U očekivanju kulturne strategije Istre

Prihvaćajući Nietzscheovu misao da su “ono historijsko i nehistorijsko podjednako nužni za zdravlje pojedinca, naroda i kulture”, a da bi ipak “opravdao” što, eto, piše povijesnu knjigu Darko Dukovski u uvodu je knjige Istra; kratka povijest dugog trajanja zapisao: “Istarske su povijesne i mentalne prijelomnice obilovale mogućnostima koje se nisu ostvarile. Povijest onoga što se moglo dogoditi na prvi je pogled besmislena i varljiva aporija stvarno nedogođenoga, no u glavama ljudi koji su – svatko na svoj način – stvarali povijest egzistira kao postojeća ideja koja upija negativnu kreativnu vrijednost poticatelja te potiče na djelovanje kako se nešto ne bi dogodilo”. Uporaba tih riječi pulskog profesora povijesti kao uvod u tekst o događaju – Prvi saboru kulture Istre, održanom na Brijunima 23. i 24. ožujka – a s namjerom da se iskaže kako se (ispada, tradicionalno) nešto nije dogodilo, nije jednoznačna negativna kritika. Jer te riječi u sebi sadržavaju i spoznaju da se moglo dogoditi nešto daleko lošije, groznije, pogubnije, ali su kreativne energije to spriječile. Istarski sabor kulture tako jest bio jedna mogućnost, događaj na kojem se Nešto, a što je trebalo, nije dogodilo, no to još ne znači nužno negativan kraj potaknutog. Premda je svima potpuno jasno da je sazivanje tog sabora sastavni dio predizborne kampanje, pojačano zanimanje pa i ovaj tekst, proizlaze iz činjenica da se sve (ne)dogođeno može lako primijeniti u bilo kojem gradu ili području Hrvatske, štoviše i šireg – no, dobro zaustavit ćemo se na europskom tlu, da iniciranje bliskog susreta političke i kulturne prakse nije a priori loš, pa čak i kada je poduzet da bi se osvojila srca biračkog tijela i što potpisnica ovih redaka cijeni uloženi trud. Jer, susret uvijek prije nego odvajanje daje izglede da riješimo neki problem, razmrsimo neki neugodan čvor ili samo spoznamo štogod (mračnim cinicima u inat), jer malo što je danas aktualnija tema od odnosa politike i kulture.

