i mnogo benignije projekte od ovih, pa onda ni ti drčni patrioti nisu mogli proći bolje nego što su prošli. No, naraštaj iza njih nije iznjedrio ništa, za ništa se nije izborio, ničemu se nije izložio, njemu je sve bilo darovano. Na pladnju su dobili i Danas i Radio 101 i studentska glasila. Sve to, pa i više, nisu bile autentično novinarske ideje, bili su to komitetski projekti. Valjalo je samo otići “po mišljenje” da bi se dobili ključevi redakcija. Mainstream novinari dobili su Danas, urbana mladež radio, a ponešto načitaniji dio studentarije zabavu u svojim glasilima. Zauzvrat su se obvezali ništa važnoga ne propitivati. Nisu se izlagali nikakvom bitnom društvenom riziku, izuzmemo li eskapade tipa goli Šarović na naslovnici studentskog glasila ili nekoliko hrvatsko-preporodnih ispada na Radiju 101. Tako poltronski oblikovana generacija novinara u devedesetima je samo nastavila svoje djelovanje u skladu s formativnim počecima.

Ponavljamo, čast iznimkama. Jedini punktovi koji su u devedesetima u Hrvatskoj djelovali s pravih alternativnih pozicija bili su Arkzin, koji je jedini razvijao širi idejni koncept protivljenja nacionalističkoj doktrini, i Feral čiji su se novinari i urednici doista izlagali nemalom riziku sukoba s režimom Franje Tuđmana. I tu bi priči bio kraj. Danas se uskoro po pobjedi nacionalističke rekonkviste raspao, što i nije bila neka veća šteta po društvo, jer taj tjednik ionako nije uspio evoluirati dalje od “drugarske kritike”.

Policijsko-obavještajni kurs

Međutim, pojavio se Slobodni tjednik koji je prvi radikalno najavio novi smjer policijsko-obavještajnog novinarstva (čak su i sami akteri iz vrha tadašnjeg MUP-a kasnije priznali da su neke od ključnih naslovnica ST-a “dizajnirane” u Savskoj cesti), vrste duboko ukorijenjene u plodnoj hrvatskoj zemlji. Mekša varijanta tog tipa novinarstva bio je i tadašnji Globus, a koliko je taj kurs i dan-danas popularan svjedoči i Večernji list koji najprije “senzibilizira javnost” najavom “popisa hrvatskih novinara i ostalih suradnika Udbe”, a onda taj popis objavljuje Hrvatski list. No, donošenje tog popisa danas je upravo smiješno (osim što je vjerojatno i protuzakonito, jer i u zemljama koje su ozbiljno provele lustraciju novinari nisu bili kategorija koja bi imala odgovarati za “suradnju”), s obzirom na to da je ST paradigmatski primjer za generalnu promjenu toka informacija u “suvremenom” hrvatskom novinarstvu: u njemu informacije više ne kolaju od pojedinih “zavrbovanih” novinara prema obavještajnim službama, nego prvenstveno idu koritom od obavještajnih službi do pojedinih redakcija i novinara koji onda njima “moče” javnost.

Čak su se i novine koje su se voljele vidjeti kao liberalna glasila, kao što je to Novi list, početkom devedesetih znale “proslaviti” naslovnicama s popisom nepostojećih snajperista u Rijeci. Ostatak desetljeća bili su ponešto glasniji u oponiranju hadezeovskom režimu od ostalih, valjda i zato kako bi se ekskulpirali zbog tih epizoda patriotiziranog novinarstva. Ostali su jedva vrijedni spomena. Vjesnik njeguje neku vrstu vladina pi-ar novinarstva, dok je Večernjak oduvijek bio jedan od glavnih promotora völkisch žurnalizma. Najmaligniji eksponent novohrvatskog novinarstva devedesetih je, dakako, HTV. On je njegovao poseban žanr, tzv. snuff novinarstvo. Recimo, u programima ste tih godina uredno imali izvještaje s terena gdje bi oko izvjestitelja/ica bila mrtva tijela neprijateljskih vojnika, ili bi se (što se tek kasnije doznalo, naknadno izazivajući jezu) puštalo zarobljene vojnike suprotne strane da nešto kažu u kameru. HTV bi tu snimku pustila, recimo, u svom mnogohvaljenom programu Za slobodu, dok bi ta ista traka u nastavku zabilježila egzekuciju – za slobodu – upravo tog, nešto prije intervjuiranog, zarobljenika pripadnika HV-a. Urbanoidi s Radija 101 njegovali su pak posebnu vrstu fine, dakako urbane mržnje, koju su zgodnom sintagmom ponajbolje detektirali komentatori Arkzina – pop-fašizam. Znate ono, istodobno puštamo Radiohead i Cowboy Junkies i mrzilačke komentare na račun Srba i Hercegovaca.

