Iako je odavno poznata činjenica da je geneza autorstva relativno recentna pojava te da su autorska prava zapravo rođena s ciljem zaštite prava izdavača, do sada je malo pozornosti posvećeno akterima ovog polja koji nisu ni autori ni čitatelji ni izdavači, već upravo - prepisivači
I
Čini se suvišnim objašnjavati zašto je naslov rada koji se bavi problematikom kopiranja parafraza jedne od utjecajnijih knjiga objavljenih na istu temu u posljednjih nekoliko godina. In Praise of Copying Marcusa Boona dugo je putovanje u povijest kopiranja i njegova obrana kao prakse koja je inherentna samom postojanju čovjeka. Temeljna autorova teza upravo je obrat suvremenih legalističkih pogleda na kopiranje kao protuzakonit čin koji valja sankcionirati i, po mogućnosti, iskorijeniti. Tvrdeći da je kopiranje “a fundamental part of being human, that we could not be human without copying, and that we can and should celebrate this aspect of ourselves, in full awareness of our situation” (2010:7) autor uskoro odlazi i korak dalje ustanovljujući da kopiranje “is not just something human—it is a part of how the universe functions and manifests” (2010:7).
Čitava je njegova knjiga zapravo izvedenica navedenih postavki i služi kao dokaz tezi da je kopiranje transhistorijska i transkulturalna praksa bez koje ne bi bilo ni svijeta ni čovjeka. Kombinirajući popularni i znanstveni diskurs (a unutar njega, prilično neuobičajeno, misao zapadnog kulturnog kruga s budističkom i napose tibetanskom tradicijom) Boon svoju priču započinje praćenjem vrtoglave putanje Louis Vuitton torbica kojima se često i kasnije kroz čitavu knjigu vraća kao najvidljivijem simptomu te zaraze kopiranja. Pa dok Boon, očito, kopiranje shvaća u vrlo širokom smislu i često ga uspoređuje (a ponekad i, pomalo problematično, poistovjećuje) s praksama aproprijacije ili procesom mimezisa te ga u tom smislu prepoznaje u potpuno raznorodnim sferama, od ropstva do internetskog piratstva, moja verzija pohvale kopiranju zadržat će se na uskom shvaćanju tog pojma u smislu – prepisivanja.[1]
Jasno je, u tom će smislu Boonova teza o sveprisutnosti kopiranja ovdje doživjeti nužno sužavanje isključivo na područje proizvodnje teksta i to u smislu pisanog medija. Za potvrdu ontološkog statusa kopiranja u toj domeni posegnut ću za dvama autorima koji su u mnogim smislovima udaljeni jedan od drugoga, ali povezani u zajedničkom interesu upravo za problematiku prepisivanja.
II
Luciano Canfora i Kenneth Goldsmith vjerojatno nikada se nisu sreli.[2] Njihove knjige, nešto je vjerojatnije, našle su se na istoj polici nečije kućne knjižnice (ili radije: u istoj mapi nečijeg tvrdog diska) i, sasvim sigurno, u fundusu više svjetskih biblioteka (njihova je dostupnost u online, digitalnim inačicama biblioteka varijabilna, ali o tome nešto poslije). Uvid u čitanost jednog odnosno drugog autora nemam, a komparativna analiza njihove utjecajnosti zahtijevala bi nešto pozamašnije istraživanje. Također, nemam podataka o tome postoje li prethodni pokušaji njihovog zajedničkog, paralelnog čitanja odnosno kritičkog osvrta na takvo njihovo teorijsko spajanje, ali upravo će to biti cilj ovog rada: istražiti mjesta njihova susreta. Iako bi u nekoj drugoj situaciji najprikladnija forma za takvo što bila forma fikcionalnog dijaloga utemeljenog na rečenicama