Ljiljana Ina Gjurgjan  

In memoriam - U potrazi za egzistencijalnim smislom

esej

Saul Bellow jedan je od najznačajnijih američkih književnika, ali i anglofonih u širem značenju te riječi, koji su svojim stvaralaštvom obilježili drugu polovicu 20. stoljeća, a obimno su prevođeni i kod nas (Doživljaji Augie Marcha, Herzog, Planet gospodina Sammlera, Humboldtov dar, Prosinac jednoga dekana, Više ih umire od tuge). Sin židovskih doseljenika iz Rusije u Kanadu, Bellow je odrastao u Montréalu, školovao se u Chicagu, gdje kasnije i radi kao predavač antropologije i sociologije. U književnost se upisuje trima romanima, Čovjek u iščekivanju (Dangling Man, 1944.), Žrtva (The Victim, 1947.), Zgrabi dan (Seize the Day, 1956.) ). Ti romani, iako ne toliko uspješni kao idući, već jasno ukazuju na Bellowljevo kasnije tematsko opredjeljenje. Iako etnički markirani – protagonisti su uglavnom intelektualci židovskoga podrijetla – njegovi romani su prvenstveno zaokupljeni univerzalnom poratnom debatom između filozofija egzistencijalizma i judeo-kršćanskoga svjetonazora. Karakterizira ih modernistički naglasak na individualnosti i potrazi pojedinca za nekim egzistencijalnim smislom, ali i iskošenost i nedjelatnost subjekta u odnosu na zadane okolnosti. Dakle ti romani nisu više velike naracije, iako homocentričnost narativnog središta ostaje u tradiciji takvih naracija. No, za razliku od velikih devetnaestostoljetnih priča, koje završavaju razrješenjem konflikta, temeljna karakteristika Bellowljeva fabuliranja je ideologija uzmaka, koja je čini se za njega, kao i za Slamniga, bolja polovica hrabrosti.

Nobelovu nagradu 1976. dobiva za roman Humbodtov dar. Taj je roman slika konfliktnosti suvremenoga američkoga društva koje je, u svojoj kapitalistički orijentiranoj kompetitivnosti, hipermaskulinizirano u težnji za moći i autoritetom, tako da svaka osjećajnost postaje nemoguća. No, roman je istovremeno i kritika suvremenih kulturoloških teorija, poput Freudove Psihopatologije svakodnevice, koja jednog od protagonista odvodi u ludilo. Novina je i to da Bellow pokazuje osviještenost o samom postupku narativizacije, promišljajući stav književnika prema svome poslu te odnos pripovjedača prema likovima.

Poslije Nobelove nagrade ne posustaje. Prosinac jednoga dekana (The Dean’s December, 1982.) intrigantna je slike o surovosti rumunjskoga režima. No, to nije roman koji afirmira američku u odnosu na istočno-blokovsku zbilju. Naprotiv, sudbina ljudi u tom režimu slična je onoj mladih beskućnika u Chicagu s obzirom na surovost administrativnih mjera koje se protiv njih provode. S naročitom je zanimanjem dočekana Bellowljeva pozna proza Ravelstein (2000.). Kroz likove Ravelsteina (Allan Bloom) i Chicka (Bellow), ovaj slabo maskirani memoarski i etnografski tekst autorovo je promišljanje o svojim korijenima, židovstvu, moralnim preokupacijama, seksualnom identitetu, ali i polemika s predominantno platonističkim stavovima svoga prijatelja i utjecajnog čikaškoga filozofa Allana Blooma.

Prije Nobelove nagrade, Bellow je osvajao prestižnu National Book Award čak tri puta, za Avanture Augiea Marcha 1954., za Herzoga 1965., i za Planet gospodina Sammlera 1971. Ta tri romana, koja pripadaju njegovoj srednjoj, zreloj fazi, možda su najtipičnija za ono što je Bellow značio i još znači u povijesti američke književnosti. Roman Augie March, nastao pedesetih godina, karakterizira afirmativan, karnivaleskni odnos prema životu. Augie je na neki način inačica Molly Bloom u Joyceovu Uliksu. On je izdanak vrste koja je preživjela sve ono čega se modernizam plašio – dva svjetska rata, holokaust, reifikaciju potrošačkoga društva. Antijunak, on je ipak i simbol vitalizma, koji poput Molly izgovara svoje Da! životu. Za razliku od njega Herzog i Sammler likovi su ciničniji i umorniji od života. Ironični prema romantičarskoj koncepciji plemenitog divljaka i lawrenceovskom kultu prirodne seksualnosti, ovi romani cinični su iskazi o kompromisima zrele dobi. Postkolonijalna i kulturalna kritika okrivila ih je za netoleranciju prema drugim etničkim i rodnim skupinama. No, njihova zaokupljenost ljudskom usamljenošću, frustracijom u birokratiziranom svijetu, nemogućnošću komunikacije, čini ih aktualnima još i danas, i oni su sigurno ono što Bellowa prvenstveno definira kao pisca. U tom razdoblju Belowljeva stvaralaštva promišlja profesor Ivo Vidan (1927. – 2003.) u eseju Romaameričkog intelektualca napisanom 1964. godine i izvorno objavljenom u knjizi Nepouzdani pripovjedač iz 1070. godine.