Problematika rudara i rudarica novoga doba kombinirana s divljom stanogradnjom i stvarima sitnim, skoro pa bezimenim
Miško je zabio kramp duboko u stijenu. Stijena je pukla poput stjenke, poput zida od siporeksa, a i bio je to zid od siporeksa, po tko zna koji put. Žuta, bez sumnje električna svjetlost oblila je rudare: Ankicu Bajolino, Pervudu Macaklinac, već spomenutog Miška Ašika i onog malog, onog novog rudara, onog što je došao zadnji i kome nitko nije uspio upamtiti ime. Prošli su, sve četvoro, kroz rupu u stjenci ušli su u ukusno namještenu dnevnu sobu. U sobi su, na dvosjedu, sjedili muškarac i žena, možda baš supruga i muž joj, ali za tako nešto u tom trenutku nije bilo dokaza.
Paleolitski sirevi “Opet!”, rekla je žena na dvosjedu, rićkaste kose, u kućnoj haljini boje različka, noktiju na rukama obojanima u nebesko plavo, za razliku od noktiju na nogama u boji sirovog pleksiglasa. “Već treći put u prvom kvartalu da upadate! Što to ima značiti?”
“Gospođo, ja se ispričavam, ali mi smo ovdje prvi put” reče Miško Ašik. “Mi smo dubinski kopači Verne Compagnie ltd. Ovo prije bili su neki drugi. Odmah ćemo pozvati našu ekipu za sanaciju štete!”
“Mogu mislit’”, reče žena. “Prošli put smo čekali dva tjedna. I što da mi radimo do tada?”
“Ponavljam, gospođo, to nismo bili mi. Ima puno firmi koje kopaju ovuda. Mogu li se poslužiti vašim telefonom?”
“A što da kažem, da ne možete? Evo tu je u predsoblju”, reče žena pa ode nekud iza, u kupaonicu valjda.
Miško Ašik uputi se pak u predsoblje, a Ankica Bajolino, Pervuda Macaklinac i onaj mali, onaj novi rudar, onaj što je došao zadnji i kome nitko nije uspio upamtiti ime ostadoše u prostoriji sami s muškarcem koji je i dalje sjedio na dvosjedu.
“A što tražite?”, upita muškarac.
“Ništa, ne brinite, brzo ćemo mi”, odgovori mu Ankica Bajolino.
“Ne, stvarno me zanima. Što iskopavate? Lignit? Dijamante? Paleolitske sireve?”
“Ja vam to stvarno ne znam”, reče Ankica Bajolino. “Pitajte Miška kad se vrati.”
“Ja mislim”, uključi se u razgovor Pervuda Macaklinac, “da tražimo jantar. Ili jantar ili balbolite. Već sam kopala u ovom kraju – prije sam radila Za Vaarmuntd – i uvijek je bilo: ili jantar ili balboliti. Trećega nema.”
“Zanimljivo”, reče muškarac, domaćin stana, koji je još uvijek sjedio na dvosjedu. “A koliko vam se često događa da tako banete u nečiji stan”.
“Jako često. Imamo puno neugodnosti. Al’ da vam ja kažem jednu stvar: ne kažem za vas, ali puno je stanova izgrađeno na divlje i nema ih u mapama. S druge strane, i mape su zastarjele. Više se bavimo birokracijom nego kopanjem, to je apsurd!”
“Da, apsurd”, dometne onaj mali, onaj novi rudar, onaj što je došao zadnji i kome nitko nije uspio upamtiti ime.
Višesjed Uto u sobu uđe Miško Ašik.
“Ne mogu vjerovati – na centrali nema nikoga! Ovo je ludnica.”
“Tako vam je to”, reče Pervuda Macaklinac u tonalitetu negdje između bezdušja i ravnodušja.
Uto, i opet uto, začulo se zvono na vratima, upravo kad je žena, domaćinka stana, izišla iz kupaonice. Ona otvori vrata; bila je to dostava u kuću.
“Reinharde!”, poviče žena. “Stigao je trosjed!”
Reinhard poskoči s dvosjeda kao da mu je javljeno nešto nezamislivo.
“Kako?” upita. “Skoro mjesec dana prerano. A dijete nam je na putu!”
“To im baš i govorim, ali oni su uporni. Ili će ga unijeti sada, ili ga nose u reciklažno dvorište!”
“Kvragu! Reci im da unesu…”
I unijeli su, dostavljači, nov novcat trosjed u boji mrkve i komorača. I pristali za sitne pare iznijeti stari dvosjed: “Radite s njim što hoćete”, rečeno im je.
“Što ćemo sada, Reinharde?”, upita žena intonirajući pitanje u toj mjeri očajno da i rudari osjetiše nelagodu – stajali su i grčevito smišljali izliku da krenu.
“A što je s vama, gospodo draga?”, obrati im se žena. “Stiže li vaša ekipa?”
“Na žalost”, reče Miško Ašik, “na centrali nema nikoga. Napisat ću službeni nalog…”
“Eto, isto je bilo i prošli put!”
“Ali prošli put nismo bili mi!”
“Briga me. A još i taj trosjed. Možete li vi zamisliti što se nama događa? Bilo nas je dvoje i imali smo dvosjed – utaman. A sada, stigao je trosjed, a nas je još uvijek dvoje! Jer dijete nam je, kako ste čuli, na putu.”