preuzetim iz njihovih radova (što bi se prilično dobro uklopilo u tradiciju konceptualnog pisanja u smislu u kojem ga propagira Goldsmith), koja bi tako, u određenom smislu, zbilja omogućila njihov susret koji se u stvarnosti nikada nije dogodio, želja mi je ovim radom prikloniti se bliže znanstvenom, a manje fikcionalnom diskursu, pa ću stoga navedeni pristup kombinirati s vlastitim analitičkim komentarima tog dijaloga čime će njihovi iskazi biti svedeni na razinu pukih staromodnih citata.[3]
Ishodište za teorijsko postvarivanje susreta između Canfore i Goldsmitha, uz Boonove i Barthesove posredničke usluge, ne nalazi se u pukoj činjenici da su se njihovi radovi istovremeno našli jedan do drugoga na mojem radnom stolu (kako u digitalnom obliku na kompjuteru, tako i u materijalnom, papirnatom obliku), već u višestrukim vezama koje spajaju ova dva autora od kojih je ona primarna već spomenuta – bavljenje problematikom prepisivanja.[4] Iako na taj čin gledaju iz podosta udaljenih vizura, upravo zbog toga njihov spoj najbolje potkrepljuje tezu koju sam posudila od Boona, onu o centralnoj ulozi kopiranja u ljudskom postojanju odnosno prepisivanja u literarnoj tradiciji.
III
No, kako bi važnost njihove veze postala jasnija, valja prvo navesti karakteristike tih njihovih udaljenih vizura, barem one relevantne u odnosu na spomenutu poveznicu. Jer upravo će njihove razlike dodatno ojačati tezu o transkulturalnoj prirodi prepisivanja. Prije svega, tu je njihovo zaleđe:
Canfora je klasični filolog, redovni profesor grčke i latinske filologije na Sveučilištu u Bariju s diplomom iz rimske povijesti te usavršavanjem iz klasične filologije, član uredništva mnogobrojnih časopisa filološke i povijesne orijentacije, autor brojnih međunarodno prevođenih knjiga i članaka iz istog područja. Rođen je 1942. u Bariju gdje i danas živi i radi.
Goldsmith je konceptualni pjesnik, predavač pisanja na Sveučilištu u Pennsylvaniji s diplomom iz skulpture, urednik nekoliko digitalnih arhiva avangardne umjetnosti, autor više članaka i urednik nekoliko knjiga na temu konceptualnog pisanja te brojnih knjiga i projekata iz navedene domene. Rođen je 1961. u New Yorku gdje i danas živi i radi.
Ovako lapidarno navedene biografije naizgled ne odudaraju previše jedna od druge – obojica su predavači afirmirani u akademskom polju, etablirani su autori i urednici. Na prvi pogled jedina uočljivija razlika, osim polja njihova interesa, jest činjenica da Canfora svoje autorstvo zadržava u polju teorije, dok je Goldsmith istovremeno i konceptualni umjetnik. Tu su, osim toga, njihovo godište i geografska lokacija. Sve navedene činjenice, jasno, nisu nebitne za susret koji planiram upriličiti i ukazuju na nužne redukcije koje su oba autora morala otrpjeti radi isticanja onoga što im jest zajedničko. No, razlike se počinju značajnije umnažati kad se njihovi radovi nešto pobliže ispitaju.
Na ovom mjestu nužno je naznačiti jednu metodološku napomenu koja, s obzirom na teme kojima se Canfora i Goldsmith bave, nadilazi razinu puke pragmatike i, iako će se učiniti tautološkom, vjerujem da ju je bitno istaknuti: svoj ću rad temeljiti na njihovim tekstovima koji su mi za vrijeme njegova pisanja bili dostupni. Drugim riječima: zadržat ću se na radovima koji su se doslovno zatekli na mojem radnom stolu.
