Neprincipijelna koalicija iz spektakularno-folklorističkih razloga
Kada su se predsjednica Republike Hrvatske i predsjednik Republike Srpske sastali nedavno prilikom njenog službenog posjeta Bosni i Hercegovini, a onda i Banja Luci, nije mi se to činilo kao imalo bitan događaj. Tek u rekapitulaciji koja dobiva nove konture u kontekstu trenutne humanitarno-političke europske krize, vidim i potrebu za dubljim obraćanjem tom susretu dvoje “čelnika”, kako se to u ovom okamenjenom medijskom jeziku veli. I to ne iz neke potrebe za ozbiljnom real-političkom analizom ili potragom za diplomatskim značajem tog događaja – nego prije iz spektakularno-folklorističkih razloga koji kod to dvoje političara zauzimaju jako važno mjesto u njihovoj političkoj oružarnici.
Višak je manjak To i ne čudi uzmemo li u obzir njihove funkcije i smanjen dijapazon ovlasti s bitnom unutar-političkom razlikom odnosno “razinom” tih ovlasti. I dok je s jedne strane Kolinda Grabar Kitarović primorana svojim nastupima i medijskom sveprisutnošću (na ne bitno drugačiji, ali zasigurno manje spretan način od svoga prethodnika) kompenzirati očiti manjak ovlasti predsjednice države i time se supostaviti kao fiktivna alternativa Vladi, odnosno premijeru Milanoviću, Dodik je manje više na poziciji da bira funkcije s obzirom na (istina uvelike nagriženu) dominaciju njegova Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u Republici Srpskoj posljednjih deset godina. Tako da je na pretprošlim izborima sam odabrao da umjesto na premijersku funkciju s punim izvršnim ovlastima zasjedne na poziciju predsjednika tog manjeg bh. entiteta. Pozicija, s realno suženim ovlastima, nije Dodiku smetala da nastavi svojim, sada već desetogodišnjim utabanim gubernatorskim navadama kontrolirajući sve poluge i razine vlasti. To mu je čak dalo slobodu na politički freestyle u njegovim diskurzivnim akrobacijama s obzirom na to da funkcija predsjednika nema neko veliko radno opterećenje.
Ili da se slikovitije izrazimo: Dodik kao predsjednik najjače stranke u RS-u posljednjih nekoliko godina te kao potpuni vladar tog entiteta ne pati od manjka ovlasti koje idu s novom funkciojom, naprotiv – pati od previše ovlasti, ali samo na prostoru 49 posto teritorija bh. koji se nalazi u najgoroj ekonomskoj i socijalnoj situaciji do sada što potvrđuju malobrojni neovisni analitičari koje Dodik nije uspio infiltrirati u svoje medijske i institucionalne niše. Razgovor s nekolicinom aktivista iz Banja Luke i Prijedora koji su htjeli ostati anonimni potvrđuje metode Dodikova suviška vlasti. Navode primjer udruga civilnog društva koje su se uspjele realizirati na lokalnim nivoima uz pomoć ono malo zapadnih fondacija koje su još ostale u BiH. Međutim, u jako kratkom vremenu, kako nam govore naši sugovornici, ti ljudi bivaju infiltrirani u općinske i entitetske institucije i svaki oblik opozicijskog ili aktivističkog djelovanja biva utišan. Daleko od toga da nije potrebno staviti pod lupu zapadne fondacije, tj. njihove agende i način financiranja bh. civilnog sektora; međutim, metode tzv. meke opresije koju provodi Republika Srpska prema civilnom sektoru, ukazuju na jedan drugi problem, a tiče se potpune kontrole nad unutarnjim procesima u entitetu koji je direktan rezultat promjene političkih odnosa u BiH. Dovoljno je tek uzeti u obzir zadnja dva primjera. Prva je publikacija u izdanju SNSD-a pod naslovom Rušenje Republike Srpske – Teorija i tehnologija prevrata koja predstavlja sirov pokušaj difamacije svake opozicije Dodikovu režimu u putinovskom rukopisu s korištenjem pojmovnika tuđmanovštine kasnih devedesetih. Drugi primjer je svojevrsni nastavak te publikacije i “savjetovanja” različitih opskurnih salonskih desničara iz Beograda što se trebalo realizirati u zakonskom udaru na financiranje ono malo preostalih organizacija što je u zadnjem času, povučeno iz procedure. Službeno stoji – neodobravanjem skupštinskog odobra za europske integracije.
