U paklu, bez antidepresiva

Kriminalci na godišnjem prvi je dugometražni film irskog redatelja i dramskog pisca Martina McDonagha. Njegov prvi filmski uradak uopće, cinična i sumorna drama koja na trenutke koketira s crnom komedijom, Six shooter, dobitnik je Oscara za najbolji kratkometražni film 2004. Kriminalci na godišnjem, općenito govoreći, zadržava svjetonazor svog kraćeg prethodnika uvodeći moment sjete, naglašujući humor i usredotočujući se na poigravanje s gledateljevim fabularnim očekivanjima.

Film prati dvojac plaćenih ubojica, Raya (Collin Farrell) i Kena (Brendan Gleeson, koji je također i glavni lik Six shootera), kako prate naputak svoga poslodavca Harryja Watersa (Ralph Fiennes) nakon posla koji je pošao po krivu. Ukratko, kada se izbace sve psovke kojih u Harryjevoj rečenici ima gotovo onoliko koliko i samoglasnika, uputa glasi: bježite u Bruges i ondje čekajte daljnje upute. Stvari se kompliciraju kada Ken dobije nalog da se riješi Raya jer je ovaj, iako slučajno, osim svoje mete ubio i malog dječaka. S druge strane, Ray već i sam iskazuje suicidalne tendencije zbog počinjena nedjela, a sjećanje na incident bit će potaknuto jednim od onih mikro-poraza kojima film obiluje, čime se osigurava dubina psihološke karakterizacije, koja opet ima služiti kao protuteža nizu ponešto sumnjivih slučajnosti u procesu motivacije razvoja fabule. Patuljak neće reagirati na Rayev pozdrav, ovaj će sav snužden spustiti ruku ogledajući se oko sebe u nadi da nitko nije vidio to neuvažavanje, taj nelagodni neuspjeh, a jedinu će mu sućut, no uz cijenu snebivanja, pružiti deformirani pas križanac. Kadar-sekvenca retrospektive i sama inkorporira te dvije razine poraza, čineći ih gotovo nerazdvojivim, jedan na pravoj egzistencijalnoj ravnini, drugi onaj koji se tiče svakodnev­nih ljudskih odnosa. Dječarac, s rupom u glavi, nepokretno gleda prema gore za vrijeme svoje pokore držeći ceduljicu s opisom svojih grijeha. Čim se njegovo truplo sruši do onoga prave mete, svećenika, otkrit će se da popis uključuje to što je ponekad ćudljiv, tužan i loš u matematici. Ti su minimalni neuspjesi indirektno odredili dječakovu smrt, a na sličan će način gotovo nasumična konstelacija takvih poraza, propusta i krivih procjena zapečatiti sudbine svih protagonista.

Na kadar-sekvencu prisjećanja nastavlja se jedan od brojnih obilazaka kulturnih spomenika na kojima Ken inzistira, ovaj put izložak o Sudnjem danu, jedini eksponat koji privlači Rayevu pažnju i otvara temu Raja, Pakla i Čistilišta. Za Harryja Bruges je raj, kraljevstvo iz bajke na zemlji, dašak koji želi priuštiti Rayu prije negoli ga eliminira iz principa, jer uzrokovati smrt djeteta iz bilo kojeg razloga zavređuje najstrožu kaznu. Za Kena Bruges će se pokazati čistilištem, mjestom u kojemu će pokušati iskupiti svoje grijehe pokušavajući spasiti Raya. U konačnici pak Ray će uvidjeti da se Bruges ne može preživjeti ni s velikim dozama sredstava za umirivanje, da se našao u paklu, da je ovdje da ispašta za svoje grijehe i da slobodno može napustiti svoje nade.

Neuspjeli pokušaj pljačke

Jukstaponiranje nelagodnosti u standardnoj međuljudskoj interakciji naprama neočekivanim pokušajima na život modelirat će i Rayev odnos spram Chloe, djevojci koja prodaje kokain i heroin filmskim ekipama u Belgiji, a zajedno sa svojim dečkom pljačka turiste koje pokupi. Neuspio pokušaj pljačke Raya, ranjavanje njena sada već bivšeg dečka te incident u nepušačkom dijelu restorana isplest će mrežu slučajnosti i povrijeđenih ponosa koji će u konačnoj računici odnijeti četiri života, a uz to uzrokovati i tri ozljede glave, od kojih je jedno trajno spaljivanje rožnice. Vrhunac bizarnosti film dostiže ubrzo nakon što Ken primi najnoviji Harryjev naputak, a istovremeno Ray Chloe ukrade pet grama koke; stari se prijatelji ušlagiraju zajedno, a u povlačenju crta pridruže im se rasistički patuljak i prostitutka koja je netom zamijenila prejaku amsterdamsku konkurenciju Brugesom. Ponovno se moment očuđenja prizemljuje realističkom psihološkom karakterizacijom glavnih protagonista, Ken se kroz čitavu epizodu nosi sa svojom odlukom da eliminira Raya dok ovaj hiperaktivno provocira patuljka. Na kraju krajeva i spuštanje s bijeloga sljedeći dan zasigurno pripomaže Rayu u odluci da si prosvira mozak.