IV
U slučaju Luciana Canfore radi se o knjizi Il copista come autore iz 2002. godine. Što se Goldsmitha tiče, riječ je o sljedećim tekstovima: Uncreativity as a Creative Practice (2000), Being Boring (2004), Paragraphs on Conceptual Writing (2005a), If It Doesn’t Exist on the Internet, It Doesn’t Exist (2005b) i Uncreative writing: Managing Language in the Digital Age (2011). Ono što je vrlo zanimljivo jest količina svih njihovih tekstova koji se nalaze onkraj mog radnog stola, pogotovo kada se uzme u obzir njihova priroda. Naime, oba su autora vrlo produktivna te su popisi njihovih objavljenih radova poduži (što, jasno je, osim o njihovoj produktivnosti govori i o današnjoj dinamici izdavačkog polja u akademskim i umjetničkim zajednicama), s tom razlikom što je Goldsmith uglavnom autor kraćih članaka (s iznimkom jednog naslova, Uncreative Writing: Managing Language in the Digital Age, koja je zapravo također zbirka eseja), dok je Canfora mahom autor knjiga u pravom smislu riječi.
Tako su Goldsmithovi tekstovi često tek prijepisi njegovih predavanja, uglavnom puni citata bez pravilno (točnije bi bilo reći: bez ikako) naznačenih izvora, koji nalikuju na kratke skice nikada do kraja izvedenih knjiga bez dosljednog korištenja znanstvenog ili kritičkog aparata. Slična neobvezatnost, logično, karakterizira i njegov stil koji je vrlo prijemčiv za čitatelje raznorodnih biografija i interesa. Canforin stil, s druge strane, nesumnjivo je akademski, ali bez one suhoparnosti i strogoće koja taj stil često prati. Istovremeno, zbog specifičnosti tematike kojom se bavi, njegove knjige mjestimice su teže dostupne čitateljima koji, poput mene, iza sebe nemaju nikakav oblik filološkog obrazovanja. One su obimna, pedantna, analitički izvedena istraživanja, s pravilno citiranim izvorima i popisima korištene literature.
Daljnja razlika tiče se dostupnosti njihovih radova – naime, u slučaju Canfore, knjiga koju ću ovdje koristiti jedna je od tek četiri s njegovim potpisom koje sam uspjela skinuti s Interneta u pdf formatu, dok je gotovo sve Goldsmithove tekstove moguće pronaći na mreži u html formatu (poveznice su pregledno popisane i dostupne na stranici wings.buffalo.edu/epc/authors/goldsmith), s iznimkom spomenute publikacije Uncreative Writing koja je, usprkos Goldsmithovom nagnuću copyleft praksama, ostala dobro zaštićena autorskim pravima diktiranim od strane njegova izdavača Columbia University Press[5]. Međutim, kad se pogled s mreže skrene k analognim knjižnicama u gradu Zagrebu, ponovo dolazi do obrtanja rezultata: Goldsmith ondje, naime, uopće ne postoji, dok je Canfora u knjižnici Filozofskog fakulteta zastupljen s tek tri naslova, a jedan primjerak njegove jedine knjige prevedene na srpski jezik (Demokratija: istorija jedne ideologije. 2007. Beograd: Clio) nalazi se u knjižnici Božidara Adžije. Goldsmithove knjige pak kod nas do sada nisu prevođene, dok su neki njegovi članci u prijevodu objavljivani tek u periodici (usp. Libra libera br. 33:113-127).