Jakovčićevo želimo li, hoćemo li, možemo li

Kako se to već radi u predizbornim kampanjama, sabor je inicirala i provela Istarska županija, točnije njezin Upravni odjel za obrazovanje, kulturu i šport da bi se “analizirali dosadašnji dosezi i postignuća, raspravljalo o sadašnjem stanju te predložile smjernice za daljnji razvitak istarske kulture” i u tu svrhu poziv je, kažu, poslan na 600 adresa i preko medija “za slučaj da se koga zaboravilo”. Okupljenima se, oko 170 njih, nakon kratkog uvodnog pozdrava pročelnice Lucije Debeljuh obratio župan Ivan Jakovčić strastveno intoniranim govorom, kako i priliči poticanju radnog elana i mobilizatorskom naumu. Sve rečeno se više-manje već mjesecima napisano nalazi u Regionalnom operativnom planu (ROP-u) Istarske županije i ni za koga od sudionika nije trebala biti novost koja bi dopuštala nepripremljenost. Prema tom planu, u djelu analize stanja tako piše “Istarska županija definirana je kao REGIJA KULTURE sa željom da postane EUROPSKA KULTURNA METROPOLA. Definicija proizlazi iz političke volje koja se temelji na: materijalnoj i nematerijalnoj kulturno-spomeničkoj baštini, ljudskim resursima – mnogobrojnim umjetničkim stvaraocima koji žive i rade u Istri, manifestacijama – projektima i programima (udruge, ustanove), koristima koje ti resursi donose – unapređivanju kvalitete života stanovnika Istre, turističkom gospodarstvu, stvaranju slike o Županiji kao privlačnom mjestu za život. U konačnici, IŽ teži stvaranju dinamičnog društva koje prihvaća promjene, ali i zadržava tradicijske vrijednosti te to stapanje postaje karakteristika regije u kojoj je življenje ugodno stalnim i privremenim stanovnicima”. Nadalje se u tom dokumentu, kao četvrti strateški cilj, navodi “prepoznatljivost istarskog identiteta” unutar kojeg se kulturi to nameće kao temeljna zadaća, a slijede iscrpan popis i opis kako to kultura treba učiniti, visoko rangirajući multikulturalizma i razvoj kulturno-umjetničkog turizma. Zato Jakovčićeva govorna pitanja želimo li, hoćemo li, možemo li, te isticanje cilja da će Istra biti “regija kulture i znanja” nisu davala potrebnu uvjerljivost da se tu ikakav odgovor traži. Prvo jer je sve već ionako zapisano, a zatim i jer se “uvela” nepreciznost – što to Istra već jest, a što to treba postati. U govoru je naime utvrđeno “da je Istra br. 1 u kulturi, jer je vodila vlastitu kulturnu politiku”, kultura dakle ima ulogu pridonijeti izgradnji “neizbrisivog” i “izvornog istarskog identiteta”, onog za koje su “u posljednjih 15 godina najviše učinili političari”, pa u tom smislu (oni, misleći na upravni aparat) žele i sukreirati ostvarenje cilja. Zamki između perfekta i futura glagola imati & biti bilo je još mnogo, no sasvim je očito da već uveliko domišljeni koncept čini trijada – kultura kao ideologija, multikulturalizam u službi liberalnog globalnog kapitalizma, pacificiranje kritičke misli. U skladu s dominantnim procesima Europske zajednice (nisam baš sigurna da tu treba biti Europske zajednice, prije Europske unije), no time ništa manje zastarjelog i već tako obilato kritički analiziranog koncepta s kojim Europa izlazi na kraj još samo snagom birokratskog aparata. Strah od dana kad će se zapadnjačke milosrdne smotre folklora raspasti u daleko surovijoj varijanti od kritički intoniranog teksta nije nihilizam zlogukih proroka, nego realnost koju sasvim jasno vidljivu žive zapadnoeuropske prijestolnice. Svojevrsno kaskanje za tim razvijenim svijetom paradoksalno nam daje izgled da možda izbjegnemo sve pogubnosti “Napretka”, ali izgleda mi baš želimo sve probati na svojoj koži. Nadalje, iz županova govora nije se baš moglo shvatiti uključuje li vizija prostor Istarske županije ili su nekako u sve to uključeni i dijelovi izvan njegove ingerencije – ne samo onog slovenskog dijela, nego i recimo opatijskog okružja gdje se, svim povinovanjima administrativnim preustrojima, istarsko osjeća kao malo gdje. Uz to, naglašeno isticanje prvog mjesta, pa gledano čak i samo iz pozicije vođenja predizborne kampanje prešlo je granicu “brandiranja” Istarske županije – Prvi sabor kulture Istre prvi je susret praktičara politike i kulture samo unutar tog naziva, ali po svojoj namjeri – promišljanja kulture i kao umjetnosti i kao, za ovu prigodu daleko važnije, imanentno političkog čina – bilo je mnogo. Čitajući znakove vremena, na primjer, nakon deset godina pomalo već ima obilježja kulturne baštine. Istarske.

Bez kritika, samokritika i rasprava

Postoje još neka obilježja, poput solidarnosti, brižnosti, moralnosti koje su neki drugi upravni odjeli u Hrvatskoj već istaknuli i primjenjuju, a u dva dana brijunskog druženja nisu se čula ni jednom. No, još spornijim pokazao se nastavak skupa u kojem su mjesto pred mikrofonom dobili najprije predsjednici Kulturnih vijeća da bi ukratko iznijeli neka svoja razmatranja, a zatim umjetnici, pisci, organizatori, menadžeri ili svi oni koje objedinjujemo nazivom djelatnika u kulturi (lošija je još samo sintagma “kulturni djelatnici”). Prvo, riječ je o organizacijskoj grešci – ako se već, zbog nekog reda, išlo na prijave govornika, tada je brojčanost nazočnih svakako tražila više od dva sata na raspolaganju. Jer, niti svi prijavljeni dobili su tek pet svojih minuta, a tako potrebna rasprava jednostavno je nestala kao mogućnost. Djelomično je “pokrpljena” popodnevnim radom po skupinama koja slijede logiku pet kulturnih vijeća (Vijeće za glazbenu i scensku djelatnost, Vijeće za književnost i izdavaštvo, Vijeće za zaštitu kulturne baštine i muzeologiju, Vijeće za vizualne umjetnosti, Vijeće za nove medije), ali o sadržaju tih, kako kažu organizatori, iznimno radnih sastanaka javnost će zauvijek ostati uskraćena, jer za izvještavanje svaka je redakcija trebala na nimalo jeftine Brijune poslati pet izvjestitelja.