“A kad se vraća s puta?”, odvaži se upitati Pervuda Macaklinac.
“Najranije za tri tjedna. Ali to samo ako uspije proći sva tri testiranja odjednom. U protivnom, tko zna kada. A trosjed, ovaj prokleti trosjed naprosto bode oči!”
Dogovor “A da se mi nešto probamo dogovoriti”, reče tada Miško Ašik. “Za ovu rupu u zidu – krivi smo, to priznajem. Naši ljudi će to sanirati, to vam ja jamčim. Ali kada, to je stvarno teško reći. Posla ima na izvoz, a nisu svi ekspeditivni kao mi. I zato, pomognimo jedni drugima. Jer i vi, kako vidim, imate problem: dvočlana obitelj, a trosjed! To ne ide. Ovako: dok se naša ekipa ne pojavi, predlažem privremeno usvojenje. Vidite mog najmlađeg kolegu: ovaj mali, on je novi, on je došao zadnji, nitko mu još nije ni ime uspio upamtiti. Uzmite ga, neka vam bude član kućanstva, treći čovjek na trosjedu. A naša bi ekipa za sanacije mogla stići baš nekako kad vam se dijete vrati s puta – predosjećam da će biti tako. Što kažete?”
Žena je zakratko ostala bez teksta, dok je muškarac ponovno sjeo, ovaj put na trosjed – sjedio je na trosjedu tako sigurno da bi čovjek pomislio da se radi o jednosjedu!
“Ne znam što bih rekla”, konačno će žena. “Nismo se ni upoznali – ja sam Katarina Acido, a ovo je moj brat Reinhard.”
“Muž!”; reče Reinhard.
“Da, muž, naravno, ne znam gdje mi je glava od svega ovog. Dakle, ostavili biste nam vašeg…”
“Koliko god treba!”
“… tog vašeg najmanjeg, zar ne? Kako ste rekli da se zove?”
“Ne znamo ni mi – toliko nam je nov taj, inače vrijedan i žustar mladić. Možda nije ni trebao poći s nama, možda se ubacio samo tako. Kako se zoveš, kolega mladi?”
Najmlađi član rudarske ekipe zakratko je uvrijeđeno mučao, a onda se odlučio progovoriti (nije ni on bio lud, vidio je da Reinhard i Katarina odlično žive: na zidovima – istina, od siporeksa – visjeli su im originali, sa stropova pak prava šuma kristalnih lustera, a na podovima su se tigrova, teleća i janjeća krzna ispreplitala u zamalo opscenim zagrljajima!):
“Ja sam Stjenovit iz Katanjevice! I rado ću ostati s vama, Reinharde i Katarino”, reče pa se smjesta stane presvlačiti u nešto udobnije – ponašao se kao da je u svojoj kući, a očito da je to sada i bila njegova, baš njegova kuća.
Zeolitna žila Ni pola sata poslije, rudarska ekipa ponovno se našla u dubini rudnika, u jednom posve pokrajnjem potkopu. Neki od rudara brinuli su, možda i preko mjere.
“Ne znam jesmo li smjeli ostaviti maloga. Na dva tjedna, možda i više. Pa primijetit će netko da ga nema. A nismo se dogovorili tko će bilježiti njegove dolaske na posao, a tko odlaske!”, reče Pervuda Macaklinac.
“Slažem se”, pridruži se brizi Ankica Bajolino. “Uz to, mali je jako fin, dobro odgojen! Razmišljala sam o tome da ga i ja usvojim!”
“Ne pričajte svašta”, zaprimijeni navodni autoritet Miško Ašik. “I nije on mali – on je rudar, on je Stjenovit! A ovo ćemo mu zavesti kao službeno putovanje. Da, što me gledate, ima i toga u našoj firmi, nismo mi…”
“Nisam ni sumnjala, nisam ni sumnjala!”, složi se Pervuda Macaklinac.
“Nisam ni ja sumnjao da ti sumnjaš! A što se tiče usvajanja, Ankice, zaboga – pa mi smo profesionalci, nismo li?”
“Bože, Miško, pa ja sam se samo šalila!”
“Tako to krene, od šale, a onda zloduh posvemašnjeg amaterizma počne…”
Miško zastane u pola rečenice, jer mu je čeona lampa osvijetlila nešto li-la-krastavo na stjenci potkopa. Svi u skupini to su primijetili, bili su istrenirani upravo za ovakve slučajeve.
“Sjećam se ovog s kursa”, reče Ankica Bajolino. “Da nije…”
“Možda”, odvrati Miško Ašik, “premda, u ovoj fazi iskopavanja…”
“Već sam ja nailazila na ovakve žile”, reče Pervuda Macaklinac. “Premda ih u ovom rajonu nikako nisam očekivala. Ili je zeolit ili je…”, reče pa navali krampom na žilu.
***
Nije bio zeolit. Još jedna šarava varka od strane obijesnih stanograditelja. Ovoga puta rudari su probili zid od knaufa i upali u nečiji ugradbeni ormar. I dok su se dogovarali tko će imati petlju da zakuca na vrata ormara, da zakuca iznutra ne znajući s kakvim će se stanarima suočiti s one druge, vanjske strane, vrijeme je prolazilo, rok službe također, a penzija ko kuća primicala se poput dobrohotnog, loše nasmijanog čudovišta.