Ovaj ekskurs u prostor stila i dostupnosti literature koju koristim, kao što sam već naznačila, nadilazi karakter pukog kurioziteta i služi kao uvod u tematske preokupacije te iste literature. Naime, mjesto na kojem se Canfora i Goldsmith susreću jest upravo njihov interes za status teksta kao materijalne pojavnosti, a jedna od bitnih njegovih značajki u tom smislu njegova je dostupnost odnosno konkretna mogućnost pristupa tekstu. Važnost navedenog aspekta lako ćemo shvatiti ako otiđemo korak dalje od autora i ispitamo dostupnost spisa na koje oni sami referiraju – dok će do većine tekstova kojima se služi Goldsmith biti relativno lako doći, Canforini slučajevi puno snažnije svjedoče o materijalnoj (a time i konceptualnoj) efemernosti teksta i mnogi su od njih dostupni tek u pojedinačnim, uglavnom talijanskim, knjižnicama i to u obliku – rukopisa. O tome, uostalom, svjedoči i sam Canfora kada, govoreći o klasičnim autorima, zaključuje “che modo di diffusione e modo di composizione sono strettamente collegati, o meglio che l’uno determina l’altro (la scrittura)” (2002:10). A na isto ukazuje i Goldsmith kada, govoreći o sebi, kaže: “without the internet, a writer in my position would never exist in the same way” (2005b). U svakom slučaju, i materijalna pojavnost i dostupnost, jasno je, u samoj su srži prepisivalačkih praksi. Jer, banalno rečeno – da bi se nešto moglo prepisati, mora se prvo moći pročitati.
V
Navedene specifičnosti stila i dostupnosti zapravo u oba slučaja na zanimljiv način korespondiraju jedna s drugom i svjedoče o različitim svjetovima u kojima Canfora i Goldsmith operiraju. Zanimljivo je pri tome primijetiti još jednu krucijalnu posljedicu navedenih raskoraka na relaciji Canfora-Goldsmith – dok je Canforin tekst deskriptivan i nikada ne zalazi u valorizaciju praksi kojih se dotiče, Goldsmithovi su tekstovi uglavnom preskriptivni i mjestimice preuzimaju diskurs manifestnih spisa, deklamirajući i diskreditirajući po potrebi.
Ne interesira me ovdje ulaziti u obrazlaganje razloga za takvo stanje stvari, (jer ionako vjerujem da su oni čitatelju dostupni za intuitivnoj razini), već dodatno elaborirati različitost autora na koje referiram, ali vjerujem da neću pogriješiti ako zaključim da je jedno od njegovih ishodišta nesumnjivo i u kulturama koje figuriraju kao pozadine njihovih istraživanja – Canfora kao filolog istražuje klasične, grčke i rimske autore, dok Goldsmith uglavnom ne prelazi donju granicu 1900. godine, a u nekim esejima ni onu 2000. Dijeli ih, dakle, više stoljeća literarne povijesti tijekom koje je to polje bilo poprištem mnogobrojnih promjena u svim njegovim sferama – od spisateljskih i čitateljskih praksi, načina izdavanja, distribuiranja i korištenja literature preko odnosa književnih i obrazovnih, crkvenih odnosno državnih institucija, pravnih okvira polja, njegove tržišne segmentiranosti i pozicioniranosti do značaja i utjecaja književne domene u odnosu na ostale umjetničke domene, statusa autora, autorskih prava i tumačiteljskih praksi. Popis definitivno nije konačan i iscrpan, a tijekovi tih promjena fascinantan su iskaz povijesti literature kao pojave koja leži u samom temelju zapadne civilizacije.
Sve su se te promjene, naravno, zrcalile i na prepisivanje kao specifičan fenomen književne proizvodnje kroz koji bi se mogla ispisati paralelna povijest fenomena u čijoj je sjeni prepisivanje proživjelo čitav svoj radni vijek – fenomena pisanja. I upravo je to skretanje uhodanog tijeka povijesti pisane riječi ono što i Canfora i Goldsmith nastoje učiniti svojim tekstovima, boreći se njima za afirmiranje uloge onoga koji prepisuje na planu na kojem je do sada bilo mjesta samo za autora, čak i nakon proklamiranja njegove smrti nauštrb rođenja čitatelja (Barthes 1967). Naime, iako je odavno poznata činjenica da je geneza autorstva relativno recentna pojava te da su autorska prava zapravo rođena s ciljem zaštite prava izdavača (usp. Rose 2005) do sada je malo pozornosti posvećeno akterima ovog polja koji nisu ni autori ni čitatelji ni izdavači, već upravo – prepisivači.
