Iza Kufrina, kao sociologa, istraživača i nastavnika, ostaje jedan posve funkcionalan i razumljiv pristup sociološkim istraživanjima kao uzor, kojemu je teško domisliti primjerenu alternativu
Krešimir Kufrin rođen je u Karlovcu 1958. godine. Diplomirao je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je stekao i magisterij i doktorat znanosti. Od 1991. godine radio je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta, gdje je predavao metodološke predmete, vezane uz kvantitativne i kvalitativne metode istraživanja i obrade podataka. Bio je suradnik časopisa Socijalna ekologija od njegova osnutka, a posljednjih godina i njegov glavni urednik.
Sudjelovao je u istraživačkim projektima Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta od početka devedesetih godina, a kasnije je mnoge istraživačke projekte i vodio. Svoj stalni znanstveni interes za problematiku zaštite okoliša i društvenog nošenja s tehnološkim rizikom ostvarivao je u doba kada te teme nisu visoko kotirale u dnevnom javnom nošenju s devedesetim godinama u Hrvatskoj. U suradnji sa starijim sociološkoistraživačkim kadrom koji se sličnim krugom tema empirijski bavio u osamdesetim godinama, a kasnije i s mlađim kolegama, slagao je kako građu, tako i analitički okvir za razumijevanje hrvatskog postsocijalističkog iskustva i šire od ekološke problematike, u doba njegovog nastajanja. Mnogi se njegovi radovi mogu izdvojiti, nažalost za mnoge od nas podosta naknadno, kao iznimno uputan materijal za razumijevanje otiska tog vremena u današnjici, ali i kao putokaz za daljnji rad. Na primjer, rad iz 1995. godine na temelju ankete relevantnih aktera u zaštiti okoliša (environmentalističkih aktivista, znanstvenika, gospodarstvenika, državnih službenika, novinara, itd.), pruža sliku njihove samoprocjene i međusobne procjene s obzirom na ulogu u zaštiti okoliša, te sliku preferiranih koncepata i politika zaštite okoliša. Kao da taj rad zaziva daljnje “iteracije” sličnih istraživanja i u drugim poljima – u kontekstu današnjih medijatiziranih političkih kovanica bez izravnog ili ozbiljnog uporišta u praksi, među kojima “zelene” vrijednosti sigurno nalaze mjesto, često iz vida izmiče naizgled jednostavna ali sveprožimajuća činjenica da su, kako je K.K. u spomenutom radu napisao, “različite ‘tehnologije zaštite okoliša’, naizgled ekspertno-objektivne (npr, različiti filtri, pročistači, mjerenje emisija i sl.), i same (...) tek rezultat socijalno konstruirane potrebe odnosno odluke za njihovu primjenu”.[1]
U svojim je radovima u području socijalne ekologije K.K. sagledavao i općenitiju prirodu ekološke svi jesti i informiranosti u Hrvatskoj. Prije nego što bi zašao u raščlambu stavova, vrijednosnih orijentacija i ponašanja populacije u Hrvatskoj, pružio bi pregled onoga što se o stavovima, ponašanjima i njihovoj međusobnoj povezanosti dosad zna, te što se o njima uopće može misliti. No i prije toga, u svakom uvodu, jasno bi povezao ono što slijedi – predmet bavljenja i pristup – s neposrednim svakodnevnim iskustvom i društvenim kontekstom, tako da je svakome jasno čemu i zašto je ono što slijedi važno i korisno. Njegov je rad primjer da suprotstavljenost primjenjivosti i spoznajne vrijednosti sociologije nipošto nije nužna, a to se nekada zaboravlja u akademskim krugovima. Nasuprot ponekad neopravdanima, a odavno često izražavanima strahu i zazoru od (starog) “bauka” kvantifikacije u sociologiji, kvantitativne analitičke metode u njegovome radu služe jedino i samo rigoroznom i poštenom davanju odgovora na samorazumljivo i široko bitna istraživačka pitanja, a nikako ne znanstvenoj ezoteriji i “bildanju” znanstvenog autoriteta sociologije, kako u socijalnoj ekologiji, tako i u istraživanju drugih predmeta kojima se K.K. (i) empirijski bavio (korupcijom, stavovima građana RH prema pridruživanju EU, seksualnim ponašanjima mladih, urbanizmom i drugima). K.K. je sociologiji mnogo dao unutar i izvan svog istraživačkog rada. Empirijski se bavio implementacijom bolonjskog procesa i perspektivama uključenih na studij sociologije i sociologiju kao profesiju u Hrvatskoj s kolegicom Jasminom Božić i sa studentima – za koje je njegov mnogima nepojmljivo gust raspored uvijek bio otvoren – te je u svom pročelničkom mandatu na Odsjeku za sociologiju očuvao mnogo toga vrijednog što je bilo u opasnosti, ali je i pružao prijeko potrebne smjernice za daljnji razvoj i opstanak iole kvalitetnog studija. Svatko za sebe, od onih koji se barem donekle ubrajaju u sociološku zajednicu, može posvjedočiti o stupnju u kojemu je K.K.-ov znanstveni i nastavnički rad ugrađen u njegov ili njezin vlastiti, no siguran sam da malo tko ovdje može zaokružiti “nulti” stupanj. Kako je ovih nekoliko redaka posvećenih K.K.-u na ovome mjestu dužnost koja je mene zapala, a nije mi svojstvena apsolutna imunost na osobnu dimenziju bilo kojeg predmeta razgovora, mogu samo reći da ovdje ulažem krajnje napore da bih tu osobnu dimenziju minimizirao. No još ću propustiti u tekst jedno uvjerenje kojega se ne bih mogao osloboditi niti kada bih htio – danas bih se po svoj prilici bavio nečim drugim da se na studiju nisam sreo s K.K.-om.
Bilješke
1 K.Kufrin (1995), "Socijalnoekološki akteri i zaštita okoliša". Socijalna ekologija, 4 (2-3), str. 172.