Potpuna izolacija Analitičari, među kojima je i ekonomska analitičarka i bivša ministrica financija RS-a Svetlana Cenić, često ističu strah kao osnovnu pokretačku snagu Dodikovih upravljačkih postupaka poput ovih gore navedenih. Međutim, stvar je puno racionalnija. Naime, po prvi put u svojoj desetogodišnjoj vladavini Dodik nema ovlasti van RS-a. Vlast ili pokušaj vlasti na državnom nivou sačinjavaju SDS i PDP (zajedno s parnerima iz Federacije BiH) i to rade prilično pristojno u usporedbi s drugim dionicima Vijeća ministara i parlamentarne većine. Samim tim Dodik nema poluge ucjenjivanja, a manevarski prostor mu je uvelike sužen. Toliko sužen da je i sam u nekoliko navrata nesvjesno to i priznao. Po prvi put Dodik se našao u situaciju da zapravo – nema ovlasti. Ostaje zabilježena njegova izjava od prije par mjeseci na nekom od karavanskih obilazaka lokalnih sijela, da je Republika Srpska u “potpunoj izolaciji”. Izostavimo na trenutak nastavak te izjave kojem se tvrdi da se, unatoč tome, RS razvija što je sve potkrijepljeno fiktivnim brojkama. Potpuna izolacija je sintagma koja doista najbolje opisuje Dodikovu vladavinu kojoj sve više glasova predviđa kratki rok trajanja s obzirom na opozicijske, racionalne (Igor Radojčić) i potpuno iracionalne (Rajko Vasić) glasove u njegovoj stranci i činjenicu da cijeli lanac vlasti ovisi o interesnim dogovorima koji se lako prekidaju. U tom kontekstu, zadnji iz dijapazona Dodikova folklora raspisivanje je entitetskog referenduma o ovlastima suda i tužiteljstva Bosne i Hercegovine na teritoriju Republike Srpske kako bi stekao kakvu-takvu narodnu mobilizaciju koja bi mu osigurala simbolički kapital bez kojeg je ostao nakon prošlogodišnjih izbora i sastavljanja centralne vlasti bez SNSD-a.
Ipak, referendum se pokazao kao probušena lopta. Ubrzo je odbačen od strane svih međunarodnih instanci (osim službene Moskve) što je natjeralo Dodika da na svaki način pokuša inscenirati neku vrstu podrške zapadnih zemalja. Vrhunac tih stremljenja medijska je falsifikacija podrške “službene Austrije” koju je predstavio Norbert Hofer, inače opozicijski član (desničarski FPÖ) predsjedništva donjeg doma Parlamenta Savezne Republike Austrije. On je podržao odluku o referendumu i politiku Republike Srpske, ali ta izjava je bez ikakvog službenog značaja s obzirom na to da je riječ o opozicijskom političaru bez izvršnih ovlasti i ovlasti iznošenja službenog stava države. U maniri katedrala i hramova duha iz devedesetih, entitetska televizija RTRS je od te kvazipodrške napravila vanjsko-politički događaj par excellence.
Dva loša... Uzimajući taj posljednji događaj u obzir, ostaje dojam da je posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović poslužio, na sličan način, pokušaju namicanja neke vrste legitimiteta i geopolitičke važnosti bez pokrića Miloradu Dodiku. Prema službenom priopćenju Ureda predsjednika RS-a, taj razgovor je obilovao temama bez pokrića u ovlastima: od pitanja energetike do prometne povezanost nad kojom predsjednica nema nikakve ingerencije. Dojam da je Grabar Kitaorvić poslužila svrsi Dodikova izvlačenja iz potpunog mraka, potvrđuje i njegova izjava kojom se implicitno kritizira sve ostale državnike koji zaobilaze njegovu kasabu pri posjeti Bosni i Hercegovini. Prema Dodiku, Grabar Kitarović je o uvažila ono što jeste BiH “i to bi moglo da bude dobra poruka i za mnoge koji dolaze u BiH da na ovaj način pristupe realnosti”. Međutim, jedina realnost je da Dodik ubrzano gubi svoju moć, a da Grabar Kitarović nema simboličku ili političku moć da svojim uvažavanjem njegove funkcije doprinese njegovoj političkoj priči i naumu. Međutim, njihovo ponašanje posljednjih dana – Dodikovo koketiranje s austrijskom Slobodarskom strankom ili Grabar Kitarovićkin militarizam u situaciji izbjegličke krize, govore u prilog tezi da “nebitnost” nije jedina zajednička karakteristika ovo dvoje državnika, nego i prepoznavanje nekih političkih vjetrova kojima se što prije treba prepustiti.