O toj začudnoj i zanemarenoj poziciji kopiranja u konstelaciji literarne industrije svjedoči i Sigmund Krause kada se, još 1783. godine, pita: “I can read the contents of a book, learn, abridge, expand, teach, and translate it, write about it, laugh over it, find fault with it, deride it, use it poorly or well in short, do with it whatever I will. But the one thing I should be prohibited from doing is copying?” (Krause 1783; prema Woodmansee 1994:50). Iako se Krause ovdje referira na polje autorskih prava, vjerujem da njegovo pitanje vrijedi i kada ga se izvadi iz navedenog konteksta i poopći na generalnu poziciju kopiranja i, uže, prepisivanja u odnosu na ostale djelatnosti iz navedene sfere.
VI
Već i sam naslov Canforine knjige nedvosmisleno ukazuje na njegovo nastojanje repozicioniranja uloge prepisivača. U njemu su, naime, autor i prepisivač, zahvaljujući samo jednom vezniku, poistovjećeni. U njemu je prepisivač jednostavnim jezičnim činom postao autorom. Canfora tu transformaciju objašnjava činjenicom da, u tijeku prepisivanja, “nasce – nel lettore copista – la spinta a intervenire: tipica, e quasi obbligata, reazione di chi è entrato nel testo.[6] È cosi il copista, proprio perché copiava è diventato protagonista attivo del testo. Proprio perché è colui che più di ogni altro lo ha capito, il copista è diventato co-autore del testo” (2002:18).
Canfora nadalje tvrdi: “A ben vedere, è il copista il vero artefice dei testi che sono riusciti a sopravvivere. Cosi fu, fino al tempo in cui la loro salvezza fu presa in carico dai tipografi. Il copista è colui che materialmente scrive il testo” (2002:15) te tako podsjeća na važnost uloge prepisivača u održavanju tradicije. A ako je izum tiskarskog stroja ukinuo ulogu prepisivača, izum kompjuterskog stroja ponovo ju je oživio. Tako barem tvrdi Goldsmith kada kaže da “never before has language had so much materiality [...] begging to be actively managed by the writer” (2011) i iz toga izvodi zaključak da su upravo prepisivači pisci novog doba jer “faced with an unprecedented amount of available text, the problem is not needing to write more of it; instead we must learn to negotiate the vast quantity that exists” (2004). Podsjećajući da “writing of any kind is a physical act” (2005a) Goldsmith svojim teorijskim radom neprestano artikulira potrebu za redefiniranjem pozicije prepisivača u autorskom smislu, a svojim umjetničkim radom je i – utjelovljuje.
Goldsmith to nedvosmisleno priznaje izjavljujući da “over the past ten years, my practice today has boiled down to simply retyping existing texts” (2004). Najtočniji je prikaz toga njegov rad Day (2003) o kojem piše na više mjesta, a u kojem je od korica do korica pretipkao jedan primjerak dnevnih novina New York Times, uključujući reklame i sav ostali čitljivi tekstualni materijal, i objavio tako nastali tekst kao knjigu dugu 900 stranica. Pretipkavanje je trajalo godinu dana. New York Times samo je jedna od tiskovina koju je Goldsmith ručno pretipkao, a pretipkavanje je samo jedna od metoda Kenneth Goldsmith kojima se služi kao umjetnik te o kojima kao teoretičar piše referirajući na druge, slične radove (spomenimo samo svakodnevno pretipkavanje romana Jacka Kerouaca Na cesti na blogu Getting Inside Kerouac’s Head autora Simona Morrisa iz 2009. koje je na kraju također ukoričeno) i u tom je smislu samo dio šireg koncepta konceptualnog pisanja koje je samo nekoliko koraka udaljeno od njegove ideje nekreativnog pisanja. No, navođenje nekreativnosti ne treba nas zavarati, s obzirom na to da je i sam Goldsmith priznao da su njegove tvrdnje o nekreativnosti zapravo samo retorička igra cilj koje je zapravo novo definiranje ustaljenog poimanja kreativnosti (koje potječe još iz romantizma), a samim time i autorstva (usp. 2011).