U tom drugom dijelu filma u punom opsegu na snagu stupa izigravanje, proigravanje i potvrđivanje gledateljevih predviđanja. Sve slučajnosti eventualno dolaze na naplatu, a možda i najveća od njih zakuhat će čitavu peripetiju oko onoga što se u jednom trenutku činilo neizbježnim, oko Rayeve smrti. Film će se otad ponašati po modelu dvostrukog blefa, uzastopnim iznevjeravanjem naših očekivanja da bismo se naposljetku našli u nevjerici, razrogačenih očiju promatrajući što nam se s početka činilo neminov­no, a izbjegnuto je na najnevjerojatniji način. U trenutku kada Ken s pripremljenim prigušivačem krene prema Rayu, koji sjedi na klupici, ovaj i sam povlači pištolj u namjeri da si presudi, na što ga Ken spriječi i posjedne na vlak u nepoznatu smjeru. Težište se seli na odnos Kena i Harryja, koji, nažalost, za razliku od ostalih protagonista ne uspijeva iznenaditi, lik kriminalca koji se granično psihotično drži određenih principa i pri svakom koraku kune na već ionako neugledno zvučećem engleskom naglasku ne donosi ništa novo (osim činjenice da taj lik glumi Ralph Fiennes).

Model dvostrukog blefa

Pažljivo strukturiranje koje vodi njihovu obračunu kao da se baca u vodu kada očekivani klimaks izostane samo da bi nekoliko trenutaka poslije intervencijom Chloena bivšeg (naime ovaj otkrije da Ray ipak nije napustio grad) sukob bio momentalno aktiviran, no ujedno i odigran u toliko munjevitom tempu da ostajemo zapanjeni nad rezultatom koji nam se nedugo prije činio potpuno logičnim. Tu, bojim se, McDonagh čini najveći promašaj kada pokuša model dvostrukog blefa dovesti do ekstrema. Smrtno se ranjeni Ken dovlači do vrha tornja da bi s njega skočio i tako upozorio Raya, koji je dolje na trgu, na Harryjev dolazak. Makar preživi pad, Harry ipak uspijeva iznenaditi Raya, a na pitanje gdje je drugi pištolj, Ken ne uspijeva odgovoriti prije negoli izdahne. Neuspjeh nije ni na koji način realistično prizemljen, događaj je nevjerojatniji i od izvorna spašavanja Rayeva života, i ta se instanca modela pokazuje potpuno promašenom. Ipak, njegova posljednja primjena dobrim dijelom spašava čitavu stvar. Nakon grozomorno duge potjere, komičnih digresija i očajna pronalaska pištolja, Ray pokušava pobjeći preko kanala u najprikladnijem mogućem trenutku, za vrijeme prolaska broda, no pri skoku na njega pada mu pištolj u rijeku, a Harry ga iz nevjerojatne daljine ipak uspijeva pogoditi. Tako ranjen uspijeva se domoći seta na kojemu se snima hommage Nicolasa Roega Ne gledaj sada, ovaj put mislimo da se naprosto mora izvući kada je toliko toga do sada preživio, ali ne, tu ga, među likovima iz more i pred vlastitim zločinom utjelovljenim u patuljku odjevenu u školarca, Harry dovršava. Dakako, takav rasplet nije dopustio primjenu modela dvostrukog blefa i na Harryjev lik, koji je ionako najslabiji, u čitavoj pucnjavi i patuljku je razneseno lice, a Harry, zamijenivši ga za dječaka, provodi svoj principijelni stav i na sebi.

Sve u svemu, model funkcionira veoma dobro, posebno kada se motivira na realističan način pa makar to bilo tu i tamo ponešto nategnuto i artificijelno. Zajedno s ozbiljnom psihološkom karakterizacijom te spregom crnog humora, bizarnih motiva, europskog (samo)kritičnog šarma, sjetnih glazbenih tema i na mahove političke nekorektnosti ukupan je dojam filma natprosječan.