Onih vidljivih dvosatnih “pet minuta” iscrpljeno je u samopromociji lika i djela s uobičajenom žalopojkom za više novca ili bolje plaćenim položajem, brkanjem pojmova amaterizam/profesionalnost s diletantizam/stručnost, višestrukim ponavljanjem o potrebi obrazovanja za uspješno apliciranje za EU fondove. Izuzmemo li pitanje Igora Gala što je uloženo u filmsku proizvodnju u odnosu na uvoz i komercijalno prikazivanje stranih filmova, potpuno neočekivanog i jedinog uopće spominjanja “kulture kao sveukupnog načina života”, Vita Dundara, jednog od najstarijih sudionika skupa, te nekoliko disonantnih tonova o potrebi utvrđivanja kriterija i valorizacije – nigdje kritike, samokritike, propitivanja već uveliko zacrtanog. Treba li kultura uopće sudjelovati u izgradnji “izvornog istarskog identiteta”, koja i kakva, što je svatko osobno i na koji način učinio da kultura bude, kako je rekao Milan Rakovac i izvor života i društvene kontrole? Nigdje bar tračka zazora pred deklamacijskim “otvaranjem politike kulturi” i ponuđenom “odnosu prijateljstva”. Kada dolazi s položaja usustavljene i aklamirane moći, naime, ona govori i da je moguće “zatvaranje”, i “neprijateljstvo”. Nigdje radikalnog pitanja, prijedloga, obrata… Tek mali banalni primjer; nitko nije doveo u pitanje potpuno bespredmetnu i time nefunkcionalnu razdiobu na spomenutih pet vijeća (a koji izravno diktiraju raspodjelu našeg novca!). Kultura mladih koja nedvojbeno traži izdvojenu pozornost ne znači nužno povezanost s “novim medijima”, kao što ni alternativnost nije povlastica samo onih mlađih  25 godina. Isto tako, ako ćemo o tehnološkom pomaku, svi su umjetnički izrazi danas “novi mediji”, ako bilo tko više informacijsku eru smatra “novom”.

Reforme su dužnost javnih institucija

Ma koliko još u nas neobično bilo, ali radikalno pitanje ili prijedlog očekuje se s bilo koje strane (unatoč začudnoj simbiozi i sljubljenosti sasvim su se jasno vidjele dvije suprotstavljene strane; kakva bi poslastica bila učiniti kulturološku analizu samo na temelju odjevnih predmeta). Naime, radikalnost i reformatorstvo danas su dužnost ne samo za osebujne intelektualce i umjetnike, nego i službenike javnih institucija. Ne i nužnost, jer staviti se u službu transnacionalnog kapitala legitimna je opcija, ali onda valja podnijeti i kritiku poltronstva, a može biti i gubitka na izborima. A da još nismo ni postavili pitanja, ako upravni aparat ostane u sastavu kakav je danas, o dogovornosti za provedbu Deklaracije kojom je sabor završen; npr. kojim će se kriterijem rukovoditi pri izboru ljudi koji će kreirati Strategiju kulturnog razvitka (spomenimo tek da su u Partnerskom odboru ROP-a listom sve dužnosnici gradova i institucija, kao da samostalni kreativci i stručnjaci ma kojeg zanimanja ne postoje). Sasvim jasno iskazana kritika zapravo je svojevrsno “povlačenje za rukav” da se bude pažljiv, brižan i neustrašivo (samo)kritičan. I ne samo u Istri. Vrlo raznovrsnih temelja prošlosti i mogućnosti za budućnost ima; ovisno o tome tko će, kako i s kojim namjerama birati i davati imat ćemo Nešto – ili Ništa.