VII
Jasno je, prepisivači o kojima govori Canfora i prepisivači o kojima govori, odnosno kojim biva, Goldsmith nositelji su svih onih razlika u kontekstima u kojima operiraju prepisivači sami odnosno autori koji o njima pišu, od kojih je najveća i ishodišna upravo spomenuta količina teksta koji se nalazi u opticaju. Uz značajne simplifikacije mogli bismo zaključiti sljedeće: dok je u antici teksta bilo premalo, danas ga ima previše. No zanimljivo je vidjeti kako je prepisivanje u obje situacije pronašlo svoju ulogu, nišu i značaj, kako u obje ere doprinosi održavanju i razvoju kulturne sredine u kojoj se upražnjava. Canfora to egzaktno i sažeto opisuje kada kaže: “la tradizione è essenzialmente o traduzione o copia” (2002:44) ukazujući tako ponovo na važnost uloge kopiranja (i prijevoda kao njegove inačice) u povijesti literarne tradicije.
Daljnje razlike između Canforinih i Goldsmithovih prepisivača tiču se njihove autorske samosvijesti odnosno vlastitog pozicioniranja u odnosu na originale i njihove autore, moduse, razloge i ciljeve prepisivanja, distribuciju i ulogu prepisanog materijala, itd. U tom smislu, jasno je, njihovo izjednačavanje više je konceptualne nego doslovne naravi i kao nužnu nuspojavu ima već spomenuti redukcionizam. Pa ipak, vjerujem da Canforine i Goldsmithove idejne podudarnosti u istom smislu na fascinantan način zajedno rade na ideji koju bi se moglo izraziti jednostavnom parafrazom posljednje rečenice Barthesova eseja Smrt autora koja bi u tom slučaju glasila ovako: rođenje prepisivača mora se dogoditi uz cijenu smrti Autora.
VIII
Iako bi se njihove nakane naizgled mogle učiniti u suprotnosti s Barthesovim tezama, s obzirom na želju za dodjeljivanjem autorske uloge prepisivaču čime se autor ne bi uklonio već samo prenamijenio, vjerujem da je upravo praksa prepisivanja, u smislu u kojoj joj pristupaju i Canfora i Goldsmith, jedan od najboljih modusa otjelovljivanja Barthesovih ideja o smrti Autora. O tome svjedoči već i termin skriptor koji Barthes uvodi kao zamjenu za koncept autora odnosno kao termin koji u njegovoj teoriji adekvatnije pristaje toj novoj ulozi koja dolazi na autorovo mjesto, a koji etimološki u sebi sadrži ideju pisanja, baš kao što je sadrži i prepisivač.[7]
Kada navodi da je “moderni skriptor rođen u isto vrijeme kao i tekst, on nije ni na kakav način opskrbljen bićem koje bi prethodilo ili prelazilo njegovo djelo” (1999:199) ili opisuje njegovu ruku kao da je “odvojena od bilo kakva glasa, nošena čistom gestom zapisivanja (a ne izraza), kreće se poljem bez porijekla – ili koje, u najmanju ruku, nema drugog porijekla osim samog jezika, jezika koji neprestano osporava svoje porijeklo” (1999:199) Barthesovim riječima kao da odjekuju već citirani navodi Goldsmitha i Canfore (iako bi točnije bilo reći obrnuto, ukoliko nam je stalo do poštivanja kronološkog tijeka povijesti). Jasno je, točka koja ih sve povezuje jest upravo performativni aspekt pisanja koje tako postaje formativan za iskustvo pisanja, ispisivanja, prepisivanja. Jer isti aspekt, kao što smo već vidjeli, i Canfora i Goldsmith navode kao konstitutivan za figuru prepisivača. I sam je Goldsmith svjestan svojeg vezanja na Barthesove ideje kada tvrdi da “while the author won’t die, we might begin to view authorship in a more conceptual way” (2011) i upravo je to ono na što i sama smjeram povezivanjem na liniji Barthes-Canfora-Goldsmith.
