U oqueeru vjeronauka

naci_ja

trenutak u kojem je glazba iznenada stala,

ptice su zašutjele,

pet malih beba je izgorilo u sarajevskom sirotištu,

a ja sam zaboravio disati.

kažu da je, na to,

trebalo reći volim te

(ili barem i love you),

ali razapet među

krvavim paučinama krvave magle,

u sve tješnjem odnosu sa zrakom,

i ja sam šutio.

nacionalno neopredijeljen

zen zidovi od sperme,

sa štovanjem

brišem svoje ime

sa nadgrobne ploče

predaka.

meso, krv, kosti.

sm_rt dobre nade.

car je gol! 1:0 za nenormalne

nemaš ti ništa s njima

nikakav ti oni postotak

ne šalju od

copyrighta

na tvoje ime.

po mojem shvaćanju

njihovih shvaćanja

tvojih shvaćanja,

za njih si zapravo

antikrist.

‘’ne pušim, hvala’’

na drugom kraju magle,

gdje rijeka odlazi u

samoću meditacije

ka kopačevu,

u gradu od kojega

su ostale samo zaljbuljenosti,

ponestalo mi je riječi

da završim ovu pjesmu.

pomislih,

možda sam konačno

sazrio za seks.

u oqueeru vjeronauka

ako nema stvarnosti,

kako kaže baudrillard,

tada ni ove rešetke na mojim prozorima

ne postoje.

nema ni samoće,

ni pidžame,

ni sobe.

ni grudnjaka,

ni krvavih uložaka više nema.

ostaje masturbacija svetim križem,

iz čistog pijeteta.

kazna

dajte vjetru

ono što mu pripada.

poljubac smrti

u područje

ispod pojasa

njegove nevinosti.

jebi se,

što si vijorio

nacionalističke zastave,

kao da moraš vaditi

vizu

za srbiju.

lknć.

sjetne sjene tvoje sijede kose

u sjećanje na oltar mladosti,

natopile su suzama

barut njegove odlučnosti

da te ima za sebe.

on je mrtav,

a ti više ne znaš bez rešetaka.

ubojstvo rozave barbike

ući ću ti

u najintimniji prostor,

u zaključani wc

tvoga straha od tabua,

i rukom,

izrezanom samoćom,

zgnječit ću ti govno

otvorit ćeš vrata,

zapišati moralne

i zalijepiti balu

na svetu kristovu ranu

otići ćeš,

nasmiješena,

mokrih leđa od maminih suza.

kutak sobe za zlostavljene

opusti se,

zavjese su

svježe

i mekane.

barbie se stvarno boji

usred provincije straha,

dišeš na praznine

iz petnih žila,

šapćeš veličinama

svoj prah,

bilježiš dane,

kao da će baš o tebi

ovisiti

frizura povijesti.

i sve to tako pedantno,

a da ni

jutros nisi

oprala

ideologiju

svoje

biološke majke

sa lica.

shizolezbos

negdje,

možda već sasvim

na periferiji moga oka,

uplašena srna

ranjava svoje nježne korake

o trnje plavih ruža

jebi se srno,

što si koji kurac žena,

plave ruže

danas ipak nešto suptilnije

sakate klitorise.

t`ga za jug

istetovirana sunca

zasjala su krvlju ubijenih muha.

na drugoj strani je lutka,

kojoj nije bilo spasa od krivih značenja,

okrenula leđa

jer su je ostavili,

onako iz igre,

obješenu.

sat je stao 5 minuta prerano,

samo 5 minuta prije

nego li se trebao dogoditi porod.

baloni bez duše,

čaše bez sadržaja,

ljubav bez kondoma,

istetovirano sunce

na mjestu

spontane smrti.

Pavle Perković rođen je 1982. Postulirajući, jašući na integrirajućem brišućem valu postmoderne, slabu misao (pensiero debole), Gianni Vattimo, deklarirani gej i uvjereni katolik koji pozdravlja smrt Boga zahtijevat će, slijedeći Heideggera i Nietzschea, uskraćivanje valjanosti bilo kakvom konceptu temeljenom na jednom za svagda zadanoj istini. Perkovićev poetski protagonist će sličan koncept primijeniti artikulirajući, pozivajući se ponekad i eksplicitno na postmodernu teoriju (ako nema stvarnosti,/kako kaže baudrillard,/tada ni ove/rešetke na mojim prozorima /ne postoje.) vlastiti napad na dominantne, ‘’univerzalne’’ vječne istine koje nas, pogotovo na ovim prostorima, prisiljavaju da ih ‘’uzimamo u obzir’’, sumirane u isključujućim konceptima nacije, roda, patrijarhata i sl. Nacionalno neopredijeljen (nemaš ti ništa s njima/nikakav ti oni postotak/ne šalju od/copyrighta/na tvoje ime.) i rodno nestabilan subjekt opterećen ideologijom majke obje svoje temeljne preokupacije subvertira, što je mnogo zanimljivije od eksplicitne, bukačke buntovnosti, i na jezičnoj razini. Ksenofobni imaginarij tako će biti miniran kalamburima i jukstapozicijama, sugestivnom montažom atrakcija koje će očuđavati ustaljene pounutarnjene frazeme – udomitelje najrazličitijih mitopejskih fantazmi. Svođenje ‘’krvi i časti’’ na meso krv i kosti, sm_rt dobre nade, obilježavanje kraja jezika, kraja poezije početkom seksualnosti i prevrednujući potencijal značenjski zgusnute naslovne sintagme samo su najočitiji primjeri.   Razlaganjem nacionalnog korpusa (naci_ja) – nacije kao homogene, isključive, do kraja instrumentalizirane mašine za zatiranje Drugoga, pribježišta dijela slabih, nerealiziranih identiteta  isti je raščlanjen na svoj dijakronijski supstrat – skupinu nacistoidnih individua čija je lažna navlastitost oblikovana uvučenošću u sveprožimajuću ideološku matricu, odajući se kao manifestacija brbljajućeg bezličnog se (Das Man). Ono što bi se moglo čitati i kao autorska dominacija, ‘’pravo na konačno rješenje’’, postaje signalom disperzije kolektiva u očekivano neispunjeni individuum, egzistirajuću nesvjesnost.  Proglašavajući samo zahvaljujući bogu sam ateist Vattimo skreće pažnju na, između ostalog, dijalektiku granice, važnost opozicija u konstruiranju identiteta. Aktivirajući jednu ‘’klasično’’ domaću protagonist će, izričući osudu vjetru, reći  jebi se,/što si vijorio/nacionalističke zastave,/kao da moraš vaditi /vizu /za srbiju. Iako mu pod ‘’svrhe’’ možemo bez razmišljanja upisati postmoderno supostojanje, tekst nas upućuje na upravo agresivno moderni, prevrednujući impuls. (Marko Pogačar)