Pri kraju Tuđmanova režima počeo je izlaziti i Jutarnji list, koji pak inzistira na specifičnoj vrsti pitijskog novinarstva. Semantička nejasnoća u tim novinama, koje na “otvorenosti za različita mišljenja” temelje svoju samoreklamu, samo je nešto prikriveniji modalitet jedne stare kukavičke geste oličene u Obradu Kosovcu. Naime, kada se na samom početku devedesetih još nije znalo hoće li pobjedu odnijeti general Kadijević ili general Tuđman, Kosovac je navodno, za svaki slučaj, imao spremne dvije kasete s različitom ideološkom obradbom iste teme. Odabir one koja će biti upućena u skop ovisio je o tome tko će pobijediti. I dok se Kosovac obraćao generalima – ta, ipak su bila ratna vremena! – Jutarnji uvijek (lukrativno) namiguje premijerima, imajući na lageru tekstove namijenjene premijerima sanaderima i one pisane za premijere račane.

Upadi u privatnost

To je, dakle, situacija koju nasljeđuje današnje, od svih stigmatizirano tabloidizirano novinarstvo. I sad bismo mi trebali žaliti za gore opisanim dosezima našeg žurnalizma! Taman posla. Dakle, nema razočaranja, jer nitko pametan ne može ni biti očaran sluganskim novinarstvom, što je nesumnjiv krimen generacija i generacija pripadnika sedme sile. Osim toga, što je prekršaj žurnalističke etike u slučaju emitiranja snimke koitusa jedne pjevačice, čime se nedvojbeno krši njezino pravo na privatnost, naspram “upada u privatnost” više desetaka građana Siska koji su se našli na spisku ST-a kao sumnjivi, nakon čega su neki od njih likvidirani po tom istom kriteriju sumnjivosti!? Kako li je tek bila narušena njihova privatnost! Ili, što je krimen voajerizma koji se prigovara Big Brotheru – na što, na kraju krajeva, pristaju i sami akteri – od virkanja cijele nacije u privatnost nekolicine žena, javnih radnica, o kojima su se doznavale njihove najveće intimnosti, dakako, bez njihovog pristanka!? Osim toga, svakome je odmah jasno da u slučaju “žute” objave Severinine privatne snimke nije riječ ni o kakvu “interesu javnosti”, ali malo tko će reagirati u slučaju kada je interes javnosti zaobiđen time što neka informacija nije objavljena jer je, kako se to jednom prilikom toj istoj javnosti ispovjedio jedan od komentatora Jutarnjeg lista, procijenio da još “nije došlo vrijeme” za njezinu objavu. Dobio je tri zdravomarije i stvar riješena.

Ovaj put možemo i zanemariti nemale potencijale tzv. žutog novinarstva, kao što su posvemašnja demokratizacija tema, davanje glasa bezglasnima, marginalnima i proskribiranima, antihegemonistički diskurs protivan retorici dominantne društveno-političke elite, ali uvijek ostaje jedna njegova presudna karakteristika. Naime, lako novinarstvo, uza sve svoje negativnosti, ima jednu neobično važnu prednost pred tzv. ozbiljnim novinarstvom – ono je po definiciji nelojalno. Jednako kako se današnja kasta “žutih” novinara prodaje i pristaje na sudjelovanje u tom unosnom poslu, sutra će pristati raditi za kontra stranu, samo ako ona plati više. Nitko na njih ne može računati. Ono nisu odani nikome i ničemu, čak ni pravilima vlastite profesije. Ta ih inherentna neuhvatljivost čini nesposobnima da i kada iskreno kažu, kao što je svojedobno kazala jedna ozbiljna novinarka, da će, “ako je potrebno, i lagati u interesu Hrvatske”. “Žuti” novinar, ako je to potrebno, može i lagati u interesu Hrvatske. Ali tko će mu vjerovati!