IX
U istom smjeru, naime, kreće se i analogija odnosno zamjena uloga koju sam prethodno sugerirala u već citiranoj posljednjoj rečenici Smrti autora, ona na relaciji prepisivač – čitatelj. Ta se zamjena neće pokazati pukom dosjetkom, nego upravo daljnjim usložnjavanjem uloge prepisivača kada se u obzir uzmu iskazi u kojima i Canfora i Goldsmith praksu prepisivanja na poseban način povezuju upravo s praksom – čitanja. Canfora tako tvrdi da “il copista, infatti, deve essere considerato innanzi tutto come lettore, anzi come l’unico vero lettore del testo. Giaché la sola lettura che porti ad una piena appropriazione del testo è l’atto della copiatura: la sola via di appropiazione di un testo consiste nel copiarlo” (2002:18), dok Goldsmith istu misao iskazuje još jasnije citirajući Benjamina koji kaže “the power of a text is different when it is read from when it is copied out” (Benjamin 1978; prema Goldsmith:2011) odnosno citirajući Gertrude Stein kada tvrdi “I always say that [...] you cannot tell what a book is until you type it [...]. It then does something to you that only reading never can do.” (Stein 1990; prema Goldsmith). Prepisivanje tako, kod oba autora, zapravo na neki način postaje proces koji obogaćuje čitanje kakvo inače poznajemo, odvodi ga na razinu na kojoj postaje više od čitanja samog i tako ponovo afirmira specifičnost svoje uloge u izgradnji povijesti pisane misli.
Ponovo, iako se može učiniti da je istovremeno poistovjećivanje prepisivača s autorom i s čitateljem kontradiktorno i nemoguće, ono opetovano nalazi svoju potvrdu u idejama jednog, drugog i trećeg autora. Goldsmith istu poveznicu čini pišući o spomenutom projektu prepisivanja Kerouacova romana zaključujući da je njegov autor, upravo zahvaljujući činu neiscrpnog prepisivanja, “both reader and writer in the most active sense of the word” (2011). Slično čini i Canfora kada staje u obranu plagijatora definirajući ga kao “un copista che ha perso la nozione di sé, e si sente ormai autore di quel testo che ha tanto approfonditamente letto perché lo ha copiato” (2002:19). U oba slučaja, dakle, prepisivaču se pridaje više od onih svojstava koja mu se inače pridaju i koja su često temeljem za njegovo podcjenjivanje (ili čak kriminaliziranje!), i tako se, podjednako u antici i u postmoderni, njegova uloga počinje prelijevati onkraj rubova teksta koji prepisuje i postaje važna poveznica njega s ostatkom svijeta.
X
Za kraj, vratit ću se na kraj knjige koju sam navela kao ishodište ovog pothvata, na mjesto na kojem njen autor poziva čitatelje na potrebu “to recognize the way that practices of copying are continually being negotiated and refined by marginal communities today” (2010:248). Naime, njegova je knjiga u velikoj mjeri fokusirana na pronalaženje subverzivnog potencijala kopiranja u kapitalističkom društvu i on u tom smislu ukazuje upravo na marginalne skupine kao ishodište potencijalnih novih radikalnih strategija otpora postojećem društvenom poretku putem kopiranja, pogotovo u sferi autorskih prava. Moja je namjera ovim tekstom učiniti slično s bitnom razlikom pravca u kojem želim okrenuti čitateljev pogled. Umjesto prostorne dislokacije, naime, ja ću sugerirati vremensku.