Revitalizacija Završja, novi Etnografski muzej i Kulturing grada Pule

Drugog dana Sabora predstavljena su tri projekta triju različitih organizacijskih struktura  i različitog stupnja realizacije: prilično odmakla revitalizacija mjesta Završja u kojem se prema zamisli Županije, a uz pomoć europskih fondova namjerava sačuvati osobita graditeljska baština, no i novom turističkom ulogom, svojevrsnim mjestom-hotelom ponovo vratiti život. Nakon toga je marljiva ravnateljica Etnografskog muzeja u Pazinu, Lidija Nikočević izložila koncepciju novog postava koji napokon mijenja funkciju muzeja od crkvenog brata blizanca unutar kojeg se u misnoj tišini tek okom smiju okrznuti sveti predmeti u interaktivno učilište koje nesebično, otvoreno i pristupačno daruje znanje. Tek kao viziju, veliku, zahtjevnu, opsežnu, ali nadasve i zanimljivu i atraktivnu iznijela je Gorka Ostojić Cvajner ideju Kulturinga grada Pule koji počinje kod pulske Arene, zahvaća i Nimfej, i Forum i Komunalnu palaču, te tek planiranu Zbirku Azinović, podzemni grad, Pomorski muzej, Arheološki muzej i još neka mjesta doista iznimne kulturne baštine (još da je kako zaviriti i u brodogradilište) a koji završava na Kaštelu koji je prema toj zamisli dizalom povezan s još jednim dijelom podzemne Pule. U tom krugu što zbog uzlazne konfiguracije terena podsjeća na spiralu ili ovojnicu bio bi se i Muzej suvremene umjetnosti, svakako jedan od, ma koliko ambicioznih, predugo čekanih inicijativa upravo zbog brojnosti vizualnih umjetnika koji žive u Istri. Kao kuriozitet i odmak od hrvatske norme “kićenja tuđim perjem”, izlaganje je završeno kratkim predstavljanjem svih onih koji su sudjelovali u kreiranju tog, za sada, vizionarskog začaravanja – Alma, Davor i Luka Mattichio iz studija “AD arhitektura i dizajn”, Igor Stanisavljević iz studija “Parabureau”, Mladen Lučić, Robert Pauletta.

MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI ISTRE

VIZIJE

Vizije osmislili i izradili:

Team AD :  

Alma Cvitan Matticchio d.i.a.

Davor Matticchio d.i.a.

Luka Matticchio d.i.a.

Deklaracija istarskih umjetnika

Istarski umjetnici, djelatnici u kulturi, predstavnici regionalne i lokalne samouprave okupljeni na 1. Saboru kulture Istre održanom na Brijunima 23. i 24. ožujka 2007. godine svjesni izazova današnjeg trenutka Istre; u težnji da Istra postane europska kulturna regija te polazeći od činjenice da istarska kultura još traži svoju potpuniju definiciju donose:

DEKLARACIJU

kojom izražavaju spremnost u zajedništvu i uz međusobno poštovanje raditi na određivanju prioriteta, prepoznavanja i valorizacije vrijednosti, koje nastaju sinergijom tradicionalnog i suvremenog, nematerijalne i materijalne baštine, ljudskih i prirodnih resursa, temeljem čega će istarska kultura i znanost biti glavni pokretači razvoja Istre.

DEKLARACIJU

kojom prepoznaju multikulturalnost kao izvornu vrijednost, presudnu za određenje istarskog identiteta, koju žele sačuvati, njegovati i razvijati kreacijom i edukacijom.

DEKLARACIJU

kojom ističu da istarski identitet stvaraju i umjetnici i kulturni djelatnici, poštujući tradicijske i urbane sastavnice istarske kulturne cjeline.

DEKLARACIJU

snažnog isticanja da se kultura Istre treba temeljiti u prvome redu na izvrsnosti i vlastitoj vrijednosti koja će pridonijeti jačanju i afirmaciji istarskog kulturnog proizvoda.

Istarski umjetnici, djelatnici u kulturi, predstavnici regionalne i lokalne samouprave s obzirom na težnju k Istri kao europskoj kulturnoj regiji  smatraju potrebnim da Istarska županija u suradnji s Ministarstvom kulture RH, istarskim gradovima i općinama izradi prijedlog kulturne strategije Istre do 2. Sabora kulture – 2009. godine.