Naime, jedna od najiznenadnijih spoznaja do kojih sam došla ukrštenim čitanjem Canfore i Goldsmitha bila je relativno velika Goldsmithova neinformiranost i površnost u pristupu povijesti pisanog teksta koja je prethodila prošlom stoljeću. Njegovi su iskazi po tom pitanju uglavnom bili paušalni i provizorni, dok Canforina knjiga, što je i logično s obzirom na njenu usku specijaliziranost, pruža bogat uvid u kompleksnost tog polja. Stoga ću ovaj tekst završiti još jednom parafrazom, pozivajući na potrebu da se prepoznaju i ispitaju načini na koje su prakse prepisivanja pregovarane i redefinirane u antičkim zajednicama jer vjerujem da nam mogu ponuditi nove poglede na načine na koje se to čini danas.
Korištena literatura:
Barthes, Roland. 1999. “Smrt autora”. U: Suvremene književne teorije. M. Beker, ur. Zagreb: Matica Hrvatska, 197-201.
Boon, Marcus. 2010. In Praise of Copying. Cambridge, London: Harvard University Press.
Canfora, Luciano. 1994. Il copista come autore. Palermo: Sellerio editore.
Goldsmith, Kenneth. 2000. “Uncreativitiy as a Creative Practice”, http://wings.buffalo.edu/epc/authors/goldsmith/uncreativity.html (pristup: 18. 1.2014.)
Goldsmith, Kenneth. 2004. “Being Boring” http://wings.buffalo.edu/epc/authors/goldsmith/goldsmith_boring.html (pristup: 18. 1.2014.)
Goldsmith, Kenneth. 2005a. “Paragraphs on Conceptual Writing”. http://www.ubu.com/papers/kg_ol_goldsmith.html (pristup: 18. 1.2014.)
Goldsmith, Kenneth. 2005b. “If It Doesn’t Exist on the Internet, It Doesn’t Exist”. http://wings.buffalo.edu/epc/authors/goldsmith/if_it_doesnt_exist.html (pristup: 18. 1.2014.)
Goldsmith, Kenneth. 2011. Uncreative writing: Managing Language in the Digital Age. New York: Columbia University Press.
Rose, Mark. 1995. Authors and Owners: The Invention of Copyright. Cambridge, London: Harvard University Press.
Woodmansee, Martha. 1994. The Author, Art, and the Market: Rereading the History of Aesthetics. New York: Columbia University Press.
Bilješke:
[1] Zanimljivo je pri tome napomenuti da se Boon u svojoj knjizi kopiranja u tom smislu uopće ne dotiče, a rijetko se referira i na područje književne proizvodnje uopće!
[2] Navedeni sam iskaz provjerila direktno s jednim od autora.
[3] Na ovom mjestu valja objasniti odluku za zadržavanjem svih citata u njihovom originalnom obliku odnosno na originalnom jeziku. Iako se prevođenje također može smatrati prepisivanjem, ali s intervencijom, nastojeći zadržati vjernost fenomenu kojim se ovdje bavim odlučila sam sve citate koje navodim ručno pretipkati iz originala, umjesto da koristim tehničku alatku cut and paste koju mi omogućuje kompjuter, te tako i sama dati sitni konceptualni obol ovom radu.
[4] Za potrebe ovog rada poistovjećujem dvije inače različite prakse – onu pretipkavanja putem tipkovnice i onu prepisivanja rukom, s obzirom na to da me interesiraju sadržajni i konceptualni, a ne tehnički i izvedbeni aspekti tog procesa.
[5] Ja sam je uspjela pronaći tek u privatnoj kolekciji jednog poznanika i u to formatu za čitanje na e-čitačima zbog čega navode preuzete iz nje ne mogu ni pravilno citirati.
[6] Zanimljivo je da i Goldsmith, koji prepisivanje često koristi kao alatku u obrazovanju, koristi istu metaforu ulaska u tekst: “the idea of being able to physically get inside a text through the act of copying is an appealing one for pedagogy” (2011).
[7] Svjesna sam paušalnosti ovako izvedenih etimoloških analiza, no podrobnija analiza pojedinih termina, pogotovo u različitim jezicima, zahtjevala bi zaseban rad pa ću ovdje biti prisiljena zadržati se na ovako jednostavno realiziranim zaključcima.